Diplomirani pravnik, predsjednik Predsjednistva Bosne i Hercegovine i Stranke demokratske akcije od 1990. godine. Rodjen je u bosnjackoj (muslimanskoj) porodici u Bosanskom Samcu u sjevernoj Bosni 8. augusta 1925. godine.
Zanimljivo je spomenuti kako je familija Izetbegovic porijeklom iz Beograda, kojega napustaju 1868. godine nakon poraza turske vojske od Srba.
Od stanovitog bega Izeta uzimaju prezime i postaju Izetbegovici. U Sarajevo doseljavaju 1928. godine. U Sarajevu Alija Izetbegovic krece u musku realanu gimnaziju. Vec u prvom razredu ide na popravni iz biologije i gimnastike, u drugom pada na geografiji, a u petom polazi popravni iz povijesti. U sestom ga je skola konacno krenula - zbog prekida nastave uslijed pocetka rata svi ucenici dobivaju iste ocjene.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom. Rasciscava rusevine sarajevskih dzamija i skriva Muslimane od cetnika. Kratko je vrijeme bio clan SKOJ-a, nakon cega se uclanjuje u Mlade Muslimane. Dana 1. marta 1946. godine, za vrijeme odsluzenja vojnog roka, po njega dolaze pripadnici KNOJ-a. Zbog panislamske aktivnosti i pripadnosti organizaciji Mladi Muslimani, osudjen je na tri godine zatvora. Za vrijeme robije radi na izgradnji zgrade Centralnog komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine).
Nakon izlaska iz zatvora studira pravo i radi kao pravni savjetnik u firmi Bosna. U to vrijeme nacionalno se izjasnjava kao Srbin. Uskoro ponovo otkriva da je Musliman i 1970. pise znamenitu Islamsku deklaraciju. Zbog toga je proglasen nacionalistom koji zagovara etnicki cistu Bosnu i Hercegovinu, te je osudjen (tzv. Sarajevski proces) na 14 godina zatvora. Kazna mu je dva puta smanjivana, da bi na kraju, zalaganjem eminentnih pravnika Koste Cavoskog i Vladimira Seksa odrobijao pet godina i osam mjeseci. Kaznu je odsluzio u Foci, usavrsivsi u zatvoru tapetarski zanat. Iz zatvora je pusten 1988. godine.
Po izlasku iz zatvora na poziv svog prijatelja Adila Zulfikarpasica odlazi u Zürich. Godine 1989. osniva Muslimansku stranku u Jugoslaviji (MSUJ). Ta stranka nije dugo opstala pa u maju 1990. osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Nakon prvih visestranackih izbora ulazi u Predsjednisvo BiH, te biva izbaran za prvog predsjednika Predsjednistva (sedmoclano tijelo kojeg su cinila po dva predstavnika Muslimana, Srba i Hrvata te jedan predstavnik ostalih etnickih grupa). Za predsjednika ga je predlozio Fikret Abdic, koji je medju Muslimanima dobio najvise glasova na izborima, a kandidaturu je prvi podrzao Nikola Koljevic iz SDS-a (Srpska Demokratska Stranka). Za vrijeme rata u Hrvatskoj umiruje gradjane tvrdnjama da rat u Bosni i Hercegovini nije moguc, vec tek manji incidenti. Istovremeno poziva regrute iz Bosne i Hercegovine da ne odlaze u JNA (Jugoslavenska narodna armija).
U martu 1992. u Bosni i Hercegovini je odrzan referendum za nezavisnost BiH, kada je vecina Muslimana i Hrvata glasala za nezavisnost BiH, dok je vecina Srba bojkotovala glasanje. Izetbegoviceva vlada objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Kao odgovor na to bosanski Srbi proglasili su vlastitu drzavu - Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu, kasnije Republiku Srpsku. U aprilu 1992. pocinje cetverogodisnja agresija u Bosni i Hercegovini. Ponavlja se scenarij vec vidjen u Hrvatskoj - srpski nacionalisti zauzimaju dijelove BiH proglasavajuci ih autonomnim podrucjima (sada vec zaboravljene tzv. SAO - Srpske autonomne oblasti). Hrvatski nacionalisti nesto kasnije proglasili su Hrvatsku Zajednicu Herceg Bosnu (HZ HB) na teritoriju koji su oni kontrolisali i oformili svoju vojsku - Hrvatsko vijece odbrane (HVO).
Po povratku s konferencje u Lisabonu (Portugal) 1992. godine na sarajevskom aerodromu zarobljava ga general Djurdevic, trazeci da se iz obruca u centru grada pusti general Kukanjac sa svojom vojskom. Srecom po Izetbegovica, dolazi do sporazuma "posvadjanih" strana te Kukanjc izlazi iz Sarajeva sa svojim jedinicama, a Izetbegovic biva pusten. U novembru 1995. Izetbegovic je s hrvatskim predsjednikom Franjom Tudjmanom i srpskim predsjednikom Slobodanom Milosevicem potpisao mirovni sporazum u Daytonu, Ohio. Taj ugovor dao je 51 % teritorija Bosne i Hercegobive muslimansko-hrvatskoj federaciji, a ostatak srpskoj republici. Skladno tom ugovoru multinacionale vojne snage (IFOR) predvodjene NATO paktom rasporedjene su sirom BiH.
Politicki protivnici Aliji Izetbegovicu predbacuju preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano los izbor kadrova i kolebljivost. Oni ostriji predbacuju mu da od Bosne pravi klasicni begovat. Ono sto je cinjenica, jeste, da cim je postao predsjednik Predsjednistva BiH - sina Bakira, arhitektu, postavlja za direktora za izgradnju grada, a kcerku Sabinu najprije za licnog prevodioca, potom sekretaricu, a naposljetku i za seficu kabineta. Za vrijeme rata u BiH Izetbegoviceva supruga kao izbjeglica odlazi u Tursku, a kcerka neko vrijeme provodi na Bracu. Mi smo na neki nacin i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod - mi razumijemo dileme Zapada, teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Deklarativno se nikada nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, ali unatoc tome, njegov utjecaj nikada se nije prosirio izvan bosnjackog naroda.
Za razliku od druga dva potpisnika Daytonskog sporazuma, Izetbegovic se 14. oktobra 2000. povukao iz politike otisavsi u mirovinu i napustajuci mjesto predsjednika Predsjednistva Bosne i Hercegovine. Na Izetbegovicevo mjesto privremeno je (do izbora) dosao Halid Genjac, visoki namjestenik u SDA i dosadasnji zamjenik predsjednika Zastupnickog doma parlamenta BiH.
Saturday, September 10, 2011
Franjo Tudzman
Rodjen je u Velikom Trgoviscu, opcinskom mjestu u Hrvatskom zagorju, 14. maja/svibnja 1922.
Njegov otac Stjepan (bio je istaknuti clan Hrvatske seljacke stranke) i majka Justina rodj. Gmaz imali su, osim Franje, jos dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla g. 1929., kad je posao u osnovnu skolu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifasistickog pokreta u proljece g. 1943.
Oca Stjepana, iako je bio jedan od glavnih pokretaca antifasistickog pokreta u Hrvatskom zagorju i clan ZAVNOH-a i AVNOJ-a, likvidirala je u proljece g. 1946. - zbog njegovih kritika nove jugokomunisticke vlasti - tajna policija NR Hrvatske izvrsavajuci smjernice i odluke tadasnjega jugoslavenskog policijskog centra iz Beograda za uklanjanje svih stvarnih i mogucih ideoloskih protivnika.
Osnovnu skolu Tudjman je pohadjao u rodnom mjestu (1929.- 1933.).
Srednju je skolu ucio u Zagrebu (1934.-1941.), gdje se je uzdrzavao uglavnom sam, poducavanjem drugih. Vec kao srednjoskolac sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog cega je g. 1940. bio pritvoren.
Od g. 1941. sudjeluje u antifasistickom partizanskom pokretu i socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Jos u ratu, potkraj januara g. 1945., upucen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni stab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, pa u Generalstabu JNA i u urednistvu Vojne enciklopedije.
U Beogradu zavrsava i studij na Visoj vojnoj akademiji (1955.-1957.).
Iako je potkraj g. 1960. unaprijedjen u cin generala, vec sljedece godine (1961.) na vlastiti vise puta postavljani zahtjev napusta aktivnu vojnu sluzbu, da bi se mogao sasvim posvetiti znanstvenom i knjizevnom radu.
U Zagrebu g. 1961. osniva Institut za historiju radnickog pokreta i ostaje njegovim direktorom do g. 1967. G. 1963. izabran je - na osnovi habilitacije - za profesora na Fakultetu politickih nauka Zagrebackog sveucilista, gdje je predavao predmet Socijalisticka revolucija i suvremena nacionalna povijest.
Zvanje doktora povijesnih znanosti postigao je g. 1965. na Zagrebackom sveucilistu odbranom disertacije "Uzroci krize monarhisticke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941."
Vrlo rano, jos u prvoj polovini pedesetih godina, Tudjman se je poceo baviti znanstvenim radom. Objavio je veci broj radova - posebnih izdanja rasprava i clanaka - vise od 150 - iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti, medjunarodnih odnosa. Sudjelovao je na vise znanstvenih simpozija u domovini i inostanstvu i drzao predavanja na sveucilistima u Ceho-Slovackoj, Italiji, Njemackoj, Austriji, Kanadi i SAD.
G. 1966. na Harvardskom je sveucilistu, u okviru serije Medunarodnoga seminara, odrzao predavanje pod naslovom "The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History" (Buducnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti covjecanstva).
Bio je clan urednistva vojno-teorijskog casopisa "Vojno delo", redaktor i pomocnik glavnog urednika "Vojne enciklopedije", suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskogzavoda" "Miroslav Krleza", glavni i odgovorni urednik casopisa "Putovi revolucije", clan izdavackog odbora casopisa JAZU "Forum", clan izdavackog odbora "Hrvatskog tjednika" i clan urednistva "Glasnika Hrvatske demokratske zajednice".
Od g. 1962. do 1967. Tudjman je predsjednik Komisije za medjunarodne odnose Glavnog odbora Socijalistickog saveza Hrvatske.
Od g. 1965. do 1969. narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora. Bio je clan Upravnog odbora i Izvrsnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest.
Clan je Drustva hrvatskih knjizevnika od g. 1970. i clan Hrvatskog centra PEN-a od g. 1987. Vec su prvi objavljeni Tudjmanovi tekstovi iz podrucja vojne doktrine i povijesti osvajackih i oslobodilackih ratova - u kojima je, polazeci s gledista da svaki narod treba imati svoju oruzanu silu, zastupao koncepciju naoruzanog naroda i teritorijalne obrane - postali predmet kritike pobornika centralisticko-hegemonistickih shvacanja i optuzaba zbog toboznje nemarksisticnosti i nacionalizma.
Tudjmanova gledanja - u prvom redu njegovo protivljenje nametanja kompleksa krivice hrvatskom narodu zbog NDH u Drugomu svjetskom ratu, i posebno zbog ukazivanja na preuvelicavanje jasenovackih zrtava - izlozile su ga politickim a zatim i sudskim progonima.
G. 1967. bio je izbacen iz Komunisticke partije. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveucilista i umirovljen radi sprecavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina.
Kad je g. 1972. zapoceo progon hrvatskih disidenata bio je zatvoren, s tim da je trebao postati glavni optuzenik zbog toboze sumnjivih veza s inozemstvom i hrvatskom emigracijom. Zahvaljujuci intervenciji Miroslava Krleze kod Josipa Broza Tita, izbjegao je visegodisnju robiju koja mu je bila namijenjena pa je osudjen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci).
U prvomu politickom procesu po Titovu odlasku s povijesne scene, ponovno je - u februaru g. 1981. - osudjen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, i to zbog toga sto je dao intervjue za svedsku i njemacku televiziju i francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim misljanjima, i u prilog pluralisticke demokracije.
U zatvoru u Lepoglavi proveo je od januara g. 1982. do februara g. 1983., kad je bio pusten radi lijecenja. U maju g. 1984. vracen je u zatvor radi izdrzavanja ostatka kazne, ali je u septembru iste godine zbog pogorsanja zdravstvenog stanja uvjetno pusten iz zatvora.
Kad mu je g. 1987. vracena putovnica, nakon sto je sedamnaest godina bila oduzeta, putuje u inostranstvo - najprije u Kanadu i SAD, a zatim u evropske zemlje - gdje svojim predavanjima dovodi do budjenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta medju hrvatskim iseljenicima.
G. 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu i postaje njezinim predsjednikom. Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na prvim demokratskim izborima, odrzanim u Hrvatskoj poslije vise od 50 godina, u Saboru je 30. maja g. 1990. izabran za predsjednika Predsjednistva tada jos Socijalisticke Republike Hrvatske. Nakon donosenja novoga demokratskog Ustava Republike Hrvatske - 22. decembra 1990. - na neposrednim je predsjednickim izborima u augustu g. 1992. ponovno izabran za predsjednika hrvatske drzave.
Na II. opstem saboru HDZ 15.-16. oktobra 1993. ponovno je izabran za predsjednika te najvece politicke stranke u novijoj hrvatskoj povijesti. Na drugim neposrednim predsjednickim izborima u junu 1997. Tudjman je ponovo izabran za predsjednika hrvatske drzave. Kao drzavni poglavar, odnosno kao predsjednik Republike Hrvatske, svojim vodstvom hrvatske unutrasnje i vanjske politike ostvaruje punu samostalnost, suverenitet i medjunarodno priznanje drzave Hrvatske. Redovni je clan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od decembra g. 1992. i nosilac nagrada i priznanja:
"Catarina de Medici", novembar g. 1990.;
Nagrada Centra za etnicke manjine g. 1991.;
pocasni doktor Sveucilista La Jolla, studeni g. 1990.,
Nosilac je vise hrvatskih odlikovanja.
Njegov otac Stjepan (bio je istaknuti clan Hrvatske seljacke stranke) i majka Justina rodj. Gmaz imali su, osim Franje, jos dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla g. 1929., kad je posao u osnovnu skolu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifasistickog pokreta u proljece g. 1943.
Oca Stjepana, iako je bio jedan od glavnih pokretaca antifasistickog pokreta u Hrvatskom zagorju i clan ZAVNOH-a i AVNOJ-a, likvidirala je u proljece g. 1946. - zbog njegovih kritika nove jugokomunisticke vlasti - tajna policija NR Hrvatske izvrsavajuci smjernice i odluke tadasnjega jugoslavenskog policijskog centra iz Beograda za uklanjanje svih stvarnih i mogucih ideoloskih protivnika.
Osnovnu skolu Tudjman je pohadjao u rodnom mjestu (1929.- 1933.).
Srednju je skolu ucio u Zagrebu (1934.-1941.), gdje se je uzdrzavao uglavnom sam, poducavanjem drugih. Vec kao srednjoskolac sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog cega je g. 1940. bio pritvoren.
Od g. 1941. sudjeluje u antifasistickom partizanskom pokretu i socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Jos u ratu, potkraj januara g. 1945., upucen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni stab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, pa u Generalstabu JNA i u urednistvu Vojne enciklopedije.
U Beogradu zavrsava i studij na Visoj vojnoj akademiji (1955.-1957.).
Iako je potkraj g. 1960. unaprijedjen u cin generala, vec sljedece godine (1961.) na vlastiti vise puta postavljani zahtjev napusta aktivnu vojnu sluzbu, da bi se mogao sasvim posvetiti znanstvenom i knjizevnom radu.
U Zagrebu g. 1961. osniva Institut za historiju radnickog pokreta i ostaje njegovim direktorom do g. 1967. G. 1963. izabran je - na osnovi habilitacije - za profesora na Fakultetu politickih nauka Zagrebackog sveucilista, gdje je predavao predmet Socijalisticka revolucija i suvremena nacionalna povijest.
Zvanje doktora povijesnih znanosti postigao je g. 1965. na Zagrebackom sveucilistu odbranom disertacije "Uzroci krize monarhisticke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941."
Vrlo rano, jos u prvoj polovini pedesetih godina, Tudjman se je poceo baviti znanstvenim radom. Objavio je veci broj radova - posebnih izdanja rasprava i clanaka - vise od 150 - iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti, medjunarodnih odnosa. Sudjelovao je na vise znanstvenih simpozija u domovini i inostanstvu i drzao predavanja na sveucilistima u Ceho-Slovackoj, Italiji, Njemackoj, Austriji, Kanadi i SAD.
G. 1966. na Harvardskom je sveucilistu, u okviru serije Medunarodnoga seminara, odrzao predavanje pod naslovom "The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History" (Buducnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti covjecanstva).
Bio je clan urednistva vojno-teorijskog casopisa "Vojno delo", redaktor i pomocnik glavnog urednika "Vojne enciklopedije", suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskogzavoda" "Miroslav Krleza", glavni i odgovorni urednik casopisa "Putovi revolucije", clan izdavackog odbora casopisa JAZU "Forum", clan izdavackog odbora "Hrvatskog tjednika" i clan urednistva "Glasnika Hrvatske demokratske zajednice".
Od g. 1962. do 1967. Tudjman je predsjednik Komisije za medjunarodne odnose Glavnog odbora Socijalistickog saveza Hrvatske.
Od g. 1965. do 1969. narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora. Bio je clan Upravnog odbora i Izvrsnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest.
Clan je Drustva hrvatskih knjizevnika od g. 1970. i clan Hrvatskog centra PEN-a od g. 1987. Vec su prvi objavljeni Tudjmanovi tekstovi iz podrucja vojne doktrine i povijesti osvajackih i oslobodilackih ratova - u kojima je, polazeci s gledista da svaki narod treba imati svoju oruzanu silu, zastupao koncepciju naoruzanog naroda i teritorijalne obrane - postali predmet kritike pobornika centralisticko-hegemonistickih shvacanja i optuzaba zbog toboznje nemarksisticnosti i nacionalizma.
Tudjmanova gledanja - u prvom redu njegovo protivljenje nametanja kompleksa krivice hrvatskom narodu zbog NDH u Drugomu svjetskom ratu, i posebno zbog ukazivanja na preuvelicavanje jasenovackih zrtava - izlozile su ga politickim a zatim i sudskim progonima.
G. 1967. bio je izbacen iz Komunisticke partije. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveucilista i umirovljen radi sprecavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina.
Kad je g. 1972. zapoceo progon hrvatskih disidenata bio je zatvoren, s tim da je trebao postati glavni optuzenik zbog toboze sumnjivih veza s inozemstvom i hrvatskom emigracijom. Zahvaljujuci intervenciji Miroslava Krleze kod Josipa Broza Tita, izbjegao je visegodisnju robiju koja mu je bila namijenjena pa je osudjen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci).
U prvomu politickom procesu po Titovu odlasku s povijesne scene, ponovno je - u februaru g. 1981. - osudjen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, i to zbog toga sto je dao intervjue za svedsku i njemacku televiziju i francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim misljanjima, i u prilog pluralisticke demokracije.
U zatvoru u Lepoglavi proveo je od januara g. 1982. do februara g. 1983., kad je bio pusten radi lijecenja. U maju g. 1984. vracen je u zatvor radi izdrzavanja ostatka kazne, ali je u septembru iste godine zbog pogorsanja zdravstvenog stanja uvjetno pusten iz zatvora.
Kad mu je g. 1987. vracena putovnica, nakon sto je sedamnaest godina bila oduzeta, putuje u inostranstvo - najprije u Kanadu i SAD, a zatim u evropske zemlje - gdje svojim predavanjima dovodi do budjenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta medju hrvatskim iseljenicima.
G. 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu i postaje njezinim predsjednikom. Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na prvim demokratskim izborima, odrzanim u Hrvatskoj poslije vise od 50 godina, u Saboru je 30. maja g. 1990. izabran za predsjednika Predsjednistva tada jos Socijalisticke Republike Hrvatske. Nakon donosenja novoga demokratskog Ustava Republike Hrvatske - 22. decembra 1990. - na neposrednim je predsjednickim izborima u augustu g. 1992. ponovno izabran za predsjednika hrvatske drzave.
Na II. opstem saboru HDZ 15.-16. oktobra 1993. ponovno je izabran za predsjednika te najvece politicke stranke u novijoj hrvatskoj povijesti. Na drugim neposrednim predsjednickim izborima u junu 1997. Tudjman je ponovo izabran za predsjednika hrvatske drzave. Kao drzavni poglavar, odnosno kao predsjednik Republike Hrvatske, svojim vodstvom hrvatske unutrasnje i vanjske politike ostvaruje punu samostalnost, suverenitet i medjunarodno priznanje drzave Hrvatske. Redovni je clan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od decembra g. 1992. i nosilac nagrada i priznanja:
"Catarina de Medici", novembar g. 1990.;
Nagrada Centra za etnicke manjine g. 1991.;
pocasni doktor Sveucilista La Jolla, studeni g. 1990.,
Nosilac je vise hrvatskih odlikovanja.
Friday, September 9, 2011
Slobodan Milosevic
Godine i poslovi gospodina Slobodana Milosevica
20. avgust 1941. godine: U Pozarevcu otac Svetozar i majka Stanislava dobili sina kojem su dali ime Slobodan. Milosevicevi roditelji su se rano razveli. Otac je bio profesor vjeronauke, a majka uciteljica.
15. januar 1959: Gimnazijalac Slobodan primljen u Savez komunista Jugoslavije.
Decembar 1958: Na zajednickom "zadatku" u organizacionom odboru za docek Nove godine upoznaje se sa gimnazijalkom Mirjanom Markovic zvanom Baca
1962: Otac Svetozar se ubija pistoljem.
1963: Sa partijskom karakteristikom "energican, vrijedan, disciplinovano izvrsava zadatke" prvo zaposlenje dobija u Univerzitetskom komitetu SK Beograda, gdje je radio (do 1966) kao sekretar za ideolosko-politicki rad i bio predsjednik Ideoloske komisije.
1964: diplomirao sa prosjecnom ocjenom 8,90 na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kao student bio: sekretar Fakultetskog odbora SK i potpredsjednik Studentske organizacije univerziteta.
14. mart 1965: Vjencanje Slobodana Milosevica i Mirjane Markovic.
Posljednjeg dana ljeta 1965: Dobili kcerku Mariju.
1966: Postaje savjetnik predsjednika Skupstine grada Beograda za privredna pitanja i rukovodilac Sluzbe za informacioni sistem Beograda. Na tim poslovima ostaje do 1969.
Jesen 1968: Odlazi u JNA, u oficirsku skolu u Zadru. U bivsoj SFRJ je stekao cin rezervnog kapetana JNA.
Od 1969. do 1973: Zamjenik generalnog direktora u beogradskom preduzecu "Tehnogas", u vrijeme kada je generalni direktor Ivan Stambolic, a nakon Stambolicevog odlaska iz firme pet godina generalni direktor "Tehnogasa".
1972: Majka Stanislava izvrsila samoubistvo vjesanjem.
1973: Predsjednik je Udruzene Beogradske banke (do kraja 1983). Za to vrijeme bio je oko 60 puta u Njujorku.
3. jul 1974: Dobio sina Marka.
1982: Izabran za clana Predsjednistva CK SK Srbije.
April 1984: Izabran za predsjednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda i clana Predsjednistva Centralnog komiteta SK Srbije.
Proljece 1984: Povodom "afere" nastale namjerom "Prosvete" da stampa sabrana djela Slobodana Jovanovica, iz GK krenuo politicki pogrom a partijsko clanstvo je upozoreno na "nuznost odlucne konfrontacije sa reakcionarnim, posebno nacionalistickim snagama, kao i odgovornost komunista za socijalisticku usmjerenost izdavackih planova".
10. novembar 1985: Predsjednistvo GK SK Beograda salje partijskim organizacijama "strogo povjerljivu" okruznicu povodom "sudjenja sestorici".
Maj 1986: Izabran je za predsjednika Predsjednistva CK SK Srbije. Za njegov izbor su se izjasnila "84 opstinska komiteta, svi beogradski komunisti, sve medjuopstinske konferencije, obje pokrajine". Tu impozantnu podrsku pratila je i nevidjena predizborna kampanja unutar aparata.
24. april 1987: Na protestnom skupu gradjana na Kosovu polju Milosevic je podrzao zahtjeve Srba sa Kosova koji su se zalili da su izlozeni represiji vecinskog albanskog stanovnistva i zahtjevali snaznu intervenciju federalne drzave i Srbije. Na zahtjevu za ostriji nastup prema kosovskim Albancima i Kosovu, Milosevic je poceo da gradi sopstvenu frakciju unutar SK Srbije, koja ce preuzeti svu vlast.
Maja 1987: godine poceli su frakcijski obracuni u SKS-u (Afera sa naslovnom stranom "Studenta"), a zavrsili se krajem decembra iste godine.
23-24. septembra 1987: Na 8. sjednici CK SK Srbije, koja je odrzana u Beogradu, frakcija predsjednika CK SKS-a Slobodana Milosevica pobjedila je frakciju predsjednika Predsjednistva Srbije Ivana Stambolica.
19. mart 1988: Slobodan Milosevic ponovo izabran za predsjednika Predsjednistva CK SKS.
28. mart 1988: Predsjednistvo Srbije formiralo Komisiju za privrednu reformu sa Slobodanom Milosevicem na celu.
19. novembar 1988: U Beogradu, na Uscu, odrzan "Miting bratstva i jedinstva", kome je prema drzavnim medijima prisustvovalo oko milion ljudi. Ovaj miting je, na neki nacin, bio kruna u seriji skupova na kojima se ulicama Srbije te godine klicalo novom vodji i pjevalo: "Sad se narod uveliko pita / ko ce nama da zameni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito."
Pocetkom 1989: Milosevic na 20. sjednici SKJ: "Srbija i Crna Gora su dva oka u glavi."
20. maj 1989: Na prijedlog Milosevica raspisan zajam za privredni preporod Srbije.
Maj 1989: Skupstina Srbije imenovala je Milosevica za predsjednika Predsjednistva SR Srbije.
28. jun 1989: Na Gazimestanu odrzana proslava seststogodisnjice Kosovske bitke, kojoj je, prema rezimskim medijima, prisustvovalo dva miliona ljudi. Milosevic je na Gazimestan sletio helikopterom. U govoru je rekao da za rjesenje srpskog pitanja "ne treba iskljuciti ni oruzane sukobe".
28. februar 1989: Studentima iz Studentskog grada, koji su se tokom noci okupili ispred Skupstine Jugoslavije zahtjevajuci energican obracun sa kosovskim rukovodstvom, masovno se pridruzuju radnici koje aktivisti rezima dovode iz fabrika. Manifestantima se obratio i Slobodan Milosevic koji je obecao da ce "Kosovo biti reseno", a na zahtjeve 'Uhapsite Vlasija' obecao hapsenja.
6. decembar 1989: skupstina proglasila Milosevica za predsjednika Predsjednistva Srbije. Sredinom novembra odrzan je referendum za izbor predsjednika Predsjednistva Srbije na kojem je Milosevic dobio 86 odsto glasova.
16. -18. jul 1990: Na osnivackom kongresu stranke SPS-a u Beogradu izabran za predsjednika SPS-a.
1989: Objavio knjigu "Godine raspleta" u kojoj su objavljeni njegovi govori iz vremena uspona na vlast u Srbiji.
9. decembar 1990: Na prvim visestranackim predsjednickim izborima u Srbiji kao kandidat SPS-a Milosevic je odnio ubjedljivu pobjedu i postao predsjednik Srbije. Od ukupno 5.029.123 biraca, koliko je izaslo na izbore, za njega je glasalo 3.285.799 (65,34%). Na istovremeno odrzanim parlamentarnim izborima SPS je osvojio 190 od 250 poslanickih mjesta u Skupstini Srbije.
Nakon pobjede Milosevica na izborima za predsjednika Srbije decembra 1990. godine, rukovodstvo SPS-a je odlucilo da funkciju predsjednika partije preuzme kolektivni organ - Izvrsni odbor Glavnog odbora, posto prema Ustavu predsjednik republike ne moze da vrsi drugu javnu funkciju, ali je fakticki ostao sef vladajuce partije. Izvrsni odbor je vrsio tu duznost do 24. maja 1991. godine, kada je za predsjednika SPS-a izabran Borisav Jovic, u to vrijeme clan Predsjednistva SFRJ iz Srbije.
9. mart 1991: Sto hiljada Beogradjana demonstrira na Trgu Republike i trazi "oslobadjanje TV- Bastilje". Milosevicev odgovor bio je zestok. U vecernjima satima na ulicama Beograd "red, poredak i mir" zavode tenkovi JNA.
17. april 1991: Policijskim helikopterom slijece na Hilandar, usred manastirske baste, kaludjeri su se demonstrativno povukli u svoje celije, a poslije njegovog odlaska okadili zemlju kojom je gazio.
23 jun 1991: U intervjuu grckoj TV- stanici "Antena" rekao: "Ja sam uveren da bi jedna grcko-jugoslovenska konfederacija bila, siguran sam, faktor stabilnosti u regionu i u interesu grckog i srpskog naroda."
27. jul 1991: Kupuje vilu u Tolstojevoj 33.
18. oktobar 1991: Na drugom plenarnom zasjedanju Konferencije u Hagu Slobodan Milosevic je odbio prijedlog Deklaracije o Jugoslaviji, kojom je bilo predvidjeno da bivse federalne jedinice postanu suverene i nezavisne republike, medjunarodno priznate.
23. i 24. oktobar 1992: Na Drugom kongresu SPS-a (Kongresu kadrovske obnove), odrzanom u Beogradu, Milosevic je kao jedini kandidat ponovo izabran za predsjednika partije. Zbog nespojivosti partijske i funkcije predsjednika republike, Kongres je odlucio da se funkcija predsjednika SPS-a "zamrzne" i da je vrsi generalni sekretar Milomir Minic.
20. decembar 1992: U predizbornoj kampanji za prijevremene predsjednicke izbore Milosevic izrazava ubjedjenje da "nepravedne ekonomske sankcije ne mogu trajati dugo" i da "ekonomsku blokadu treba shvatiti kao izazov" koji ce "ubrzati prestrukturiranje i racionalizaciju u nasoj privredi". Sa 2.515.047 (56,00%) glasova, koliko je na tim izborima dobio, Milosevic je ponovo izabran za predsjednika Srbije.
9. jul 1993: Milosevic objavio akt o aboliciji Vuka i Danice Draskovic.
20. oktobar 1993: Milosevic raspusta Skupstinu Srbije, jer su "pojedine politicke stranke i njihovi predstavnici u Skupstini svojim ponasanjem blokirali mehanizam odlucivanja".
4. avgust 1994: Pod snaznim pritiskom medjunarodne zajednice Vlada SRJ donijela je odluku da prekine politicke i ekonomske odnose sa RS i uvedena je blokada na Drini, a predsjednik Srbije Slobodan Milosevic ocijenio je odluku Skupstine RS da raspise referendum o mirovnom planu kao "najtezu odluku protiv interesa celog srpskog naroda".
29. avgust 1995: Rukovodstvo bosanskih Srba u Beogradu prihvata da potpise sporazum kojim ovlascuje Milosevica da predstavlja srpski entitet u mirovnim pregovorima.
21. novembar 1995: Sporazum su u americkoj vojnoj bazi u Dejtonu potpisali Milosevic i predsjednici Hrvatske i BiH, Franjo Tudjman i Alija Izetbegovic, cime je okoncan cetvorogodisnji rat na prostoru bivse Jugoslavije. Nakon povratka u Beograd, izjavio je da je "sada vreme da se nasa zemlja okrene privrednom oporavku, povecanju standarda, kulturnom razvoju, otvaranju i integraciji u Evropu i svetu".
22. novembar 1995: Gradski odbor SPS-a u Nisu i rukovodstvo tog grada pokrece inicijativu da predsjednik Srbije Slobodan Milosevic dobije Nobelovu nagradu za mir, za doprinos uspostavljanju mira na prostoru bivse Jugoslavije.
28. novembar 1995: Glavni odbor SPS-a, na sjednici kojom je predsjedavao Slobodan Milosevic, smijenio je sa svih partijskih funkcija potpredsjednika Borisava Jovica, clana GO Mihajla Markovica i clana Izvrsnog odbora Milorada Vucelica.
2. mart 1996: Na Trecem kongresu Socijalisticke partije Srbije pod parolom "Korak u 21. vek", izabran je, po treci put, za predsjednika partije.
8. jun 1996: Milosevic u intervjuu njemackom nedeljniku "Spigl" izjavio da se eventualnim ratnim zlocincima iz Srbije nece suditi izvan Srbije.
2. septembar 1996: Predsjednik Srbije Slobodan Milosevic postigao dogovor sa Ibrahimom Rugovom da se albanski ucenici i nastavnici vrate u drzavne skole.
17. novembar 1996: Novi pritisci medjunarodne zajednice na Slobodana Milosevica uslijedili su nakon falsifikovanja rezultata lokalnih izbora na kojima je opozicija odnijela pobjedu u tridesetak gradova u Srbiji i devet opstina u glavnom gradu, ukljucujuci Skupstinu Beograda.
24. decembar 1996: Pristalice Milosevica u Beogradu organizuju kontramiting "Za Srbiju". U govoru svojim pristalicama Milosevic je obecao da "niko nece destabilizovati Srbiju", a na povike "Slobo, volimo te" Milosevic je kroz stisnute zube uzvratio: "Volim i ja vas."
11. februar 1997: Predsjednik Srbije bio je prisiljen da, nakon tromjesecnih protesta gradjana sirom Srbije, specijalnim zakonom, koji je Skupstina Srbije usvojila, prizna pobjedu opozicije prema arbitrazi specijalne Komisije OEBS-a.
25. april 1997: Turneja Slobodana Milosevica po Kosovu, kada izjavljuje: "Nema tih pritisaka pod kojima cemo dati i jedan pedalj Kosova i Metohije."
5. jun 1997: Prijedlog da Milosevic bude kandidat SPS-a za predsjednika SR Jugoslavije ozvanicen je dvadeset dana prije nego sto ce isteci cetvorogodisnji mandat Zoranu Lilicu.
15. jul 1997: Izabran za predsjednika SRJ.
23. april 1998: Na prijedlog predsjednika SRJ Slobodana Milosevica Skupstina Srbije raspisala za referendum o stranom posredovanju u rjesavanju problema na Kosovu.
Na referendum je izaslo 73,05 odsto upisanih biraca. Protiv ucesca stranih predstavnika u rjesavanju problema na Kosovu izjasnilo se 94,73 odsto.
27. maj 1999: Medjunarodni krivicni sud za ratne zlocine u bivsoj Jugoslaviji podigao je optuznicu protiv jugoslovenskog predsjednika Slobodana Milosevica i jos cetvorice jugoslovenskih zvanicnika i izdao nalog za njihovo hapsenje, saopstila je glavni tuzilac Luiz Arbur.
10. jun 1999: Slobodan Milosevic obratio se gradjanima Jugoslavije, preko Radio-televizije Srbije, cestitao im mir i najavio obnovu zemlje. Milosevic je rekao da je "narod heroj rata", kao i da ocuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta "nase zemlje" garantuju grupa G-8 i UN. On je rekao da je tokom 11 nedelja agresije NATO na SRJ poginulo 462 pripadnika Vojske Jugoslavije i 114 pripadnika MUP-a Srbije i dodao da ce sva njihova imena biti objavljena.
Kraj jula 1999, bilans: U drzavi koju je rasturio (SFRJ) odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vencem i Ordenom rada sa crvenom zastavom. U drzavi ciji je predsjednik (SRJ) vise od pola miliona gradjana je potpisalo peticiju kojom traze da podnese ostavku, a taj zahtjev podrzavaju i Sinod Srpske pravoslavne crkve, desetak skupstina opstina, mnoge partije...
24. septembar 2000. Izgubio na predsjednickim izborima od Vojislava Kostunice. Pokusaj ponovne izborne kradje na vise nacina propada poslije okupljanja naroda, i nasilnog ulaska u skupstinu i drzavnu televiziju.
20. avgust 1941. godine: U Pozarevcu otac Svetozar i majka Stanislava dobili sina kojem su dali ime Slobodan. Milosevicevi roditelji su se rano razveli. Otac je bio profesor vjeronauke, a majka uciteljica.
15. januar 1959: Gimnazijalac Slobodan primljen u Savez komunista Jugoslavije.
Decembar 1958: Na zajednickom "zadatku" u organizacionom odboru za docek Nove godine upoznaje se sa gimnazijalkom Mirjanom Markovic zvanom Baca
1962: Otac Svetozar se ubija pistoljem.
1963: Sa partijskom karakteristikom "energican, vrijedan, disciplinovano izvrsava zadatke" prvo zaposlenje dobija u Univerzitetskom komitetu SK Beograda, gdje je radio (do 1966) kao sekretar za ideolosko-politicki rad i bio predsjednik Ideoloske komisije.
1964: diplomirao sa prosjecnom ocjenom 8,90 na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kao student bio: sekretar Fakultetskog odbora SK i potpredsjednik Studentske organizacije univerziteta.
14. mart 1965: Vjencanje Slobodana Milosevica i Mirjane Markovic.
Posljednjeg dana ljeta 1965: Dobili kcerku Mariju.
1966: Postaje savjetnik predsjednika Skupstine grada Beograda za privredna pitanja i rukovodilac Sluzbe za informacioni sistem Beograda. Na tim poslovima ostaje do 1969.
Jesen 1968: Odlazi u JNA, u oficirsku skolu u Zadru. U bivsoj SFRJ je stekao cin rezervnog kapetana JNA.
Od 1969. do 1973: Zamjenik generalnog direktora u beogradskom preduzecu "Tehnogas", u vrijeme kada je generalni direktor Ivan Stambolic, a nakon Stambolicevog odlaska iz firme pet godina generalni direktor "Tehnogasa".
1972: Majka Stanislava izvrsila samoubistvo vjesanjem.
1973: Predsjednik je Udruzene Beogradske banke (do kraja 1983). Za to vrijeme bio je oko 60 puta u Njujorku.
3. jul 1974: Dobio sina Marka.
1982: Izabran za clana Predsjednistva CK SK Srbije.
April 1984: Izabran za predsjednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda i clana Predsjednistva Centralnog komiteta SK Srbije.
Proljece 1984: Povodom "afere" nastale namjerom "Prosvete" da stampa sabrana djela Slobodana Jovanovica, iz GK krenuo politicki pogrom a partijsko clanstvo je upozoreno na "nuznost odlucne konfrontacije sa reakcionarnim, posebno nacionalistickim snagama, kao i odgovornost komunista za socijalisticku usmjerenost izdavackih planova".
10. novembar 1985: Predsjednistvo GK SK Beograda salje partijskim organizacijama "strogo povjerljivu" okruznicu povodom "sudjenja sestorici".
Maj 1986: Izabran je za predsjednika Predsjednistva CK SK Srbije. Za njegov izbor su se izjasnila "84 opstinska komiteta, svi beogradski komunisti, sve medjuopstinske konferencije, obje pokrajine". Tu impozantnu podrsku pratila je i nevidjena predizborna kampanja unutar aparata.
24. april 1987: Na protestnom skupu gradjana na Kosovu polju Milosevic je podrzao zahtjeve Srba sa Kosova koji su se zalili da su izlozeni represiji vecinskog albanskog stanovnistva i zahtjevali snaznu intervenciju federalne drzave i Srbije. Na zahtjevu za ostriji nastup prema kosovskim Albancima i Kosovu, Milosevic je poceo da gradi sopstvenu frakciju unutar SK Srbije, koja ce preuzeti svu vlast.
Maja 1987: godine poceli su frakcijski obracuni u SKS-u (Afera sa naslovnom stranom "Studenta"), a zavrsili se krajem decembra iste godine.
23-24. septembra 1987: Na 8. sjednici CK SK Srbije, koja je odrzana u Beogradu, frakcija predsjednika CK SKS-a Slobodana Milosevica pobjedila je frakciju predsjednika Predsjednistva Srbije Ivana Stambolica.
19. mart 1988: Slobodan Milosevic ponovo izabran za predsjednika Predsjednistva CK SKS.
28. mart 1988: Predsjednistvo Srbije formiralo Komisiju za privrednu reformu sa Slobodanom Milosevicem na celu.
19. novembar 1988: U Beogradu, na Uscu, odrzan "Miting bratstva i jedinstva", kome je prema drzavnim medijima prisustvovalo oko milion ljudi. Ovaj miting je, na neki nacin, bio kruna u seriji skupova na kojima se ulicama Srbije te godine klicalo novom vodji i pjevalo: "Sad se narod uveliko pita / ko ce nama da zameni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito."
Pocetkom 1989: Milosevic na 20. sjednici SKJ: "Srbija i Crna Gora su dva oka u glavi."
20. maj 1989: Na prijedlog Milosevica raspisan zajam za privredni preporod Srbije.
Maj 1989: Skupstina Srbije imenovala je Milosevica za predsjednika Predsjednistva SR Srbije.
28. jun 1989: Na Gazimestanu odrzana proslava seststogodisnjice Kosovske bitke, kojoj je, prema rezimskim medijima, prisustvovalo dva miliona ljudi. Milosevic je na Gazimestan sletio helikopterom. U govoru je rekao da za rjesenje srpskog pitanja "ne treba iskljuciti ni oruzane sukobe".
28. februar 1989: Studentima iz Studentskog grada, koji su se tokom noci okupili ispred Skupstine Jugoslavije zahtjevajuci energican obracun sa kosovskim rukovodstvom, masovno se pridruzuju radnici koje aktivisti rezima dovode iz fabrika. Manifestantima se obratio i Slobodan Milosevic koji je obecao da ce "Kosovo biti reseno", a na zahtjeve 'Uhapsite Vlasija' obecao hapsenja.
6. decembar 1989: skupstina proglasila Milosevica za predsjednika Predsjednistva Srbije. Sredinom novembra odrzan je referendum za izbor predsjednika Predsjednistva Srbije na kojem je Milosevic dobio 86 odsto glasova.
16. -18. jul 1990: Na osnivackom kongresu stranke SPS-a u Beogradu izabran za predsjednika SPS-a.
1989: Objavio knjigu "Godine raspleta" u kojoj su objavljeni njegovi govori iz vremena uspona na vlast u Srbiji.
9. decembar 1990: Na prvim visestranackim predsjednickim izborima u Srbiji kao kandidat SPS-a Milosevic je odnio ubjedljivu pobjedu i postao predsjednik Srbije. Od ukupno 5.029.123 biraca, koliko je izaslo na izbore, za njega je glasalo 3.285.799 (65,34%). Na istovremeno odrzanim parlamentarnim izborima SPS je osvojio 190 od 250 poslanickih mjesta u Skupstini Srbije.
Nakon pobjede Milosevica na izborima za predsjednika Srbije decembra 1990. godine, rukovodstvo SPS-a je odlucilo da funkciju predsjednika partije preuzme kolektivni organ - Izvrsni odbor Glavnog odbora, posto prema Ustavu predsjednik republike ne moze da vrsi drugu javnu funkciju, ali je fakticki ostao sef vladajuce partije. Izvrsni odbor je vrsio tu duznost do 24. maja 1991. godine, kada je za predsjednika SPS-a izabran Borisav Jovic, u to vrijeme clan Predsjednistva SFRJ iz Srbije.
9. mart 1991: Sto hiljada Beogradjana demonstrira na Trgu Republike i trazi "oslobadjanje TV- Bastilje". Milosevicev odgovor bio je zestok. U vecernjima satima na ulicama Beograd "red, poredak i mir" zavode tenkovi JNA.
17. april 1991: Policijskim helikopterom slijece na Hilandar, usred manastirske baste, kaludjeri su se demonstrativno povukli u svoje celije, a poslije njegovog odlaska okadili zemlju kojom je gazio.
23 jun 1991: U intervjuu grckoj TV- stanici "Antena" rekao: "Ja sam uveren da bi jedna grcko-jugoslovenska konfederacija bila, siguran sam, faktor stabilnosti u regionu i u interesu grckog i srpskog naroda."
27. jul 1991: Kupuje vilu u Tolstojevoj 33.
18. oktobar 1991: Na drugom plenarnom zasjedanju Konferencije u Hagu Slobodan Milosevic je odbio prijedlog Deklaracije o Jugoslaviji, kojom je bilo predvidjeno da bivse federalne jedinice postanu suverene i nezavisne republike, medjunarodno priznate.
23. i 24. oktobar 1992: Na Drugom kongresu SPS-a (Kongresu kadrovske obnove), odrzanom u Beogradu, Milosevic je kao jedini kandidat ponovo izabran za predsjednika partije. Zbog nespojivosti partijske i funkcije predsjednika republike, Kongres je odlucio da se funkcija predsjednika SPS-a "zamrzne" i da je vrsi generalni sekretar Milomir Minic.
20. decembar 1992: U predizbornoj kampanji za prijevremene predsjednicke izbore Milosevic izrazava ubjedjenje da "nepravedne ekonomske sankcije ne mogu trajati dugo" i da "ekonomsku blokadu treba shvatiti kao izazov" koji ce "ubrzati prestrukturiranje i racionalizaciju u nasoj privredi". Sa 2.515.047 (56,00%) glasova, koliko je na tim izborima dobio, Milosevic je ponovo izabran za predsjednika Srbije.
9. jul 1993: Milosevic objavio akt o aboliciji Vuka i Danice Draskovic.
20. oktobar 1993: Milosevic raspusta Skupstinu Srbije, jer su "pojedine politicke stranke i njihovi predstavnici u Skupstini svojim ponasanjem blokirali mehanizam odlucivanja".
4. avgust 1994: Pod snaznim pritiskom medjunarodne zajednice Vlada SRJ donijela je odluku da prekine politicke i ekonomske odnose sa RS i uvedena je blokada na Drini, a predsjednik Srbije Slobodan Milosevic ocijenio je odluku Skupstine RS da raspise referendum o mirovnom planu kao "najtezu odluku protiv interesa celog srpskog naroda".
29. avgust 1995: Rukovodstvo bosanskih Srba u Beogradu prihvata da potpise sporazum kojim ovlascuje Milosevica da predstavlja srpski entitet u mirovnim pregovorima.
21. novembar 1995: Sporazum su u americkoj vojnoj bazi u Dejtonu potpisali Milosevic i predsjednici Hrvatske i BiH, Franjo Tudjman i Alija Izetbegovic, cime je okoncan cetvorogodisnji rat na prostoru bivse Jugoslavije. Nakon povratka u Beograd, izjavio je da je "sada vreme da se nasa zemlja okrene privrednom oporavku, povecanju standarda, kulturnom razvoju, otvaranju i integraciji u Evropu i svetu".
22. novembar 1995: Gradski odbor SPS-a u Nisu i rukovodstvo tog grada pokrece inicijativu da predsjednik Srbije Slobodan Milosevic dobije Nobelovu nagradu za mir, za doprinos uspostavljanju mira na prostoru bivse Jugoslavije.
28. novembar 1995: Glavni odbor SPS-a, na sjednici kojom je predsjedavao Slobodan Milosevic, smijenio je sa svih partijskih funkcija potpredsjednika Borisava Jovica, clana GO Mihajla Markovica i clana Izvrsnog odbora Milorada Vucelica.
2. mart 1996: Na Trecem kongresu Socijalisticke partije Srbije pod parolom "Korak u 21. vek", izabran je, po treci put, za predsjednika partije.
8. jun 1996: Milosevic u intervjuu njemackom nedeljniku "Spigl" izjavio da se eventualnim ratnim zlocincima iz Srbije nece suditi izvan Srbije.
2. septembar 1996: Predsjednik Srbije Slobodan Milosevic postigao dogovor sa Ibrahimom Rugovom da se albanski ucenici i nastavnici vrate u drzavne skole.
17. novembar 1996: Novi pritisci medjunarodne zajednice na Slobodana Milosevica uslijedili su nakon falsifikovanja rezultata lokalnih izbora na kojima je opozicija odnijela pobjedu u tridesetak gradova u Srbiji i devet opstina u glavnom gradu, ukljucujuci Skupstinu Beograda.
24. decembar 1996: Pristalice Milosevica u Beogradu organizuju kontramiting "Za Srbiju". U govoru svojim pristalicama Milosevic je obecao da "niko nece destabilizovati Srbiju", a na povike "Slobo, volimo te" Milosevic je kroz stisnute zube uzvratio: "Volim i ja vas."
11. februar 1997: Predsjednik Srbije bio je prisiljen da, nakon tromjesecnih protesta gradjana sirom Srbije, specijalnim zakonom, koji je Skupstina Srbije usvojila, prizna pobjedu opozicije prema arbitrazi specijalne Komisije OEBS-a.
25. april 1997: Turneja Slobodana Milosevica po Kosovu, kada izjavljuje: "Nema tih pritisaka pod kojima cemo dati i jedan pedalj Kosova i Metohije."
5. jun 1997: Prijedlog da Milosevic bude kandidat SPS-a za predsjednika SR Jugoslavije ozvanicen je dvadeset dana prije nego sto ce isteci cetvorogodisnji mandat Zoranu Lilicu.
15. jul 1997: Izabran za predsjednika SRJ.
23. april 1998: Na prijedlog predsjednika SRJ Slobodana Milosevica Skupstina Srbije raspisala za referendum o stranom posredovanju u rjesavanju problema na Kosovu.
Na referendum je izaslo 73,05 odsto upisanih biraca. Protiv ucesca stranih predstavnika u rjesavanju problema na Kosovu izjasnilo se 94,73 odsto.
27. maj 1999: Medjunarodni krivicni sud za ratne zlocine u bivsoj Jugoslaviji podigao je optuznicu protiv jugoslovenskog predsjednika Slobodana Milosevica i jos cetvorice jugoslovenskih zvanicnika i izdao nalog za njihovo hapsenje, saopstila je glavni tuzilac Luiz Arbur.
10. jun 1999: Slobodan Milosevic obratio se gradjanima Jugoslavije, preko Radio-televizije Srbije, cestitao im mir i najavio obnovu zemlje. Milosevic je rekao da je "narod heroj rata", kao i da ocuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta "nase zemlje" garantuju grupa G-8 i UN. On je rekao da je tokom 11 nedelja agresije NATO na SRJ poginulo 462 pripadnika Vojske Jugoslavije i 114 pripadnika MUP-a Srbije i dodao da ce sva njihova imena biti objavljena.
Kraj jula 1999, bilans: U drzavi koju je rasturio (SFRJ) odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vencem i Ordenom rada sa crvenom zastavom. U drzavi ciji je predsjednik (SRJ) vise od pola miliona gradjana je potpisalo peticiju kojom traze da podnese ostavku, a taj zahtjev podrzavaju i Sinod Srpske pravoslavne crkve, desetak skupstina opstina, mnoge partije...
24. septembar 2000. Izgubio na predsjednickim izborima od Vojislava Kostunice. Pokusaj ponovne izborne kradje na vise nacina propada poslije okupljanja naroda, i nasilnog ulaska u skupstinu i drzavnu televiziju.
Tuesday, September 6, 2011
Travunija,,,,Trebinje,,najljepsi grad BEHA
Jedna od najstarijih teritorijalno-politickih jedinica formiranih po dolasku Slovena na Balkan bila je Travunija, koja se prostirala: na jugu do Dubrovnika, na sjeverozapadu preko Velicana do Gacka i Pive, i na jugoistoku do Risna. U ovoj oblasti nalazilo se pet gradova medju kojima i Trebinje. Ne zna se sa sigurnoscu kakav je bio karakter ovih gradova, ali se zna da su to bili vojni centri, a prije svega utvrdjena mjesta. Centar ovih gradova bio je Trebinje, po cemu se i ova oblast naziva Trebinjska oblast. Travunija je dosla pod bosansku vlast 1377. Trebinjem i njegovom okolinom upravljala je bosanska vlastelinska porodica Pavlovici, do 1438, kad ga Stjepan Vukcic Kosaca pripaja posjedu Kosaca. Na podrucju Trebinja bila je carina. U toku Konavoskog rata, 1430. Dubrovcani su na podrucju Trebinja dozivjeli jak poraz od vojvode Radoslava Pavlovica. Upravu u Trebinju drzao je gradski knez. U Trebinju je bilo sjediste Trebinjsko-mrkanske biskupije. Medju najvaznijim vlasteoskim rodovima sa podrucja Trebinja su Ljubibratici, Poznanovici, Raspudici, Starcici.
/Fra Antun Knezevic (1834-1889)
"Neke nase komsije vrlo se ljute, sto se dicimo i ponosimo nasim starim imenom, jezikom i obicajima i sto pod zivu glavu necemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas slozne su nase komsije, koje cemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi trazi od nas nesto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o zivu glavu – da se sloze. Prijatelj Jovo p...orucuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bosnjace, ti si moj i moras prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez nasega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svadje, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo vec odavna tome priucili, mi bi se morali od cuda kameniti kao kulasinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitacemo nase prijatelje, koji se bave perom i stampom: za sto se tako svadjate za nas, kad dobro znadete, da je Bosnjak od starine privikao diciti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drzi tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) nase mile domovine sjeca nas onih vremena, kada se je nasa domaca vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajuci se ponosnim i junackim imenom Bosnjak. Gledamo na mnoge dokumente domacih spisatelja iz proslih vjekova, u kojima se uvijek spominje nase pravo narodno ime Bosnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bosnjak. Od toga necemo niti smijemo otstupiti, toga cemo se imena drzati vijerno i stalno.“ Mi se ponosimo time, da je upravo nas jezik, a iz nase otadzbine uzet za osnovu knjizevnog jezika nasih komsija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadzic, Dancic, pa Ljudevit Gaj prenijeli su nas lijepi jezik u knjizevnost obaju recenih naroda, te ga prozvase kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava diciti se, sto se nasim jezikom sluze danas u knjizevnosti nasi prijatelji Jovo i Ivo, a to ce nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zasto naziv, sto su ga oni nasem jeziku po svojoj volji, a bez naseg pitanja dali, sada nama po sto po to hoce da nametnu, pa nam cak brane, da mi u nasoj vlastitoj kuci svoj jezik oznacujemo imenom naseg naroda. To je slicno, kad bi nasem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali cast i postenje obodvojici nasih prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad necemo zanijekati, da nijesmo od juznoslovenskog plemena, vec bas hocemo, da svakome jasno dokazemo, da smo mi Bosnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bosnjaci kao sto su nam bili i pradjedovi i nista drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji nasa braca, koji toliko stoljeca u Bosni i Hercegovini stanuju i zivu, a hoce da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouce i promozgaju."
Thursday, June 16, 2011
Tajna istorija ! Prokopije i Justinijan
U 6. stoljecu nase ere u tadasnjoj prijestolnici mocnog Vizantijskog carstva, Carigradu, visoko pozicionirani drzavni sluzbenik koji se zvao Prokopije, a bio je iz Cezareje, imao je strast za pisanjem o najvaznijim politickim desavanjima kojima je bio svjedok. Srecom, kao jedan od drzavnih sekretara imao je i mogucnosti za takvo nesto, dovoljno obrazovanja iza sebe, priliku i prije svega dovoljno novca. Ali, Prokopije je bio poslusni carski pisac jer je u svojim djelima iskljucivo pisao o svim "mnogobrojnim" i "slavnim" dostignucima velikoga cara Justinijana koji bi, da su do danas ostala samo ta Prokopijeva djela, bio slika i prilika idealnog i savrsenog vladara. Medjutim, isto tako , Prokopije je bio mudar covjek. Nakon sto je veliki Justinijan otisao sa ovoga svijeta, svjetlo dana ugledala je Anegdota tj. Tajna historija kako je kasnije nazvana, u kojoj je Prokopije dao jednu novu, mnogo realniju sliku vladavine cara Justinijana sa svim njegovim manama i nesavrsenostima uz mnostvo pikanterija iz carevog privatnog zivota (ispalo je da mu je zena imala poprilican broj ljubavnika, naime) koje su svi, koji su to naravno znali, rado citali.
Ove pricice o Prokopiju i Justinijanu potakla me na razmisljanje kako historija,istorija ili povijest koja se uci u skolama bas i ne mora uvijek biti u potpunosti istinita, jer je to samo jedan djelic slike o nekom historijskom trenutku. Tako bi i slika o Justinijanu danas bila poptuno drugacija bez "Tajne historije". Pisati o historiji zapravo je poprilicno kompliciran posao jer se uvijek namece pitanje koliko je i da li je uopste moguce pisati historiju objektivno. Iz tog razloga misljenja sam da svaki historijski dogadjaj treba sagledati iz svih u tom trenutku mogucih perspektiva. Da se ne pocnem daviti, kao "pravi historicar" zelim iskazati dobrodoslicu na ovaj blog u kojem pisem o razlicitim historijskim dogadjajima, ponajvise iz nase historije, iz jedne drugacije, malo poznate i zabavnije perspektive nadajuci se da cu u tome i uspjeti.
Ove pricice o Prokopiju i Justinijanu potakla me na razmisljanje kako historija,istorija ili povijest koja se uci u skolama bas i ne mora uvijek biti u potpunosti istinita, jer je to samo jedan djelic slike o nekom historijskom trenutku. Tako bi i slika o Justinijanu danas bila poptuno drugacija bez "Tajne historije". Pisati o historiji zapravo je poprilicno kompliciran posao jer se uvijek namece pitanje koliko je i da li je uopste moguce pisati historiju objektivno. Iz tog razloga misljenja sam da svaki historijski dogadjaj treba sagledati iz svih u tom trenutku mogucih perspektiva. Da se ne pocnem daviti, kao "pravi historicar" zelim iskazati dobrodoslicu na ovaj blog u kojem pisem o razlicitim historijskim dogadjajima, ponajvise iz nase historije, iz jedne drugacije, malo poznate i zabavnije perspektive nadajuci se da cu u tome i uspjeti.
Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske
Zastava na slici je zastava Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je ona bila sastavnim dijelom velikog Austro-Ugarskog carstva. Tih nekih 40 godina austrougarske vlasti (od Berlinskog kongresa 1878. kada je Austro-Ugarskoj dozvoljena okupacija Bosne i Hercegovine, tada jos u sastavu Osmanskog carstva, pa do 1918. i zavrsetka Prvog svjetskog rata kada Bosna i Hercegovina ulazi u sastav prve zajednicke juznoslavenske drzave) donjele su temeljite promjene u bosanskohercegovackom drustvu koje su ga izvele iz osmanskog civilizacijskog kruga i integrirale u jedan potpuno novi, zapadnoevropski. Pokusavam samo zamisliti kakav je sok proizvelo tako naglo mijenjanje citavog jednog sistema zivota. Preko noci sve je postalo drugacije, od svakodnevnog zivota, obicaja pa do potpuno drugacijeg upravnog sistema i drzavne politike. Bilo je to i vrijeme cuda, uvodjenja tadasnje najmodernije tehnologije, vrijeme kada je Sarajevom zasvirao prvi tramvaj prije nego i u samom Becu!
B O S O N A
Svoj drugi post pocet cu temom meni licno jako zanimljivom i dragom, a to je bosanski srednji vijek. Obicno se uzima da je srednji vijek vrijeme od nekih hiljadu godina od 5. do 15. stoljeca ili tacnije od 476. do 1492. godine. Negdje na toj vremenskoj skali nastala je negdje oko danasnjeg Visokog drzava imena Bosna (ni dan danas ne znam bas tacno porijeklo tog naziva). Namjerno kazem negdje na toj vremenskoj skali jer zapravo ne zna se tacno ni kada je Bosna nastala. Svakako je to bilo prije 10. stoljeca kada se bosansko ime prvi put spominje u pisanoj formi, zahvaljujuci opet jednom vizantijskom caru koji se zvao Konstantin i koji je na srecu volio da pise (ili je barem volio drugima narediti da pisu za njega). Tako je Kontantin zapisao kako negdje tamo poprilicno daleko od Carigrada postoji i zemljica Bosona sa dva poznata grada koje naziva Katera i Desnik. Dakle, bili smo ocito mala zemlja jer nam Konstantin sigurno nije tepao od milja, ali vazno je da smo vec tada bili tu, prisutni na evropskoj politickoj sceni, bez obzira koliko mali bili. To isto tako ne znaci da smo tek dosli u Evropu, naime, Slaveni na teritorij koji danas zovemo Balkanom dosli su vec mnogo prije.
Idem kratko u godinu 626. Da se tada zivjelo u Carigradu ta bi godina bila izuzetno teska bez obzira sto bi bila stanovnik najvece evropske metropole toga doba. Postojala je velika mogucnost da lako izgubim glavu jer je grad bio pod opsadom i to sa svih strana, uz veliku prijetnju dvostrukog napada, Persijanaca koje predvodi Sahrbaraz sa azijske i udruzene vojske avarskog hagana sa evropske strane. Za ovu pricu narocito je zanimljiva ova druga, avarska vojska jer se ona najvecim dijelom sastojala od Slavena, a tek onda od Avara, Bugara i Gepida. Citava prica zavrsava sretno po Carigrad jer su nakon velike pomorske bitke 10. augusta 626. godine slavenske ladje bile porazene od strane vizantijske flote, nakon cega su se povukli i Persijanci. Ono sto je meni narocito inspirativno u ovoj opsadi jeste cinjenica da su Slaveni za napad na Carigrad koristili i tzv. monoksile, camce napravljene od jednog stabla drveta, sto govori prije svega koliko su bili hrabri (ili dovoljno ludi).
Ova nadasve dinamicna epizoda nase historije govori kako su već u 7. stoljecu, slavenska plemena, a medju njima i ono koje ce kasnije stvoriti svoju zemljicu Bosonu, iako pod avarskom dominacijom bili jedan od bitnih politickih faktora na podrucju Balkana. Pocevsi od 6. stoljeca pa do tog pomenutog 10. stoljeca kada se Bosna po prvi put spominje u pisanim izvorima, Slaveni prelaze Savu, dolaze, ostaju, rjesavaju se Avara (tome treba itekako zahvaliti Karlu Velikom koji je uradio najveci dio posla) te se konacno politicki organiziraju u svoje prve drzave. Tako se i Bosona mogla kao vec formirana drzava spomenuti u spisu jednog vizantijskog cara.
,,,,,,stize li Marko na Kosovo kasno!?
Nema onog koji zivi na ex-jugoslovenskim prostorima a koji ne zna za ono sto sa danas naziva kosovskim mitom. Stvaranje mitova u historiji opasna je stvar jer ta produkcija uglavnom sluzi za sve osim za trazenje i objektivno predstavljanje historijske istine. U ovom slucaju, sto je najstrasnije, zloupotreba historije i koriscenje mita o kosovskom boju imao je najkrvavije posljedice koje su svoj vrhunac imale u srebrenickom genocidu.
Bitka koja se desila 15. juna 1389. godine u blizini Pristine se ni po cemu ne bi mogla izdvojiti od bilo koje druge srednjovjekovne bitke. Osnova vanjskopolitickih odnosa u srednjem vijeku bila je vojska, sto znaci da, sto jacu vojsku to efikasnije osvajanje i pod svoju kontrolu uvrstiti nove teritorije, kao i braniti se u slucaju da susjedi odluce napasti. U slucaju kosovske bitke napadac je bilo sve jace Osmansko carstvo, a njegovoj tada superiornoj vojsci bezuspjesno se suprotstavila koalicija vojski nekoliko balkanskih drzava od kojih su najvaznije bile knezevina srpskog kneza Lazara Hrebeljanovica te Bosansko kraljevstvo. Bez obzira na cinjenicu da je osmanskog sulatana Murata I upravo u toku bitke ubio izvjesni Milos Kobilic (nije slovna greska covjek se zaista tako prezivao) njene posljedice govore ko je bio pobjednik. Nakon kosovske bitke najveci dio teritorije nekadasnje srpske srednjovjekovne drzave pao je pod direktnu ili vazalnu vlast Muratovog nasljednika Bajazita I kojem je tom pobjedom put ka Evropi bio otvoren.
Interesantan je podatak, medjutim, gdje za to vrijeme bio cuveni, u silnim pjesmama opjevani kraljevic Marko. Cinjenica da mitoloske, dakle, izmisljene konstrukcije u historiji nisu stvar modernih vremena svoje argumente u ovom slucaju nalazi upravo u epizodi koja se tice ovog nesretnog princa. Marko, naime, nije zakasnio na Kosovo, on se kao vjerni osmanski vazal borio na osmanskoj strani. Taj podatak recimo, sigurno nece se naci u vec pomenutim pjesmama. Marko je bio sin kralja Vukasina (odatle mu i titula kraljevica), srpskog velikasa koji je u zadnjim danima "carstva" (koje je jos 1346. samoproglasio srpski kralj Dusan Nemanjic) stekao toliko vojne i politicke moci da se mogao proglasiti kraljem. Vukasin je skupa sa svojim bratom Ugljesom pod svojom kontrolom drzao najveci dio danasnje Makedonije ali je imao nesrecu da je za susjeda ubrzo dobio Osmansko carstvo.
26. septembra 1371. godine na obali rijeke Marice u blizini mjesta Cernomena desila se bitka u kojoj su osmanske snage bukvalno pregazile zajednicku vojsku brace Vukasina i Ugljese koji su u bici poginuli i nakon cega je gotovo cijela Makedonija dosla pod osmansku vlast. Izuzetak je bio jedino teritorij zapadne Makedonije koji su Osmanlije ostavile Vukasinovom nasljedniku, njegovom sinu Marku da upravlja ali iskljucivo kao osmanski vazal. Biti vazal znacilo je da je kraljevic Marko morao redovno Osmanlijama isplacivati dogovoreni porez te se odazivati svojom vojskom i pruzati svaku pomoc i podrsku u slucaju bilo kakvog pohoda kojeg bi Osmanlije poduzele. Tako je i kraljevic, tj. poslije smrti svog oca, kralj Marko bio vjerni osmanski vazal kako u bici na Kosovu tako i u svim ostalim bitkama sve do 1395. godine kada je za Osmanlije poginuo na Rovinama u osmanskom pohodu na Vlasku.
Bitka koja se desila 15. juna 1389. godine u blizini Pristine se ni po cemu ne bi mogla izdvojiti od bilo koje druge srednjovjekovne bitke. Osnova vanjskopolitickih odnosa u srednjem vijeku bila je vojska, sto znaci da, sto jacu vojsku to efikasnije osvajanje i pod svoju kontrolu uvrstiti nove teritorije, kao i braniti se u slucaju da susjedi odluce napasti. U slucaju kosovske bitke napadac je bilo sve jace Osmansko carstvo, a njegovoj tada superiornoj vojsci bezuspjesno se suprotstavila koalicija vojski nekoliko balkanskih drzava od kojih su najvaznije bile knezevina srpskog kneza Lazara Hrebeljanovica te Bosansko kraljevstvo. Bez obzira na cinjenicu da je osmanskog sulatana Murata I upravo u toku bitke ubio izvjesni Milos Kobilic (nije slovna greska covjek se zaista tako prezivao) njene posljedice govore ko je bio pobjednik. Nakon kosovske bitke najveci dio teritorije nekadasnje srpske srednjovjekovne drzave pao je pod direktnu ili vazalnu vlast Muratovog nasljednika Bajazita I kojem je tom pobjedom put ka Evropi bio otvoren.
Interesantan je podatak, medjutim, gdje za to vrijeme bio cuveni, u silnim pjesmama opjevani kraljevic Marko. Cinjenica da mitoloske, dakle, izmisljene konstrukcije u historiji nisu stvar modernih vremena svoje argumente u ovom slucaju nalazi upravo u epizodi koja se tice ovog nesretnog princa. Marko, naime, nije zakasnio na Kosovo, on se kao vjerni osmanski vazal borio na osmanskoj strani. Taj podatak recimo, sigurno nece se naci u vec pomenutim pjesmama. Marko je bio sin kralja Vukasina (odatle mu i titula kraljevica), srpskog velikasa koji je u zadnjim danima "carstva" (koje je jos 1346. samoproglasio srpski kralj Dusan Nemanjic) stekao toliko vojne i politicke moci da se mogao proglasiti kraljem. Vukasin je skupa sa svojim bratom Ugljesom pod svojom kontrolom drzao najveci dio danasnje Makedonije ali je imao nesrecu da je za susjeda ubrzo dobio Osmansko carstvo.
26. septembra 1371. godine na obali rijeke Marice u blizini mjesta Cernomena desila se bitka u kojoj su osmanske snage bukvalno pregazile zajednicku vojsku brace Vukasina i Ugljese koji su u bici poginuli i nakon cega je gotovo cijela Makedonija dosla pod osmansku vlast. Izuzetak je bio jedino teritorij zapadne Makedonije koji su Osmanlije ostavile Vukasinovom nasljedniku, njegovom sinu Marku da upravlja ali iskljucivo kao osmanski vazal. Biti vazal znacilo je da je kraljevic Marko morao redovno Osmanlijama isplacivati dogovoreni porez te se odazivati svojom vojskom i pruzati svaku pomoc i podrsku u slucaju bilo kakvog pohoda kojeg bi Osmanlije poduzele. Tako je i kraljevic, tj. poslije smrti svog oca, kralj Marko bio vjerni osmanski vazal kako u bici na Kosovu tako i u svim ostalim bitkama sve do 1395. godine kada je za Osmanlije poginuo na Rovinama u osmanskom pohodu na Vlasku.
,,,,,Iliri u nama!
Iskreno se nadam da je vecini poznata cinjenica da su prije dolaska Slavena na prostore danasnjeg Balkana u 6. i 7. stoljecu ovi prostori bili naseljeni velikim brojem ilirskih plemena. Iako su ona i njihove teritorije vec dugo vremena prije slavenske najezde bila u sastavu Rimskog carstva to nikako ne znaci da su ta plemena u potpunosti bila romanizirana. Plemena poput Desidijata, Daorsa, Japoda, Mezeja, Deura, Breuka, Dalmata i mnogih drugih jos davno prije Rimljana gradili su i izgradili svoju kulturu koja ne samo da je prezivjela Rimljane nego je u nekim svojim elementima prezivjela sve do danas.
Dolazak Slavena oznacio je kraj jednog i pocetak sasvim drugog i drugacijeg doba. Taj prijelaz iz antike u srednji vijek bio je veoma nasilan, nestajali su gradovi, drzave narodi, ali su isto tako nastajali i novi. Iliri, iako ni sami nisu bili nikada jedinstveni, brojali su veliku populaciju sa zajdnickim kulturnim elementima i nikako nisu mogli u potpunosti nestati u tim burnim vremenima. Pokrenuti tom nasilnom migracijom oni prezivjeli Iliri koncentriraju se u pojedinim dijelovima Balknaskog poluotoka, gdje su se stapali sa novopridoslim stanovnistvom, dajuci mu mnogobrojne elemente svoje tradicije i kulture. To narocito vrijedi za prostore Bosne i Hercegovine, jer planinski reljef zemlje pruzao je idealno utociste u teskim vremenima seobe naroda. Vrijedno je i zanimljivo pitanje danas koliko je od tog ilirskog identiteta ostalo u nama i koliki je broj prezivjelih obicaja posebno u seoskim sredinama koji su toliko integrirani da ni ne pomisljamo da bi mogli biti ilirskog porijekla. Navescu nekoliko primjera.
-Jedna od cestih prica koja se moze cuti sirom Bosne i Hercegovine je prica o kucnoj zmiji. Rado bih cula sve varijante te price do kojih je danas moguce doci. Ta zmija zivi ispod kucnog praga i nikako se ne smije ubiti ukoliko se naidje na nju jer je ona zastitnica te kuce i porodice koja u njoj zivi. Zmija je u ilirskoj kulturi zauzimala izuzetno visoko mjesto kao zivotnija zastitinica ne samo kuca u kojima se zivi nego i kuca nakon smrti pa je cest simbol i na grobljima. Koliko je bitan kult zmije kod starih Ilira govori i cinjenica da sama rijec Ilir po svoj prilici bila rijec za zmiju od koje su po mitologiji Iliri i nastali. Ta prva zmija nazivala se Illurjanka. Kako se vidi, ovdje je rijec o potpuno drugacijem, pozitivnom znacenju simbola zmije za razliku od kasnijeg, krscanskog znacenja koje je zmija dobila.
-Tetoviranje na koje se i danas moze naici, posebno kod katolickog stanovnistva u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine ilirskog je porijekla. U ilirskim grobovima na Glasincu, kao i u sojenickom naselju u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiske otkrivene su kratke, bronzane veoma nasiljene igle koje bi se nataknule na drzak a sluzile su za bockanje koze i tetoviranje raznih ornamentalnih motiva.
-Vjerovanje u zao pogled kojim se moze "ureci" i naskoditi ljudima, zivotinjama pa cak i stvarima bilo je veoma rasireno medju Ilirima.
-Viseglasno pjevanje koje se moze cuti i danas po selima sirom Bosne i Hercegovine takodjer je ilirski relikt jer se ne nalazi kod drugih slavenskih naroda. Osim toga, rasprostranjenost tih muzickih oblika podudara se sa geopolitickim podrucjima koja su u prahistoriji i antici naseljevala pojedina ilirska plemena. Plesovi poput razlicitih kola isto imaju ilirski karakter.
Ovo je svakako samo nekoliko primjera elemenata ilirske kulture koji su prisutni i danas,,.
Dolazak Slavena oznacio je kraj jednog i pocetak sasvim drugog i drugacijeg doba. Taj prijelaz iz antike u srednji vijek bio je veoma nasilan, nestajali su gradovi, drzave narodi, ali su isto tako nastajali i novi. Iliri, iako ni sami nisu bili nikada jedinstveni, brojali su veliku populaciju sa zajdnickim kulturnim elementima i nikako nisu mogli u potpunosti nestati u tim burnim vremenima. Pokrenuti tom nasilnom migracijom oni prezivjeli Iliri koncentriraju se u pojedinim dijelovima Balknaskog poluotoka, gdje su se stapali sa novopridoslim stanovnistvom, dajuci mu mnogobrojne elemente svoje tradicije i kulture. To narocito vrijedi za prostore Bosne i Hercegovine, jer planinski reljef zemlje pruzao je idealno utociste u teskim vremenima seobe naroda. Vrijedno je i zanimljivo pitanje danas koliko je od tog ilirskog identiteta ostalo u nama i koliki je broj prezivjelih obicaja posebno u seoskim sredinama koji su toliko integrirani da ni ne pomisljamo da bi mogli biti ilirskog porijekla. Navescu nekoliko primjera.
-Jedna od cestih prica koja se moze cuti sirom Bosne i Hercegovine je prica o kucnoj zmiji. Rado bih cula sve varijante te price do kojih je danas moguce doci. Ta zmija zivi ispod kucnog praga i nikako se ne smije ubiti ukoliko se naidje na nju jer je ona zastitnica te kuce i porodice koja u njoj zivi. Zmija je u ilirskoj kulturi zauzimala izuzetno visoko mjesto kao zivotnija zastitinica ne samo kuca u kojima se zivi nego i kuca nakon smrti pa je cest simbol i na grobljima. Koliko je bitan kult zmije kod starih Ilira govori i cinjenica da sama rijec Ilir po svoj prilici bila rijec za zmiju od koje su po mitologiji Iliri i nastali. Ta prva zmija nazivala se Illurjanka. Kako se vidi, ovdje je rijec o potpuno drugacijem, pozitivnom znacenju simbola zmije za razliku od kasnijeg, krscanskog znacenja koje je zmija dobila.
-Tetoviranje na koje se i danas moze naici, posebno kod katolickog stanovnistva u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine ilirskog je porijekla. U ilirskim grobovima na Glasincu, kao i u sojenickom naselju u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiske otkrivene su kratke, bronzane veoma nasiljene igle koje bi se nataknule na drzak a sluzile su za bockanje koze i tetoviranje raznih ornamentalnih motiva.
-Vjerovanje u zao pogled kojim se moze "ureci" i naskoditi ljudima, zivotinjama pa cak i stvarima bilo je veoma rasireno medju Ilirima.
-Viseglasno pjevanje koje se moze cuti i danas po selima sirom Bosne i Hercegovine takodjer je ilirski relikt jer se ne nalazi kod drugih slavenskih naroda. Osim toga, rasprostranjenost tih muzickih oblika podudara se sa geopolitickim podrucjima koja su u prahistoriji i antici naseljevala pojedina ilirska plemena. Plesovi poput razlicitih kola isto imaju ilirski karakter.
Ovo je svakako samo nekoliko primjera elemenata ilirske kulture koji su prisutni i danas,,.
,,,,katolicko srpsko kraljevstvo!
Vjerujem da ce mnoge ovaj naslov zbuniti, ali kada se malo vise posvetite istrazivanju historije uvijek se moze naci pregrst nama danas nevjerovatnih stvari, iako one to u svoje vrijeme svakako nisu bile. Ponovo se bavim temom iz srednjeg vijeka, ali ovaj put iz historije srpske drzave. U godini sam 1217. Velika godina za srednjovjekovnu srpsku drzavu jer ce te godine njen vladar po prvi put ponjeti kraljevsku krunu i zbog toga dobiti naziv "Prvovencani". Rijec je o Stefanu Nemanjicu, drugom sinu velikog zupana Stefana Nemanje rodonacelnika dinastije Nemanjica.
Pretpostavljam da vecina vas koji citate ovaj post nije upoznata sa cinjenicom da je te godine kruna za Stefana dosla zapravo iz Rima. Papski legat pape Honorija III krunisao je za novog kralja Stefana Nemanjica i uveo na taj nacin srpsku drzavu u krug katolickih zemalja. Sam cin krunisanja krunom koju je poslao papa znacio je da srpska drzava priznaje supremaciju pape, a kako je duhovna vlast na zemlji po srednjovjekovnom shvacanju visa od svjetovne tim cinom kralj postaje papin vazal. Za Stefana Nemanjica nista neobicno jer je i sam poticao iz katolicke porodice iz Zete. Zeta, nekadasnje Dukljansko kraljevstvo, a danasnja Crna Gora dugo vremena je bila katolicka zemlja pod jurisdikcijom veoma stare Barske nadbiskupije. Stefanov otac pomenuti rodonacelnik srpske kraljevske dinastije Stefan Nemanja krsten je po rodjenju kao katolik, a Stefanov stariji brat Vukan koji je u to vrijeme bio zetski tj. dukljanski kralj je to cijelo vrijeme i ostao. Tako je Stefan Nemanjic još 1204. slao molbu u Rim papi Inocentu III da dobije krunu, ali mu je tek Inocentov nasljednik na papskoj stolici Honorije III konacno pozitivno odgovorio i poslao svog poslanika sa krunom kojom je okrunio Stefana 1217. godine.
Zavrsicu ovaj post jednom zanimljivoscu iz privatnog zivota prvog srpskog kralja. On je, naime, bio ozenjen vizantijskom princezom Evdokijom Andjel, ali je jadnu Evdokiju otjerao jer je navodno imala sugu. Pravi razlog, medjutim, bio je u cinjenici da se Stefan htio ozeniti po drugi put i to sa katolkinjom Anom Dandolo, unukom tada cuvenog mletackog (venecijanskog) duzda Enrikea Dandola. Ana Dandolo postala je Stefanova zena upravo u vrijeme kada Stefan salje svoju prvu molbu za krunisanje u Rim 1204. godine.
Pretpostavljam da vecina vas koji citate ovaj post nije upoznata sa cinjenicom da je te godine kruna za Stefana dosla zapravo iz Rima. Papski legat pape Honorija III krunisao je za novog kralja Stefana Nemanjica i uveo na taj nacin srpsku drzavu u krug katolickih zemalja. Sam cin krunisanja krunom koju je poslao papa znacio je da srpska drzava priznaje supremaciju pape, a kako je duhovna vlast na zemlji po srednjovjekovnom shvacanju visa od svjetovne tim cinom kralj postaje papin vazal. Za Stefana Nemanjica nista neobicno jer je i sam poticao iz katolicke porodice iz Zete. Zeta, nekadasnje Dukljansko kraljevstvo, a danasnja Crna Gora dugo vremena je bila katolicka zemlja pod jurisdikcijom veoma stare Barske nadbiskupije. Stefanov otac pomenuti rodonacelnik srpske kraljevske dinastije Stefan Nemanja krsten je po rodjenju kao katolik, a Stefanov stariji brat Vukan koji je u to vrijeme bio zetski tj. dukljanski kralj je to cijelo vrijeme i ostao. Tako je Stefan Nemanjic još 1204. slao molbu u Rim papi Inocentu III da dobije krunu, ali mu je tek Inocentov nasljednik na papskoj stolici Honorije III konacno pozitivno odgovorio i poslao svog poslanika sa krunom kojom je okrunio Stefana 1217. godine.
Zavrsicu ovaj post jednom zanimljivoscu iz privatnog zivota prvog srpskog kralja. On je, naime, bio ozenjen vizantijskom princezom Evdokijom Andjel, ali je jadnu Evdokiju otjerao jer je navodno imala sugu. Pravi razlog, medjutim, bio je u cinjenici da se Stefan htio ozeniti po drugi put i to sa katolkinjom Anom Dandolo, unukom tada cuvenog mletackog (venecijanskog) duzda Enrikea Dandola. Ana Dandolo postala je Stefanova zena upravo u vrijeme kada Stefan salje svoju prvu molbu za krunisanje u Rim 1204. godine.
Tuesday, June 14, 2011
SAFET BEG BASAGIC
(Nevesinje, 1870 - Sarajevo, 1934): Pjesnik, prevoditelj, historicar, politicar. Jedan od najmarkantnijih zacetnika moderne bosnjacke knjizevnosti i bosnjacke nacionalne svijesti. Gimnaziju pohadja u Sarajevu i u Zagrebu, gdje je 1894. sudjelovao s hrvatskom nacionalistickom omladinom u polaganju kamena temeljca Starcevicevom domu, zbog cega mu rezim bana Khuena Hedervaryja zabranjuje polaganje mature. Na Beckom sveucilistu slusao orijentalne jezike i historiju. Predavao arapski na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, osnovao drustva Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. Doktrorirao u Becu iz orijentalnih jezika i povijesti islama. Potom trebao postati profesorom orijentalnih jezika na Zagrebackom sveucilistu, ali je u medjuvremenu izabran za zastupnika, te za potpredsjednika i predsjednika Bosanskoga sabora. Nakon Prvog svjetskog rata Basagic kao kustos radi u Zemaljskom muzeju do umirovljenja. Pisao liriku (Trofanda, Izabrane pjesme), epske i dramske spjevove (Abdullah-pasa, Boj pod Ozijom), povijesne i knjizevnopovijesne studije (Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine, od 1463. do 1850, Gazi Husrev-beg, Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti, Znameniti Hrvati, Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini), sacinio izvanredan prijevod Rubaija Omera Hajjama.
Nastanak imena Hercegovina
O postanku imena Hercegovina poznata je teorija kako je dobila ime nakon sto se Stjepan Kosaca proglasio hercegom.
U knjizi "Hercegovacka prezimena" , u Hercegovini se odrzala jedna stara turska prica koja nema nikakve veze sa herceg-Stjepanom.
Ovu pricu je ispricao jedan starac iz Hercegovine, jos u polovini 19. Stoljeca, a tadasnji kronicar zabiljezo.
"Cim je Bosna i Hercegovina, Bog ti pomogao, bila fet ucinjena od Turcina, odmah nizami (vojnici) stanu iskati izum (dopust) da odu malo u svoj vilajet na selamluk (vidjenje) i na tehvdih (ladanje), biva da malo promijene hariju (zrak) jer nikako nijesu mogli obikavati nasu vrucinu i zegu. Mnogi od njih, koji nijesu bili vise godina kod kuce, dobiju teskeru (propusnicu) da mogu ici. Kad su dosli tamo u svoju domovinu, vec odakle je koji bio, stanu ih zapitkivati njihove emserije (poznanici) i jarani o svemu i svacemu, i kakva je ta gjaurska zemlja i kakvi su kauri. Oni im pocnu svasta pricati, a od Hercegovine im jos reknu nabaska (posebice) kao da su se svi sto godina zdogovarali i ovo: "Para yok, herseng cok", sto je biva, efendum, po naski, "Para nema, a kamenja bukader" (i odvise).
O tome zacuje polagano i sultan u Stambolu pa sabere na divan (vijece) sve svoje musire, valije i vezire, te ih zapita kako ce novo ime nadjeti toj gjaurskoj zemlji uz inat gjaurima jer mu je dosta askera (vojnika) pozobala, dok ju je zauzeo. Na to se digne jedan stari pasa, koji je bio u Hercegovini, kako je baskin (zgodno) pa onoj nizamskoj "herseng" – "puno kamenja" nadjenuti ime i cijeloj zemlji, jer ima i onako plaho puno kamenja. Sultan i vas divan na to kail i razi bude (spremno pristanu), te po askerskoj rijeci "herseng" prozva zemlju Hercegovinom."
U knjizi "Hercegovacka prezimena" , u Hercegovini se odrzala jedna stara turska prica koja nema nikakve veze sa herceg-Stjepanom.
Ovu pricu je ispricao jedan starac iz Hercegovine, jos u polovini 19. Stoljeca, a tadasnji kronicar zabiljezo.
"Cim je Bosna i Hercegovina, Bog ti pomogao, bila fet ucinjena od Turcina, odmah nizami (vojnici) stanu iskati izum (dopust) da odu malo u svoj vilajet na selamluk (vidjenje) i na tehvdih (ladanje), biva da malo promijene hariju (zrak) jer nikako nijesu mogli obikavati nasu vrucinu i zegu. Mnogi od njih, koji nijesu bili vise godina kod kuce, dobiju teskeru (propusnicu) da mogu ici. Kad su dosli tamo u svoju domovinu, vec odakle je koji bio, stanu ih zapitkivati njihove emserije (poznanici) i jarani o svemu i svacemu, i kakva je ta gjaurska zemlja i kakvi su kauri. Oni im pocnu svasta pricati, a od Hercegovine im jos reknu nabaska (posebice) kao da su se svi sto godina zdogovarali i ovo: "Para yok, herseng cok", sto je biva, efendum, po naski, "Para nema, a kamenja bukader" (i odvise).
O tome zacuje polagano i sultan u Stambolu pa sabere na divan (vijece) sve svoje musire, valije i vezire, te ih zapita kako ce novo ime nadjeti toj gjaurskoj zemlji uz inat gjaurima jer mu je dosta askera (vojnika) pozobala, dok ju je zauzeo. Na to se digne jedan stari pasa, koji je bio u Hercegovini, kako je baskin (zgodno) pa onoj nizamskoj "herseng" – "puno kamenja" nadjenuti ime i cijeloj zemlji, jer ima i onako plaho puno kamenja. Sultan i vas divan na to kail i razi bude (spremno pristanu), te po askerskoj rijeci "herseng" prozva zemlju Hercegovinom."
Sunday, June 5, 2011
HUSEIN KAPETAN GRADASCEVIC
(Gradacac, 1802 - Carigrad, 1833):
Husein Kapetan Gradascevic roden je u Gradaccu 1802 godine, jedan od najvecih bosnjackih velikana cije ce ime zauvijek ostati zlatom urezano u Bosnjackoj historiji - pokretac cuvene Bosnjacke Revolucije i otpora prema Turcima. Bio je jedan od najistaknutijih i najutjecajnijih ljudi u nacionalnom osvjescivanju Bosnjaka. Husein-Kapetan Gradascevic je bio odlucna, razborita, energicna, pametna i visoko moralna osoba. U Bosnjaka je poznat kao "izdanak onog najboljeg sto karakterizira Bosnjaka." Zbog toga su ga Bosnjaci prozvali "Zmaj od Bosne." Za vrijeme svog zivota podize mnoge zaduzbine, a 1823 fra Iliji Starcevicu dozvoljava da otvori prvu katolicku skolu u Bosni. Za svoje vrijeme je bio pravi demokrata - nijednu odluku nije zelio donijeti bez konzultacije sa svojim suradnicima i samim narodom na koji se oslanjao i koji je predvodio. Bosnjaci su, u sklopu neuspjesnih ratova koje je vodilo Carstvo, snosili ogromne materijalne i ljudske zrtve i toga je Husein-Kapetan Gradascevic bio svjestan. Nakon saznanja da ce Bosna i bosnjacki narod ostati potpuno izolovani sa centralnim dijelom Carstva - sticanjem autonomije Srbije, Grcke, i Albanije - ponukali su Kapetana Gradascevica na Revoluciju. Ubrzo, ratoborni Husein-Kapetan Gradascevic postaje voda i pokretac Revolucije protiv Turaka. Sa Bosnjackom vojskom oslobada Travnik i natjerava tadasnjeg turskog vezira da skine svoju odoru, i nakon obrednog pranja obuce tradicionalno bosnjacko odijelo. Vecina kapetana i ajana ga priznaju kao svog vodu, a izuzetak je bio hercegovacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic.
U to vrijeme na sjeveru Albanije dolazi do ozbiljnije pobune. Nakon toga, Husein-Kapetan Gradascevic predvodi dobro naoruzanu Bosansku Armiju od oko 25,000 Bosnjaka i odlazi na istok, gdje Osmanskim snagama daje ultimativni zahtjev da Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se Bosni ne mijenja poredak, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u bosanskom elajetu bira iz reda Bosnjaka. Sultan pristaje na zadati ultimatum posto je Gradascevic na Kosovu vec porazio velikog vezira Mehmeda Resid-pasu i osvojio Prizren i Pec. Vec 1831 godine Husein Kapetan Gradascevic u Sarajevu biva proglasen za bosanskog namjesnika i Bosna postaje nezavisna. Husein Kapetan Gradascevic se potpisuje kao "Vrhovni Komandant Bosne Izabran Voljom Naroda." U Julu 1831 godine, prosao je sa vojskom kroz bosnjacki Sandzak i Tutin, te logorovao u Mitrovi. Po tutnjavi te silne bosanske vojske, grad Tutin u Sandzaku dobija svoje sadasnje ime. Videci da porta ne kani ispuniti vec dogovorene zahtjeve, Husein Kapetan Gradascevic postavlja novi zahtjev - da Bosna postane nasljedna knezevina. Hercegovacki kapetani pod vodstvom Ali-pase Rizvanbegovica odvajaju se od Revolucija Husein Kapetana Gradascevica. Sultan 1832 godine salje snaznu vojsku od 30,000 vojnika na Bosnu. Nakon krvave borbe na Sarajevskom Polju u kojoj je bilo velikih gubitaka na obje strane, bosanska vojska, na celu sa Gradascevicem iznenada gubi tlo pod nogama i biva porazena na Sarajevskom polju, gdje Gradascevic izrice svoje poznate rijeci: "Ovo je posljednji dan nase slobode!" Husein Kapetan Gradascevic potom nalazi sigurnost u Austriji i dobiva pomilovanje od Sultana uz uvjet da se ne vraca u Bosnu. Njegovo dozivotno odrediste je bilo Trapezunt (Trabzon na obali Crnog Mora). Tugujuci za Bosnom odlazi u Carigrad, gdje je bio zatocen, i mucki otrovan 1834 godine.
U cuvenom razgovoru sa turskim beglerbegom, kada mu je turski beglerbeg rekao: "Nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine... Gines za drzavu koja nikad nije postojala niti ce." Husein Kapetan Gradascevic mu je odgovorio sljedecim rijecima: " Ima Bosne, beglerbeze i Bosnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti ce i poslije vas!
Ali-pasa Rizvanbegovic-Stocevic
Stolac (1761-1851).Potjece iz stare bosanske kapetanske familije.Borio se protiv "Zmaja od Bosne", Husein-kapetana Gradascevica 1831. godine. Da bi ga dobio na svoju stranu i vezao ga za sebe, sultan je odvojio Hercegovinu od Bosne i 1832. godine, postavio ga za hercegovackog vezira.Ubijen je po naredbi Omer-pase Latasa 1851. godine. Najpoznatiji je po uvodjenju melioracije i naredjivao da se uzgaja razno juzno voce, povrce i svilena buba.
BOSNJAK MEHMED-PASA SOKOLOVIC
U srpskoj historiografiji ovaj veliki Bosnjak je smatran bosanskim Srbinom i to na osnovu posrednih izvora da je njegov brat bio Makarije Sokolovic. Nadalje, srpska historiografija kreditira Mehmed-pasu Sokolovica da je navodno preveo u islam citav svoj rodni kraj u gornjem Podrinju, te da je ucestvovao u obnavljanju Pecke patrijarsije navodno zbog privrzenosti svom "porijeklu." Ovakve konstatacije srpskih historiografa ne samo da su nacionalno-romanticarske, nego su i historijski neutemeljene.
Husein Kapetan Gradascevic roden je u Gradaccu 1802 godine, jedan od najvecih bosnjackih velikana cije ce ime zauvijek ostati zlatom urezano u Bosnjackoj historiji - pokretac cuvene Bosnjacke Revolucije i otpora prema Turcima. Bio je jedan od najistaknutijih i najutjecajnijih ljudi u nacionalnom osvjescivanju Bosnjaka. Husein-Kapetan Gradascevic je bio odlucna, razborita, energicna, pametna i visoko moralna osoba. U Bosnjaka je poznat kao "izdanak onog najboljeg sto karakterizira Bosnjaka." Zbog toga su ga Bosnjaci prozvali "Zmaj od Bosne." Za vrijeme svog zivota podize mnoge zaduzbine, a 1823 fra Iliji Starcevicu dozvoljava da otvori prvu katolicku skolu u Bosni. Za svoje vrijeme je bio pravi demokrata - nijednu odluku nije zelio donijeti bez konzultacije sa svojim suradnicima i samim narodom na koji se oslanjao i koji je predvodio. Bosnjaci su, u sklopu neuspjesnih ratova koje je vodilo Carstvo, snosili ogromne materijalne i ljudske zrtve i toga je Husein-Kapetan Gradascevic bio svjestan. Nakon saznanja da ce Bosna i bosnjacki narod ostati potpuno izolovani sa centralnim dijelom Carstva - sticanjem autonomije Srbije, Grcke, i Albanije - ponukali su Kapetana Gradascevica na Revoluciju. Ubrzo, ratoborni Husein-Kapetan Gradascevic postaje voda i pokretac Revolucije protiv Turaka. Sa Bosnjackom vojskom oslobada Travnik i natjerava tadasnjeg turskog vezira da skine svoju odoru, i nakon obrednog pranja obuce tradicionalno bosnjacko odijelo. Vecina kapetana i ajana ga priznaju kao svog vodu, a izuzetak je bio hercegovacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic.
U to vrijeme na sjeveru Albanije dolazi do ozbiljnije pobune. Nakon toga, Husein-Kapetan Gradascevic predvodi dobro naoruzanu Bosansku Armiju od oko 25,000 Bosnjaka i odlazi na istok, gdje Osmanskim snagama daje ultimativni zahtjev da Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se Bosni ne mijenja poredak, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u bosanskom elajetu bira iz reda Bosnjaka. Sultan pristaje na zadati ultimatum posto je Gradascevic na Kosovu vec porazio velikog vezira Mehmeda Resid-pasu i osvojio Prizren i Pec. Vec 1831 godine Husein Kapetan Gradascevic u Sarajevu biva proglasen za bosanskog namjesnika i Bosna postaje nezavisna. Husein Kapetan Gradascevic se potpisuje kao "Vrhovni Komandant Bosne Izabran Voljom Naroda." U Julu 1831 godine, prosao je sa vojskom kroz bosnjacki Sandzak i Tutin, te logorovao u Mitrovi. Po tutnjavi te silne bosanske vojske, grad Tutin u Sandzaku dobija svoje sadasnje ime. Videci da porta ne kani ispuniti vec dogovorene zahtjeve, Husein Kapetan Gradascevic postavlja novi zahtjev - da Bosna postane nasljedna knezevina. Hercegovacki kapetani pod vodstvom Ali-pase Rizvanbegovica odvajaju se od Revolucija Husein Kapetana Gradascevica. Sultan 1832 godine salje snaznu vojsku od 30,000 vojnika na Bosnu. Nakon krvave borbe na Sarajevskom Polju u kojoj je bilo velikih gubitaka na obje strane, bosanska vojska, na celu sa Gradascevicem iznenada gubi tlo pod nogama i biva porazena na Sarajevskom polju, gdje Gradascevic izrice svoje poznate rijeci: "Ovo je posljednji dan nase slobode!" Husein Kapetan Gradascevic potom nalazi sigurnost u Austriji i dobiva pomilovanje od Sultana uz uvjet da se ne vraca u Bosnu. Njegovo dozivotno odrediste je bilo Trapezunt (Trabzon na obali Crnog Mora). Tugujuci za Bosnom odlazi u Carigrad, gdje je bio zatocen, i mucki otrovan 1834 godine.
U cuvenom razgovoru sa turskim beglerbegom, kada mu je turski beglerbeg rekao: "Nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine... Gines za drzavu koja nikad nije postojala niti ce." Husein Kapetan Gradascevic mu je odgovorio sljedecim rijecima: " Ima Bosne, beglerbeze i Bosnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti ce i poslije vas!
Ali-pasa Rizvanbegovic-Stocevic
Stolac (1761-1851).Potjece iz stare bosanske kapetanske familije.Borio se protiv "Zmaja od Bosne", Husein-kapetana Gradascevica 1831. godine. Da bi ga dobio na svoju stranu i vezao ga za sebe, sultan je odvojio Hercegovinu od Bosne i 1832. godine, postavio ga za hercegovackog vezira.Ubijen je po naredbi Omer-pase Latasa 1851. godine. Najpoznatiji je po uvodjenju melioracije i naredjivao da se uzgaja razno juzno voce, povrce i svilena buba.
BOSNJAK MEHMED-PASA SOKOLOVIC
U srpskoj historiografiji ovaj veliki Bosnjak je smatran bosanskim Srbinom i to na osnovu posrednih izvora da je njegov brat bio Makarije Sokolovic. Nadalje, srpska historiografija kreditira Mehmed-pasu Sokolovica da je navodno preveo u islam citav svoj rodni kraj u gornjem Podrinju, te da je ucestvovao u obnavljanju Pecke patrijarsije navodno zbog privrzenosti svom "porijeklu." Ovakve konstatacije srpskih historiografa ne samo da su nacionalno-romanticarske, nego su i historijski neutemeljene.
MOSTARAC HUSAGA CISIC
Husaga Cisic je nas prvi politicar koji je u Titovoj Jugoslaviji otvorio pitanje polozaja Bosnjaka i Bosne.
Otjerao Pavelicevog Dzafer-bega i generala Ambrosija
Ono sto Cisicevu licnost cini iznimnom jeste da nije postojao nesklad izmedju njegovog intelektualnog i moralnog stava s jedne strane i prakticno politickog angazmana, s druge strane. Nacionalna samosvijest i borba za prava Bosnjaka nije ga nikada ogranicila. Sa simpatijama je 40-tih gledao na okupljanje antifasisticke omladine i ilegalaca u njegovoj kuci. Bio je jedan od inicijatora Mostarske rezolucije kojom su bosnjacki intelektualci osudili ustaska zlodjela. Vlasti NDH su ga uzalud pokusale pridobiti. Dzafer-beg Kulenovic, Pavelicev covjek za "muslimanska pitanja" pokusao ga je vrbovati, ali ga je Cisic otjerao iz svoje kuce. Neobavljena posla se vratio i rodjak talijanske kraljevske porodice, general Ambrosi, koji ga je 1942. godine, takodjer, uzalud zelio privuci na stranu fasizma.
Hapsen, pritvaran, interniran
Husaga Cisic je rodjen 15. decembra 1878 godine u Mostaru, gdje je proveo i najveci dio svog zivota. Izuzetnu paznju je pridavao licnom obrazovanju. Prilazi Pokretu za vjersko prosvjetnu-autonomiju Bosnjaka u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, kojeg je pokrenuo ali-efendija Dzabic. Zajedno s prijateljima je pokrenuo list "Musavat" gdje se istice izuzetno ostrim clancima protiv austrougarskih vlasti. Formirao je i stranku Muslimansko demokratsku organizaciju. Zbog svog pisanja je bivao hapsen, pritvaran, a potom u tri navrata interniran na Bivolje Brdo kod Capljine, u Bihac, te Arad. Tokom Prvog svjetskog rata je bio mobilisan u kaznjenicku jedinicu Djera, a potom u IV bosanskohercegovacku regimentu sa kojom je ratovao u Italiji gdje je ranjen. Bio je predsjedavajuci Gradskog vijeca Mostara, pa predsjednik Opstine Mostar, predsjednik Vakufsko-meafirskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te clan III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.
Borac za nacionalno dostojanstvo Bosnjaka
Ove godine navrsava se tacno 134 godina od rodjenja Mostarca Huseina Husage Cisica, velikog bosnjackog politicara i intelektualca, iznimne licnosti koja je dala pecat ne samo mostarskoj vec i ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine i posebno Bosnjaka u prelomnim vremenima s kraja 19., pocetkom i sredinom 20 stoljeca. Sira javnost svakako premalo zna o Cisicu, za sto se ponajvise ima zahvaliti decenijama komunisticke vladavine, kada se njegovo djelo smisljeno zataskavano, buduci da se radilo o jednom od najvecih boraca za prava Bosnjaka i Bosne. Jasno, Cisicevom presucivanju kumovao je svakako i tradicionalni nemar samih Bosnjaka. Nedavnim objavljivanjem Cisiceve knjige "Postanak i razvitak grada Mostara", mostarski intelektualci okupljeni oko Islamske stamparije (IC) Mostar, zapoceli su reafirmaciju djela ovog velikog covjeka. Husaga ce u historiji poglavito biti zapamcen kao nas prvi politicar koji je u Titovoj Jugoslaviji otvorio pitanje polozaja Bosnjaka i Bosne u toj novoformiranoj drzavi. On je tako na Trecem zasjedanju AVNOJ-a podnio amandman na novi Ustav socijalisticke Jugoslavije i jasno istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda i BiH kao republike. Naime, mada je Bosna i Hercegovina usla u sastav Federacije kao jedna od sest ravnopravnih Republika, Bosnjacima nije bilo mjesta kao "sestoj buktinji" na grbu nove drzave, koja je trebala biti njihov simbol. Cisic je predlagao unosenje seste buktinje u drzavni grb Jugoslavije, zato sto su Bosnjaci, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonoca i Crnogoraca, sesta jugoslavenska nacija. No, tadasnji ministar za konstituantu, kasniji disident Milovan Djilas je Cisicu odgovorio da to da li su Bosnjaci nacija jeste "teorijsko pitanje koje se ne moze rjesavati jednim dekretom". S obzirom da njegov prijedlog nije usvojen, Cisic je prigovorio Predsjednistvu Ustavotvorne skupstine i s tim u vezi bio jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava socijalisticke Jugoslavije! Za taj cin je u postratnoj Jugoslaviji, kada se sa "unutrasnjim neprijateljima" zestoko obracunavalo, trebalo je isuvise hrabrosti.
O ovim Cisicevim amandmanima i glasanju protiv Ustava Jugoslavije doskora se nije nista znalo. Komunisticke vlasti ocito su se potrudile da sakriju, prije svega, razloge koji su Cisica, ciji su sinovi Husref i Mithad dali zivote u borbi protiv fasizma, ponukali na ovakvu reakciju. No, u svome dopisu Predsjednistvu Skupstine naroda Ustavotvoren skupstine od 18. januara 1946 godine Cisic sasvim jasno istice nepravdu koja je nanesena Bosnjacima. - Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bosnjana ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo rijeci u nacionalnim i drzavno-pravnim pitanja nase uze otadzbine Bosne i Hercegovine – navodi se u Cisicevom dopisu. Protivio se stavovima da je BiH zasnivana ravnopravnosti Srba i Hrvata, isticuci da BiH na ravnopravnostima ta dva naroda, bez Bosnjaka, nema izgleda za opstanak. Husaga je jos tada ukazao na srpski nacionalizam: - Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, nasa uza otadzbina BiH spada u zivotni prostor srpske nacije, kao i jos mnoge druge nacionalno ne prociscene zemlje, te se zato namece duznost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklope u svoj nacionalni matinjak, kao sastavni dio njegov – istakao je Cisic, napomenuvsi da Bosnjaci "mirne duse ne podnose da se na tako problematican nacin progira ugled njihove uze otadzbine BiH". Jedan od istrazivaca djela Husage Cisica, profesor sociologije iz Mostara Enes Ratkusic cijeni kako je Cisicev doprinos, u kontekstu ukupne borbe za nacionalnu i politicku afirmaciju Bosnjaka i BiH, izniman. - Razumijevajuci i sagledavajuci sve to u danasnjim povijesno-politickom kontekstu, bez imalo straha ode eventualne nedosljednosti, moze se zakljuciti sljedece – vecina danasnjih bosnjackih predstavnika u vlastima nije dostojna ni da spomene njegovo ime, a kamoli da se s njim poredi – rekao je Ratkusic. On dodaje da je Husaga bio dobrano otvorio put borbi Bosnjaka za nacionalnu afirmaciju, ali da znacajan broj bosnjackih politicara i intelektualaca, kao i danas, nije bio dosljedan Husaginom putu. - Posebna prica su politicari, ali i intelektualci koji su dosli nakon Husaginog politickog sklanjanja, od vladajuce komunisticke garniture, koji su rjesenje tzv. "muslimanskog pitanja" u to vrijeme vidjeli iskljucivo u srpskom ili hrvatskom opredjeljivanju. Vecina ih nije bila dorasla vremenu u kojem su zivjeli – navodi Ratkusic. Poznati mostarski knjizevnik, rahmetli Alija Kebo pisuci o liku i djelu Husage Cisica naveo je da su "njegova stajalista, otvorenost, objektivnost i britkost smetali ljudima uskih pogleda i afiniteta, raznim zavidnicima, i smutljivcima koji su htjeli i hoce da bosnjacki narod bioloski istrijebe s ovih prostora".
Otjerao Pavelicevog Dzafer-bega i generala Ambrosija
Ono sto Cisicevu licnost cini iznimnom jeste da nije postojao nesklad izmedju njegovog intelektualnog i moralnog stava s jedne strane i prakticno politickog angazmana, s druge strane. Nacionalna samosvijest i borba za prava Bosnjaka nije ga nikada ogranicila. Sa simpatijama je 40-tih gledao na okupljanje antifasisticke omladine i ilegalaca u njegovoj kuci. Bio je jedan od inicijatora Mostarske rezolucije kojom su bosnjacki intelektualci osudili ustaska zlodjela. Vlasti NDH su ga uzalud pokusale pridobiti. Dzafer-beg Kulenovic, Pavelicev covjek za "muslimanska pitanja" pokusao ga je vrbovati, ali ga je Cisic otjerao iz svoje kuce. Neobavljena posla se vratio i rodjak talijanske kraljevske porodice, general Ambrosi, koji ga je 1942. godine, takodjer, uzalud zelio privuci na stranu fasizma.
Hapsen, pritvaran, interniran
Husaga Cisic je rodjen 15. decembra 1878 godine u Mostaru, gdje je proveo i najveci dio svog zivota. Izuzetnu paznju je pridavao licnom obrazovanju. Prilazi Pokretu za vjersko prosvjetnu-autonomiju Bosnjaka u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, kojeg je pokrenuo ali-efendija Dzabic. Zajedno s prijateljima je pokrenuo list "Musavat" gdje se istice izuzetno ostrim clancima protiv austrougarskih vlasti. Formirao je i stranku Muslimansko demokratsku organizaciju. Zbog svog pisanja je bivao hapsen, pritvaran, a potom u tri navrata interniran na Bivolje Brdo kod Capljine, u Bihac, te Arad. Tokom Prvog svjetskog rata je bio mobilisan u kaznjenicku jedinicu Djera, a potom u IV bosanskohercegovacku regimentu sa kojom je ratovao u Italiji gdje je ranjen. Bio je predsjedavajuci Gradskog vijeca Mostara, pa predsjednik Opstine Mostar, predsjednik Vakufsko-meafirskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te clan III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.
Borac za nacionalno dostojanstvo Bosnjaka
Ove godine navrsava se tacno 134 godina od rodjenja Mostarca Huseina Husage Cisica, velikog bosnjackog politicara i intelektualca, iznimne licnosti koja je dala pecat ne samo mostarskoj vec i ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine i posebno Bosnjaka u prelomnim vremenima s kraja 19., pocetkom i sredinom 20 stoljeca. Sira javnost svakako premalo zna o Cisicu, za sto se ponajvise ima zahvaliti decenijama komunisticke vladavine, kada se njegovo djelo smisljeno zataskavano, buduci da se radilo o jednom od najvecih boraca za prava Bosnjaka i Bosne. Jasno, Cisicevom presucivanju kumovao je svakako i tradicionalni nemar samih Bosnjaka. Nedavnim objavljivanjem Cisiceve knjige "Postanak i razvitak grada Mostara", mostarski intelektualci okupljeni oko Islamske stamparije (IC) Mostar, zapoceli su reafirmaciju djela ovog velikog covjeka. Husaga ce u historiji poglavito biti zapamcen kao nas prvi politicar koji je u Titovoj Jugoslaviji otvorio pitanje polozaja Bosnjaka i Bosne u toj novoformiranoj drzavi. On je tako na Trecem zasjedanju AVNOJ-a podnio amandman na novi Ustav socijalisticke Jugoslavije i jasno istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda i BiH kao republike. Naime, mada je Bosna i Hercegovina usla u sastav Federacije kao jedna od sest ravnopravnih Republika, Bosnjacima nije bilo mjesta kao "sestoj buktinji" na grbu nove drzave, koja je trebala biti njihov simbol. Cisic je predlagao unosenje seste buktinje u drzavni grb Jugoslavije, zato sto su Bosnjaci, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonoca i Crnogoraca, sesta jugoslavenska nacija. No, tadasnji ministar za konstituantu, kasniji disident Milovan Djilas je Cisicu odgovorio da to da li su Bosnjaci nacija jeste "teorijsko pitanje koje se ne moze rjesavati jednim dekretom". S obzirom da njegov prijedlog nije usvojen, Cisic je prigovorio Predsjednistvu Ustavotvorne skupstine i s tim u vezi bio jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava socijalisticke Jugoslavije! Za taj cin je u postratnoj Jugoslaviji, kada se sa "unutrasnjim neprijateljima" zestoko obracunavalo, trebalo je isuvise hrabrosti.
O ovim Cisicevim amandmanima i glasanju protiv Ustava Jugoslavije doskora se nije nista znalo. Komunisticke vlasti ocito su se potrudile da sakriju, prije svega, razloge koji su Cisica, ciji su sinovi Husref i Mithad dali zivote u borbi protiv fasizma, ponukali na ovakvu reakciju. No, u svome dopisu Predsjednistvu Skupstine naroda Ustavotvoren skupstine od 18. januara 1946 godine Cisic sasvim jasno istice nepravdu koja je nanesena Bosnjacima. - Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bosnjana ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo rijeci u nacionalnim i drzavno-pravnim pitanja nase uze otadzbine Bosne i Hercegovine – navodi se u Cisicevom dopisu. Protivio se stavovima da je BiH zasnivana ravnopravnosti Srba i Hrvata, isticuci da BiH na ravnopravnostima ta dva naroda, bez Bosnjaka, nema izgleda za opstanak. Husaga je jos tada ukazao na srpski nacionalizam: - Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, nasa uza otadzbina BiH spada u zivotni prostor srpske nacije, kao i jos mnoge druge nacionalno ne prociscene zemlje, te se zato namece duznost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklope u svoj nacionalni matinjak, kao sastavni dio njegov – istakao je Cisic, napomenuvsi da Bosnjaci "mirne duse ne podnose da se na tako problematican nacin progira ugled njihove uze otadzbine BiH". Jedan od istrazivaca djela Husage Cisica, profesor sociologije iz Mostara Enes Ratkusic cijeni kako je Cisicev doprinos, u kontekstu ukupne borbe za nacionalnu i politicku afirmaciju Bosnjaka i BiH, izniman. - Razumijevajuci i sagledavajuci sve to u danasnjim povijesno-politickom kontekstu, bez imalo straha ode eventualne nedosljednosti, moze se zakljuciti sljedece – vecina danasnjih bosnjackih predstavnika u vlastima nije dostojna ni da spomene njegovo ime, a kamoli da se s njim poredi – rekao je Ratkusic. On dodaje da je Husaga bio dobrano otvorio put borbi Bosnjaka za nacionalnu afirmaciju, ali da znacajan broj bosnjackih politicara i intelektualaca, kao i danas, nije bio dosljedan Husaginom putu. - Posebna prica su politicari, ali i intelektualci koji su dosli nakon Husaginog politickog sklanjanja, od vladajuce komunisticke garniture, koji su rjesenje tzv. "muslimanskog pitanja" u to vrijeme vidjeli iskljucivo u srpskom ili hrvatskom opredjeljivanju. Vecina ih nije bila dorasla vremenu u kojem su zivjeli – navodi Ratkusic. Poznati mostarski knjizevnik, rahmetli Alija Kebo pisuci o liku i djelu Husage Cisica naveo je da su "njegova stajalista, otvorenost, objektivnost i britkost smetali ljudima uskih pogleda i afiniteta, raznim zavidnicima, i smutljivcima koji su htjeli i hoce da bosnjacki narod bioloski istrijebe s ovih prostora".
Saturday, May 21, 2011
Arslanagica most -Trebinje
Zeljka Bijelic Cimirotic,zapisala!
Nista ne znam osim prica sa kojima sam odrasla uz sis,vatru i pecenjke moga djetinjstva. To su price koje sam ja kao dijete upijala i zapamtila Price kao sto Copic kaze u Basti sljezove boje o divnom narodu,ponosnom i pametnom sa vjerom u prsima Jedna od tih je prica o mostu u Trebinju :
"""U davna vremena kada su ljudi bili dervisi,hriscani i hebreji. Kada su bili djedovi,didovi i babe ,zemlja je vodjena od njih prosvjetljenih koji su samo u jednoga vjerovali neki su ga zvali Bog neko Alah neko El ,nisu vjerovali u predstavnike i sinove i proroke vec njihov zakon je bio zakon 12(Apostola,Imama),12 puteva u 3 u 7 u 72 puta nebrojena lica i iskustva na tom putu u toj drevnoj zemlji zivio je Ali Pasa (baba dervis )koga su ljudi zvali Arslan ili Aslan-Lav i bio je baba od Ioannine. Bio je postovan. U to vrijeme janicari su jako veliki ortodoxni ljudi koji su vjerovali u rijec Mohameda. Kod nas po zakonu devshirme (to znaci svakog 5 dijete koji nisu vjerovali u Mohameda odvodili i prekrstavali)Aslan je bio jako mocan i njegova flota je branila donji dio Jadrana sve do Grcke. Postovali su se medjusobno i vezala ih je medjusobno vjera u jednoga tako da su se djedovi,didovi i babe drzali zajedno i zasjedali. Arslan je uzeo za zenu kcer djeda kuce Bosanske Zvala se Vasilija i bila je iz Trebinja. Volio je kao svoju cerku i da bi je spasio uzeo je za zenu. Arslan je bio cuvar Tarikata koju je napravio najuceniji od svih Hayyan iz Persije isto dervis. Arslan je bio izdan ili prodan od svojih tako da su Osmanlije u jednoj noci pobile sve sto je bilo njegovo. Kcer je noc prije spasao sa Tarikatom i poslao negdje. U njegovo ime je taj most.. u sjecanje na izgubljeno znanje i kada su ljudi bili ljudi. On je bio baba Albanije i Sandzaka a Kosovo su branili zajedno sa nama. Izasla sam u svijet i procitala i gledala film "The Chronicles of Narnia" i cula da je neka Amerikanka bila u Albaniji i da je napisala trilogiju o Tarikatu .Tarikat je sah ali nije sah vec knjiga nad knjigama od Hajjana.
·
Nista ne znam osim prica sa kojima sam odrasla uz sis,vatru i pecenjke moga djetinjstva. To su price koje sam ja kao dijete upijala i zapamtila Price kao sto Copic kaze u Basti sljezove boje o divnom narodu,ponosnom i pametnom sa vjerom u prsima Jedna od tih je prica o mostu u Trebinju :
"""U davna vremena kada su ljudi bili dervisi,hriscani i hebreji. Kada su bili djedovi,didovi i babe ,zemlja je vodjena od njih prosvjetljenih koji su samo u jednoga vjerovali neki su ga zvali Bog neko Alah neko El ,nisu vjerovali u predstavnike i sinove i proroke vec njihov zakon je bio zakon 12(Apostola,Imama),12 puteva u 3 u 7 u 72 puta nebrojena lica i iskustva na tom putu u toj drevnoj zemlji zivio je Ali Pasa (baba dervis )koga su ljudi zvali Arslan ili Aslan-Lav i bio je baba od Ioannine. Bio je postovan. U to vrijeme janicari su jako veliki ortodoxni ljudi koji su vjerovali u rijec Mohameda. Kod nas po zakonu devshirme (to znaci svakog 5 dijete koji nisu vjerovali u Mohameda odvodili i prekrstavali)Aslan je bio jako mocan i njegova flota je branila donji dio Jadrana sve do Grcke. Postovali su se medjusobno i vezala ih je medjusobno vjera u jednoga tako da su se djedovi,didovi i babe drzali zajedno i zasjedali. Arslan je uzeo za zenu kcer djeda kuce Bosanske Zvala se Vasilija i bila je iz Trebinja. Volio je kao svoju cerku i da bi je spasio uzeo je za zenu. Arslan je bio cuvar Tarikata koju je napravio najuceniji od svih Hayyan iz Persije isto dervis. Arslan je bio izdan ili prodan od svojih tako da su Osmanlije u jednoj noci pobile sve sto je bilo njegovo. Kcer je noc prije spasao sa Tarikatom i poslao negdje. U njegovo ime je taj most.. u sjecanje na izgubljeno znanje i kada su ljudi bili ljudi. On je bio baba Albanije i Sandzaka a Kosovo su branili zajedno sa nama. Izasla sam u svijet i procitala i gledala film "The Chronicles of Narnia" i cula da je neka Amerikanka bila u Albaniji i da je napisala trilogiju o Tarikatu .Tarikat je sah ali nije sah vec knjiga nad knjigama od Hajjana.
·
Friday, May 13, 2011
Ekumenska ljubav-Lupiga
Reisu-l-ulema Chuck ef. Norris by Boris Dežulović
ritn by: Ivor Car
Ekumenska ljubav
‚Degradiranje’ vjeronauka, koje je ministarstvo obrazovanja sarajevskog kantona ‚počinilo’ tako što je odlučilo da se vjeronauk ubuduće ne računa pod opći školski uspjeh, određenim strukturama nipošto nije prihvatljivo. Ljutito je reagirao, kako Rijaset Islamske zajednice, tako i Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije. Te se teme uhvatio i Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni, gdje je pokušao objasniti zašto su se ove ideje, upravo u Rijasetu i Katehetskom uredu, već puno ranije morali sjetiti
Ekumenska ljubav
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Znaš li, kaže, da je Chuck Norris oborio Allaha iz vjeronauka? Baš se Allah nasekirao, odgovorih ja. Ionako mu po novome ne ulazi u opći uspjeh. Sva je sreća da mu Chuck Norris ne predaje fiziku, kemiju i biologiju. I da mu Arzija Mahmutović nije kantonalna ministrica obrazovanja. Morao bi Allah popravljati prosjek na fizičkom.
Ne prestaje, eto, halabuka što se nadigla nakon odluke kantonalnog ministra obrazovanja Emira Suljagića da se u sarajevskim školama ocjena iz vjeronauka ne računa u opći uspjeh. Banalno očekivano, do koeficijenta na pobjedu Novaka Đokovića, javili su se naposljetku zajedno rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice Muharem ef. Omerdić i pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije monsinjor Petar Jukić, pa u ekumenskoj groznici poslali Suljagiću klasično prijeteće pismo.
"Tražimo da opozovete svoju odluku broj 11-01-38-18845/11 od 22. aprila 2011. godine, i da nas o svojoj odluci u vezi s ovim slučajem obavijestite u roku od sedam dana", kažu u tom dirljivom pismu efendija i monsinjor. "U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana..."
- U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana... - grickao je olovku monsinjor.
- ...ne bude opozvana... - ponavljao je zamišljeno efendija.
- Znam - sjetio se monsinjor. - Stavit ćemo ovako: u slučaju da odluka ne bude opozvana, osjetit ćete Jahvin gnjev. Poslat će Jahve na kantonalno ministarstvo najezdu zmija i skakavaca. I ognjene strijele. I sedam godina suše i poplave. I gladi. I pomor sve novorođene djece.
- Odlično, ali ne može Jahvin gnjev. Osjetit će Allahov gazab.
- Gazab? Kakav gazab?!
- Gazab, bogati. Dželal.
- Šta je dželal???
- Slično što i gazab. Gnjev, srdžba, ljutnja, razumiješ, samo dželal. Kako nisi čuo za dželal, u kojoj si medresi išo na vjeronauku?
- Nema dželala u Jahvinom Zakonu.
- Kad učiš rimsko pravo, a ne istanbulsko. Da stavimo onda samo "Zakon", pa kom opanci, kom obojici.
- Može. Pišem onda ovako: "U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana, iskoristit ćemo sve raspoložive zakonske mogućnosti zaštite dostignutog statusa predmeta vjeronauka."
- Može li bar na kraju "Amin ja Rabbel-alemin"?
- Stavit ću samo "amin". Amen! Čuj mene, "amin"?!
- Ne može "amen". Radije onda ništa.
- Znači ništa.
- Stavi samo dolje ono "U Sarajevu", i datum.
- Može, koji je danas?
- Dvaesčetvrti Džumade-l-ula 1432. po Hidžri.
Iste večeri efendija i monsinjor izvadili su iz kaldrme jednu granitnu kocku, umotali je u svoje prijeteće pismo, pa se dovezli do zgrade kantonalnog Ministarstva obrazovanja, pogodili ministrov prozor i na skuteru pobjegli u noć.
Dirljiva je ta ekumenska ljubav između efendija, monsinjora i vladika, koji se na ničijoj zemlji između dva duboka rova okupe svaki put kad netko dirne u neupitne zajedničke vrijednosti. Ne mogu se tri glave složiti oko budalaština kao što su ljubav među bližnjima, tolerancija, poštovanje, suživot ili mir, ali čim netko spomene homoseksualce, Djeda Mraza, ženska prava ili neobavezni vjeronauk, skoče sva trojica složno, uigrano i uvježbano kao da ih je lično Bogdan Tanjević zonsku obranu trenirao. Tri se neupitne i nepomirljive dogme lijepo slažu samo oko neupitnosti svojih nepomirljivih dogmi.
A da je malo pameti ispod ahmedije, mitre i kamilavke, shvatili bi da ništa njihovog boga ne vrijeđa kao ocjena iz školskog vjeronauka. Pouzdano znam da Emir Suljagić nije to imao na pameti - njegova nije tako zlonamjerna kao moja - ali ocjenjivanje vjeronauka, barem u filozofsko-teološkom smislu, besmisleno je poput, štajaznam, onog idiotskog ocjenjivanja umjetničkog dojma u skijaškim letovima. Čovjek je skočio stotinu osamdeset metara, pa ni po božjoj ni po ljudskoj pravdi ne može onaj koji je skočio stotinu sedamdeset šest biti bolji od njega.
Sve, naime, dok je obavezan, ali izborni školski predmet, konfesijski vjeronauk - osim ako me imami i nemami uvjere u suprotno, što bi bilo jako zanimljivo - pretpostavlja da čeljad u klupama vjeruje u Svemogućeg. Učenik dakle vjeruje ili ne vjeruje, i ocjena njegovog znanja toj vjeri ništa ne znači. Ispalo bi inače - to je onaj jako zanimljivi dio - da nesretno dijete koje dobije jedinicu iz vjeronauka ne vjeruje u Boga. Pa će ga zato vidjeti kad dođe kući.
Ili bi, daleko bilo, ispalo da ga djeca upisuju samo da pomoću njega ispravljaju prosjek i loše ocjene iz bezbožne biologije. Na ovaj način, sve dok ocjena iz vjeronauka ulazi u opći uspjeh, on je ravnopravan ostalim predmetima - onima dakle u kojima se djecu ne pita žele li to učiti, i vjeruju li da je čovjek nastao od majmuna ili da je Zemlja okrugla - i koji su često čak u izravnoj koliziji s vjerskom dogmom. Ne može, jebiga, Husretova majka doći u školu i reći da se u njihovoj obitelji ne vjeruje u fiziku i kemiju, pa da bi oni maloga ispisali iz tih predmeta.
Zato su se, eto, isključivanja vjeronauka iz općeg uspjeha prije ministra morali sjetiti časni efendije. Ovako, zbog uvredljivog tretmana Boga i vjere sustići će ih Njegov gnjev. Dobro, gazab, dželal, što li već.
Neće im pomoći ni petica iz vjeronauka.
ritn by: Ivor Car
Ekumenska ljubav
‚Degradiranje’ vjeronauka, koje je ministarstvo obrazovanja sarajevskog kantona ‚počinilo’ tako što je odlučilo da se vjeronauk ubuduće ne računa pod opći školski uspjeh, određenim strukturama nipošto nije prihvatljivo. Ljutito je reagirao, kako Rijaset Islamske zajednice, tako i Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije. Te se teme uhvatio i Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni, gdje je pokušao objasniti zašto su se ove ideje, upravo u Rijasetu i Katehetskom uredu, već puno ranije morali sjetiti
Ekumenska ljubav
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Znaš li, kaže, da je Chuck Norris oborio Allaha iz vjeronauka? Baš se Allah nasekirao, odgovorih ja. Ionako mu po novome ne ulazi u opći uspjeh. Sva je sreća da mu Chuck Norris ne predaje fiziku, kemiju i biologiju. I da mu Arzija Mahmutović nije kantonalna ministrica obrazovanja. Morao bi Allah popravljati prosjek na fizičkom.
Ne prestaje, eto, halabuka što se nadigla nakon odluke kantonalnog ministra obrazovanja Emira Suljagića da se u sarajevskim školama ocjena iz vjeronauka ne računa u opći uspjeh. Banalno očekivano, do koeficijenta na pobjedu Novaka Đokovića, javili su se naposljetku zajedno rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice Muharem ef. Omerdić i pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije monsinjor Petar Jukić, pa u ekumenskoj groznici poslali Suljagiću klasično prijeteće pismo.
"Tražimo da opozovete svoju odluku broj 11-01-38-18845/11 od 22. aprila 2011. godine, i da nas o svojoj odluci u vezi s ovim slučajem obavijestite u roku od sedam dana", kažu u tom dirljivom pismu efendija i monsinjor. "U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana..."
- U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana... - grickao je olovku monsinjor.
- ...ne bude opozvana... - ponavljao je zamišljeno efendija.
- Znam - sjetio se monsinjor. - Stavit ćemo ovako: u slučaju da odluka ne bude opozvana, osjetit ćete Jahvin gnjev. Poslat će Jahve na kantonalno ministarstvo najezdu zmija i skakavaca. I ognjene strijele. I sedam godina suše i poplave. I gladi. I pomor sve novorođene djece.
- Odlično, ali ne može Jahvin gnjev. Osjetit će Allahov gazab.
- Gazab? Kakav gazab?!
- Gazab, bogati. Dželal.
- Šta je dželal???
- Slično što i gazab. Gnjev, srdžba, ljutnja, razumiješ, samo dželal. Kako nisi čuo za dželal, u kojoj si medresi išo na vjeronauku?
- Nema dželala u Jahvinom Zakonu.
- Kad učiš rimsko pravo, a ne istanbulsko. Da stavimo onda samo "Zakon", pa kom opanci, kom obojici.
- Može. Pišem onda ovako: "U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana, iskoristit ćemo sve raspoložive zakonske mogućnosti zaštite dostignutog statusa predmeta vjeronauka."
- Može li bar na kraju "Amin ja Rabbel-alemin"?
- Stavit ću samo "amin". Amen! Čuj mene, "amin"?!
- Ne može "amen". Radije onda ništa.
- Znači ništa.
- Stavi samo dolje ono "U Sarajevu", i datum.
- Može, koji je danas?
- Dvaesčetvrti Džumade-l-ula 1432. po Hidžri.
Iste večeri efendija i monsinjor izvadili su iz kaldrme jednu granitnu kocku, umotali je u svoje prijeteće pismo, pa se dovezli do zgrade kantonalnog Ministarstva obrazovanja, pogodili ministrov prozor i na skuteru pobjegli u noć.
Dirljiva je ta ekumenska ljubav između efendija, monsinjora i vladika, koji se na ničijoj zemlji između dva duboka rova okupe svaki put kad netko dirne u neupitne zajedničke vrijednosti. Ne mogu se tri glave složiti oko budalaština kao što su ljubav među bližnjima, tolerancija, poštovanje, suživot ili mir, ali čim netko spomene homoseksualce, Djeda Mraza, ženska prava ili neobavezni vjeronauk, skoče sva trojica složno, uigrano i uvježbano kao da ih je lično Bogdan Tanjević zonsku obranu trenirao. Tri se neupitne i nepomirljive dogme lijepo slažu samo oko neupitnosti svojih nepomirljivih dogmi.
A da je malo pameti ispod ahmedije, mitre i kamilavke, shvatili bi da ništa njihovog boga ne vrijeđa kao ocjena iz školskog vjeronauka. Pouzdano znam da Emir Suljagić nije to imao na pameti - njegova nije tako zlonamjerna kao moja - ali ocjenjivanje vjeronauka, barem u filozofsko-teološkom smislu, besmisleno je poput, štajaznam, onog idiotskog ocjenjivanja umjetničkog dojma u skijaškim letovima. Čovjek je skočio stotinu osamdeset metara, pa ni po božjoj ni po ljudskoj pravdi ne može onaj koji je skočio stotinu sedamdeset šest biti bolji od njega.
Sve, naime, dok je obavezan, ali izborni školski predmet, konfesijski vjeronauk - osim ako me imami i nemami uvjere u suprotno, što bi bilo jako zanimljivo - pretpostavlja da čeljad u klupama vjeruje u Svemogućeg. Učenik dakle vjeruje ili ne vjeruje, i ocjena njegovog znanja toj vjeri ništa ne znači. Ispalo bi inače - to je onaj jako zanimljivi dio - da nesretno dijete koje dobije jedinicu iz vjeronauka ne vjeruje u Boga. Pa će ga zato vidjeti kad dođe kući.
Ili bi, daleko bilo, ispalo da ga djeca upisuju samo da pomoću njega ispravljaju prosjek i loše ocjene iz bezbožne biologije. Na ovaj način, sve dok ocjena iz vjeronauka ulazi u opći uspjeh, on je ravnopravan ostalim predmetima - onima dakle u kojima se djecu ne pita žele li to učiti, i vjeruju li da je čovjek nastao od majmuna ili da je Zemlja okrugla - i koji su često čak u izravnoj koliziji s vjerskom dogmom. Ne može, jebiga, Husretova majka doći u školu i reći da se u njihovoj obitelji ne vjeruje u fiziku i kemiju, pa da bi oni maloga ispisali iz tih predmeta.
Zato su se, eto, isključivanja vjeronauka iz općeg uspjeha prije ministra morali sjetiti časni efendije. Ovako, zbog uvredljivog tretmana Boga i vjere sustići će ih Njegov gnjev. Dobro, gazab, dželal, što li već.
Neće im pomoći ni petica iz vjeronauka.
Monday, May 2, 2011
San o sofri,,Smailovic
Glad i nije nešto, ako čovjek pregladni. Seoski nadničar Nurif Smaka je na svom stomaku osjetio kako je gladovati i kako je čovjeku kada pregladni. Nije se jednom dogodilo da gladan zamrkne, a još gladniji osvane. Lakše mu je bilo da se prisjeti koliko se puta najeo u životu.
Od mrvica, koje je dobijao radeći za cazinske gazde za svoj tegoban rad od zvijezde do zvijezde, odvajao od svojih usta i dijelio na ravnopravne dijelove za bremenitu Sadiku i dječicu koja su bila jedno drugom od uha do uha. Nurifova nesvakidašnje mršava i sitna ženica, koju su mu priveli oni za koje je nadničio, izrodila je desetero djece. Bila je plodnija od svake gazdinske njive. Primakne joj se – rodi dijete. Jedanaesto je na putu. Kada zaplače, valja i njega ljuljati i nahraniti.
I dok su drugi raspredali priču kako se sirotinji daju djeca, a bogatima dukati, siroti Nurif je gurao svoj točak sudbine, a da nikada nikome nije kazao kako su mu djeca teret. Svako je volio jednako, a branio se istinom: ”Imam desetero, koliko imam prsta na rukama. Koji god prst da porežem, boli!”
Za svoju tegobnu sudbinu nije nikoga okrivljavao.
”Sadikina brazda, moje sjeme… Ja druge njive nejmam”. govorio je, orao po Sadikinom busenu i durao. Kada bi ga naružili, kako mora pripaziti na sjetvu između mršavih nogu one koja mu se više primiče nego li izmiče, on bi se nasmijao i kazao da su žena i djeca njegovo jedino blago.
”Ona moraju jesti, ja ne moram!” – branio se.
Koliko su Nurif i Sadika voljeli svoju dječicu, znaju to oni koji su htjeli da znaju: nikada nisu ni vidjeli ni čuli da su digli ruku na maksume.
Sandra Kelava: Ilustracija
Više je bilo onih koji su zbijali šalu na račun ovih siromaha. Ruku na srce, u tome je bilo i onog zdravog humora, koji je mamio smijeh i simpatije. Sadikinu i Nurifovu ljubav su poredili sa horozom kreštavcem i kokicom pirgom.
”Malehni oni, pa malehna i djeca” – govorilo se.
Dok su prolazili seoskim puteljkom, dobri ljudi su u njima vidjeli ono ljepše. Poput pjetlića Nurif je išao ispred svoje kokice, a za njom, po visini i starini, trčkarali su pilići. Najmanji u koloni je bio Ahmica. Jedva da je bio odvajao od zemlje, posrtao je, padao, ustajao i pritrčkivao…
Kada bi nečija prijetnja poput jastreba kidisala na njih, pilići bi se, u trku, za tren našli uz majku. Ona bi čučnula da ih sve prigrli i zaštiti od uljeza. Jastreb bi udario u prazno. Čim bi opasnost prošla, iz krila i ispod dimija prvo bi izvirile glavice, a onda bi se goluždravci, uz razdragano pijukanje, razletili na sve strane. Sajma bi ih prebrojavala. Najlakše ih je razlikovala i prepoznavala po boji perja. Činili su šareno jato. Četvero je bilo crno, troje bijelo, dvoje žuto jedno riđe pile.
Kada bi ožednili ili ogladnili, Sadika je posipala mrvice i prizivala dječicu: ”Pi-piii-piii… Dođite: Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!” Niti jedno nije smjelo ostati ni žedno ni gladno.
Mrvice je donosio Nurif.
Odlazio je po mraku.
Dolazio je po mraku.
Djeca ga danima nisu viđala.
Više iz sažaljenja nego li iz samilosti, cazinske gazde Nurifu sklepaše brvnaru na kraju sela. Gurnuše ga ukraj. Da nikome ne smeta.
Među onima, za koje je nadničio, najšire ruke je bio Salih-beg Hasanović i njegova žena Rasema. Nije im bilo suđeno da imaju djece. Imali su sve drugo, a kao da nisu imali ništa. Nurif je nerijetko mogao da čuje iz Raseminih usta, kako bi se rado mijenjala da može, kao što ne može, sa njegovom siroticom Sajmom.
”Moj, ti, dobri Salih-beže, jedino bogastvo je u evladu” – kazivala je i umivala se suzama.
Jednom, i više mjednom, jezik begovice je kliznuo kako ne valja. U naletu žala što će cijelo bogatstvo ostati bez nasljednika, ujela je Nurifa za srce. Lomeći prste na rukama, priupitala ga je: ”Nurife, daj mi ono dijete što ga Sadika nosi u stomaku!”
”Ne dam!” – potresao se Nurif. ”Sve mi uzmi, ali dijete ti ne dam!” – kazao je.
Ispričala je to Salih-begu. ”Pogledao me je, a kao da me je sabljom sasjekao” – požalila se.
”Moja ti, Rasko, teško si ogriješila dušu… Traži halal i rastereti svoje srce!” – razborito je kazao Salih-beg i pozvao se na vjeru i postekiju na kojoj se klanja Bogu. ”Od dragog Boga ću iskati da ti oprosti grijeh počinjen u velikoj želji da imamo nasljednika…”
Rasema je zaplakala.
”Bog je tako htio, a Njegova je najpreća” – pokušao je utješiti ženu, onaj koji je više i češće od drugih darovao Nurifovu kuću. Redovno je davao zekjat i vitre njegovoj djeci. Kada su drugi davali šakom, on je davao kapom. Kada su njegovu dječicu napajali surutkom, on je – mlijekom. Ako su drugi nudili sir, Salih i Rasema su davali kajmak.
Vremenom, mrvice Hasanovića za Nurifa su bile slađe od nečijih brda halve.
Ruku na srce, koliko god je ko davao Smakama, uvijek je bilo nedovoljno za mnogobrojna usta.
Na sirotinjskoj sofri, uz kukuruzni hljeb, najčešće su gladna usta čekala pura i krompir. Prava rijetkost je bila da zamiriše meso. Otud, u toj sirotinjskoj kući, bajramski blagdani su dočekivani s posebnom radošću… Zajedno sa ramazanskim somunima i kurbanskim mesom, zamirisale bi duše Nurifovih siročića.
Bilo je tako kako je bilo: uvijek više usta nego kašika.
Nurifu je najmanje ostajalo.
Uspavljivala ga je i budila želja: ”Bože, daj mi bar jednom da se najedem, makar odmah crko!”
Požalio bi se onima koji su osjetili glad. Tješili su ga tako kako su mogli i znali: ”Nurife, nije dobro ni kada se prejedeš, valjaćeš se od bolova u želucu… Niti možeš leći, niti se možeš uspraviti.”
Oni, koji su ga slanim mrvicama pitali, slatkom šalom su sebe hranili: ”Ko gladuje duže živi moj Nurife… To je naučno dokazano!”
Stomaka sraslog s kičmom, Nurif je govorio onako kako su crijeva krčala: ”Gladovanje je bolest koja ne boli, ali čovjeku dođe takva mučnina da bi povratio želudac. Pozeleni od muke. Povratio bi od nekog zora, ali nemaš šta povratiti. Crijeva krče, prepliću se poput gujavica na suhom, otimaju se za mrvicu koje nejma, za kap mlijeka kojeg nejma…”
Kakva fajda od saznanja koliko je puta pregladnio? Kome i zašto takvo saznanje? On, Nurif, najbolje je znao da sit gladnome ne vjeruje!
Stotinu puta je poželio da ga nejma, samo da se ne pati i ne gleda one koji uz njega pate. Jednom, i ne jednom, vidio je sebe kako visi na sa omčom oko vrata. Dolazio je na pomisao da se baci pod voz, da skrati muke, ali, čim bi pomislio na svoju dječicu, odustajao je. Voz bi prohuktao dalje, a on bi kleknuo na zemlju i molio: ”Bože, znam da je grijeh oduzeti sebi život, jer život si mi darovao Ti, Svemilosni i Svemogući Gospodaru.”
One noći, kada se vratio iz čaršije sa ispraćaja na hadždž Salih-bega Hasanovića, kao i obično gladan je prilegao na slamarici. Glad je potiskao zadovoljstvom što je budućem hadžiji mogao izdvojiti nekoliko metalnih novčića da se nađu na putu za Mekku. Ovaj je odbijao da uzme, ali ga nije mogao odbiti.
”Dajem s halalom Salih-beže” – kazao je i gurnuo kesu u džep. ”Uzmi hadžija, grijeh ti je da me odbiješ!”
Bijeli hljeb, kog je kupio u čaršijskoj pekari, nije pomišljao da načne. Donio ga je djeci. Da oslade dušu bijelim hljebom. On je gledao. Djeca su jela. I dok su se njegovi siročići otimali za bijele mrvice, zadrijemalo mu se.
Zaspao je.
Usnio je najčudniji san.
Kao, on, Nurif Smaka, zasjeo za orgomnu sofru, a na sofri brda i doline od hrane. Neka od jela nikada prije nije vidio. Carska večera. Mogao je birati: begova čorba, pilav kakvog je sultan na Bosforu jeo, songandolme kojima su sladila usta sultanije, bureci iz kojih su virili komadi sjeckanog mesa, janjetina s ražnja, kadaif, baklave, agde, med i medovina…
On gleda hranu, a kao da hrana gleda njega.
Ne može vjerovati da je sam sjeo za sofru.
”Sadika ženo, ne mogu ovo sam jesti!” – kazao je i doviknuo: ”Zovi djecu!”
Čuje i vidi Sadiku. Razletila se po ćoškovima i budi piliće. Zove ih radosnim glasom: ”Diž’ te se… Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!”
”Nemoj koje zaboraviti” – moli je Nurif.
Kada su svi posjedali, još je bilo mjesta.
”Sadikice draga, nećemo još početi jesti…” – podignute obrve veli Nurif. ”Ima još gladnih… Pohiti po Sabita u komšiluk, možda je gladan legao… Nije imao ko ni Selimu spremiti večeru, Bogoti zovni i njega…”
Sadika je već na nogama. Prije nego što je do vrata stigla, Nurif se sjetio stare i bolesne Muzaferovice… ”Zovni i nju, ona voli baklavu, a more biti i kadaif… Pohiti Sajmo da se begova čorba ne ohladi!”
Komšije stigoše i posjedaše oko sofre.
”Ima li još mjesta?” – pita Nurif.
”Nejma!” – kaže Sajma.
”E- e, sad, s bismiletom, pa bujrum...!” – radostan je domaćin.
Kada je pošao kašikom da srkne begovu čorbu iz tanjura, u jednom trenutku, sve je nestalo. Kao da je neko magijom sklonio sofru i sa sofrom hranu.
Od tuge, čuđenja, čega li, Nurif se trznuo iz sna. Kada je otvorio oči, vrh njegove glave stajao je trgovac Salem Arnaut.
”Hlupao sam na vrata, ali me nisi čuo. Spavao si kao top. Ni djeca te nisu mogla probuditi…” – govorio je onaj iznad njega.
Nurif se nije dizao. Nije mogao. Opijen snom, kakvog valjda niko nije usnio, treptao je očima poput prevarenog djeteta. Sve se u jedan mah raspršilo kao mjehuri od sapunice.
”Došao sam lijepim poslom…” – kazao je trgovac. ”U amanet mi ostavio hadžija Salih-beg Hasanović, prije nego što je krenuo na daleki put…”
Nurif je podigao glavu.
”Tvoja djeca se već raduju…” – kazao je ozarenim glasom musafir.
”Istrčala su van, jedno preko drugog… Ni Sadika nije sačekala da te probudim… poletila je i ona u avliju!”
Ništa mu nije bilo jasno. Protrljao je oči da bolje vidi onoga koji mu je govorio: ”Dobio si posao i bićeš svoj gazda...! Tako je kazao i hadžija Salih-beg, da mu Dragi Bog hadždž upiše u sevap.”
”Ko, gazda? Kakav bolan ja gazda?” – skočio je na noge Nurif.
”Ako odeš do prozora i pogledaš, sve će ti se samo kazati” – uz blaženi osmijeh uzvratio je trgovac Salem.
Pogledao je kroz prozor.
”Vidiš li onog konja?”
”Vidim!”
”Je li upregnut?”
”Jeste… Vidim i konjska kola!”
”E, Nurife, ono je sve tvoje!”
Zavrtilo mu se u glavi. Čuo je i nije čuo kada je gost govorio: ”Salih- beg mi je uredno sve platio i kazao kako je to nijet njegov i njegove žene Raseme, da mu Dragi Allah upiše i ovaj sevap. Njemu sevap, a tebi posao. Obraduj ga, kada se vrati s hadždža, da si već nekome prevezao drvo, sijeno, fasungu iz prodavnice… Svoju muku naplati. K’o, svoje! Hadžija ne sumnja u tvoje poštenje, i to je rekao…”
Nurif je još nešto kanio izustiti, ali riječ nije prelazila preko usana. Nije stigao zadržati gosta. Ostao je u ušima njegov glas: ”Ja sam svoje završio, a ti gledaj kako ćeš svoje!”
Već sutradan Nurif je sjedio za svojom sofrom. Doduše, nije bila onako velika kao u snu, ali su oko nje komotno posjedali Nurif, Sadika i njihovo desetoro djece.
Još je bilo mjesta.
Pozvao je i komšije da mu slađe bude.
Prije nego što je stavio zalogaj u usta, još jednom se krenuo iza sebe i pogledao ima li još neko gladan.
Počeo je da jede
Od mrvica, koje je dobijao radeći za cazinske gazde za svoj tegoban rad od zvijezde do zvijezde, odvajao od svojih usta i dijelio na ravnopravne dijelove za bremenitu Sadiku i dječicu koja su bila jedno drugom od uha do uha. Nurifova nesvakidašnje mršava i sitna ženica, koju su mu priveli oni za koje je nadničio, izrodila je desetero djece. Bila je plodnija od svake gazdinske njive. Primakne joj se – rodi dijete. Jedanaesto je na putu. Kada zaplače, valja i njega ljuljati i nahraniti.
I dok su drugi raspredali priču kako se sirotinji daju djeca, a bogatima dukati, siroti Nurif je gurao svoj točak sudbine, a da nikada nikome nije kazao kako su mu djeca teret. Svako je volio jednako, a branio se istinom: ”Imam desetero, koliko imam prsta na rukama. Koji god prst da porežem, boli!”
Za svoju tegobnu sudbinu nije nikoga okrivljavao.
”Sadikina brazda, moje sjeme… Ja druge njive nejmam”. govorio je, orao po Sadikinom busenu i durao. Kada bi ga naružili, kako mora pripaziti na sjetvu između mršavih nogu one koja mu se više primiče nego li izmiče, on bi se nasmijao i kazao da su žena i djeca njegovo jedino blago.
”Ona moraju jesti, ja ne moram!” – branio se.
Koliko su Nurif i Sadika voljeli svoju dječicu, znaju to oni koji su htjeli da znaju: nikada nisu ni vidjeli ni čuli da su digli ruku na maksume.
Sandra Kelava: Ilustracija
Više je bilo onih koji su zbijali šalu na račun ovih siromaha. Ruku na srce, u tome je bilo i onog zdravog humora, koji je mamio smijeh i simpatije. Sadikinu i Nurifovu ljubav su poredili sa horozom kreštavcem i kokicom pirgom.
”Malehni oni, pa malehna i djeca” – govorilo se.
Dok su prolazili seoskim puteljkom, dobri ljudi su u njima vidjeli ono ljepše. Poput pjetlića Nurif je išao ispred svoje kokice, a za njom, po visini i starini, trčkarali su pilići. Najmanji u koloni je bio Ahmica. Jedva da je bio odvajao od zemlje, posrtao je, padao, ustajao i pritrčkivao…
Kada bi nečija prijetnja poput jastreba kidisala na njih, pilići bi se, u trku, za tren našli uz majku. Ona bi čučnula da ih sve prigrli i zaštiti od uljeza. Jastreb bi udario u prazno. Čim bi opasnost prošla, iz krila i ispod dimija prvo bi izvirile glavice, a onda bi se goluždravci, uz razdragano pijukanje, razletili na sve strane. Sajma bi ih prebrojavala. Najlakše ih je razlikovala i prepoznavala po boji perja. Činili su šareno jato. Četvero je bilo crno, troje bijelo, dvoje žuto jedno riđe pile.
Kada bi ožednili ili ogladnili, Sadika je posipala mrvice i prizivala dječicu: ”Pi-piii-piii… Dođite: Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!” Niti jedno nije smjelo ostati ni žedno ni gladno.
Mrvice je donosio Nurif.
Odlazio je po mraku.
Dolazio je po mraku.
Djeca ga danima nisu viđala.
Više iz sažaljenja nego li iz samilosti, cazinske gazde Nurifu sklepaše brvnaru na kraju sela. Gurnuše ga ukraj. Da nikome ne smeta.
Među onima, za koje je nadničio, najšire ruke je bio Salih-beg Hasanović i njegova žena Rasema. Nije im bilo suđeno da imaju djece. Imali su sve drugo, a kao da nisu imali ništa. Nurif je nerijetko mogao da čuje iz Raseminih usta, kako bi se rado mijenjala da može, kao što ne može, sa njegovom siroticom Sajmom.
”Moj, ti, dobri Salih-beže, jedino bogastvo je u evladu” – kazivala je i umivala se suzama.
Jednom, i više mjednom, jezik begovice je kliznuo kako ne valja. U naletu žala što će cijelo bogatstvo ostati bez nasljednika, ujela je Nurifa za srce. Lomeći prste na rukama, priupitala ga je: ”Nurife, daj mi ono dijete što ga Sadika nosi u stomaku!”
”Ne dam!” – potresao se Nurif. ”Sve mi uzmi, ali dijete ti ne dam!” – kazao je.
Ispričala je to Salih-begu. ”Pogledao me je, a kao da me je sabljom sasjekao” – požalila se.
”Moja ti, Rasko, teško si ogriješila dušu… Traži halal i rastereti svoje srce!” – razborito je kazao Salih-beg i pozvao se na vjeru i postekiju na kojoj se klanja Bogu. ”Od dragog Boga ću iskati da ti oprosti grijeh počinjen u velikoj želji da imamo nasljednika…”
Rasema je zaplakala.
”Bog je tako htio, a Njegova je najpreća” – pokušao je utješiti ženu, onaj koji je više i češće od drugih darovao Nurifovu kuću. Redovno je davao zekjat i vitre njegovoj djeci. Kada su drugi davali šakom, on je davao kapom. Kada su njegovu dječicu napajali surutkom, on je – mlijekom. Ako su drugi nudili sir, Salih i Rasema su davali kajmak.
Vremenom, mrvice Hasanovića za Nurifa su bile slađe od nečijih brda halve.
Ruku na srce, koliko god je ko davao Smakama, uvijek je bilo nedovoljno za mnogobrojna usta.
Na sirotinjskoj sofri, uz kukuruzni hljeb, najčešće su gladna usta čekala pura i krompir. Prava rijetkost je bila da zamiriše meso. Otud, u toj sirotinjskoj kući, bajramski blagdani su dočekivani s posebnom radošću… Zajedno sa ramazanskim somunima i kurbanskim mesom, zamirisale bi duše Nurifovih siročića.
Bilo je tako kako je bilo: uvijek više usta nego kašika.
Nurifu je najmanje ostajalo.
Uspavljivala ga je i budila želja: ”Bože, daj mi bar jednom da se najedem, makar odmah crko!”
Požalio bi se onima koji su osjetili glad. Tješili su ga tako kako su mogli i znali: ”Nurife, nije dobro ni kada se prejedeš, valjaćeš se od bolova u želucu… Niti možeš leći, niti se možeš uspraviti.”
Oni, koji su ga slanim mrvicama pitali, slatkom šalom su sebe hranili: ”Ko gladuje duže živi moj Nurife… To je naučno dokazano!”
Stomaka sraslog s kičmom, Nurif je govorio onako kako su crijeva krčala: ”Gladovanje je bolest koja ne boli, ali čovjeku dođe takva mučnina da bi povratio želudac. Pozeleni od muke. Povratio bi od nekog zora, ali nemaš šta povratiti. Crijeva krče, prepliću se poput gujavica na suhom, otimaju se za mrvicu koje nejma, za kap mlijeka kojeg nejma…”
Kakva fajda od saznanja koliko je puta pregladnio? Kome i zašto takvo saznanje? On, Nurif, najbolje je znao da sit gladnome ne vjeruje!
Stotinu puta je poželio da ga nejma, samo da se ne pati i ne gleda one koji uz njega pate. Jednom, i ne jednom, vidio je sebe kako visi na sa omčom oko vrata. Dolazio je na pomisao da se baci pod voz, da skrati muke, ali, čim bi pomislio na svoju dječicu, odustajao je. Voz bi prohuktao dalje, a on bi kleknuo na zemlju i molio: ”Bože, znam da je grijeh oduzeti sebi život, jer život si mi darovao Ti, Svemilosni i Svemogući Gospodaru.”
One noći, kada se vratio iz čaršije sa ispraćaja na hadždž Salih-bega Hasanovića, kao i obično gladan je prilegao na slamarici. Glad je potiskao zadovoljstvom što je budućem hadžiji mogao izdvojiti nekoliko metalnih novčića da se nađu na putu za Mekku. Ovaj je odbijao da uzme, ali ga nije mogao odbiti.
”Dajem s halalom Salih-beže” – kazao je i gurnuo kesu u džep. ”Uzmi hadžija, grijeh ti je da me odbiješ!”
Bijeli hljeb, kog je kupio u čaršijskoj pekari, nije pomišljao da načne. Donio ga je djeci. Da oslade dušu bijelim hljebom. On je gledao. Djeca su jela. I dok su se njegovi siročići otimali za bijele mrvice, zadrijemalo mu se.
Zaspao je.
Usnio je najčudniji san.
Kao, on, Nurif Smaka, zasjeo za orgomnu sofru, a na sofri brda i doline od hrane. Neka od jela nikada prije nije vidio. Carska večera. Mogao je birati: begova čorba, pilav kakvog je sultan na Bosforu jeo, songandolme kojima su sladila usta sultanije, bureci iz kojih su virili komadi sjeckanog mesa, janjetina s ražnja, kadaif, baklave, agde, med i medovina…
On gleda hranu, a kao da hrana gleda njega.
Ne može vjerovati da je sam sjeo za sofru.
”Sadika ženo, ne mogu ovo sam jesti!” – kazao je i doviknuo: ”Zovi djecu!”
Čuje i vidi Sadiku. Razletila se po ćoškovima i budi piliće. Zove ih radosnim glasom: ”Diž’ te se… Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!”
”Nemoj koje zaboraviti” – moli je Nurif.
Kada su svi posjedali, još je bilo mjesta.
”Sadikice draga, nećemo još početi jesti…” – podignute obrve veli Nurif. ”Ima još gladnih… Pohiti po Sabita u komšiluk, možda je gladan legao… Nije imao ko ni Selimu spremiti večeru, Bogoti zovni i njega…”
Sadika je već na nogama. Prije nego što je do vrata stigla, Nurif se sjetio stare i bolesne Muzaferovice… ”Zovni i nju, ona voli baklavu, a more biti i kadaif… Pohiti Sajmo da se begova čorba ne ohladi!”
Komšije stigoše i posjedaše oko sofre.
”Ima li još mjesta?” – pita Nurif.
”Nejma!” – kaže Sajma.
”E- e, sad, s bismiletom, pa bujrum...!” – radostan je domaćin.
Kada je pošao kašikom da srkne begovu čorbu iz tanjura, u jednom trenutku, sve je nestalo. Kao da je neko magijom sklonio sofru i sa sofrom hranu.
Od tuge, čuđenja, čega li, Nurif se trznuo iz sna. Kada je otvorio oči, vrh njegove glave stajao je trgovac Salem Arnaut.
”Hlupao sam na vrata, ali me nisi čuo. Spavao si kao top. Ni djeca te nisu mogla probuditi…” – govorio je onaj iznad njega.
Nurif se nije dizao. Nije mogao. Opijen snom, kakvog valjda niko nije usnio, treptao je očima poput prevarenog djeteta. Sve se u jedan mah raspršilo kao mjehuri od sapunice.
”Došao sam lijepim poslom…” – kazao je trgovac. ”U amanet mi ostavio hadžija Salih-beg Hasanović, prije nego što je krenuo na daleki put…”
Nurif je podigao glavu.
”Tvoja djeca se već raduju…” – kazao je ozarenim glasom musafir.
”Istrčala su van, jedno preko drugog… Ni Sadika nije sačekala da te probudim… poletila je i ona u avliju!”
Ništa mu nije bilo jasno. Protrljao je oči da bolje vidi onoga koji mu je govorio: ”Dobio si posao i bićeš svoj gazda...! Tako je kazao i hadžija Salih-beg, da mu Dragi Bog hadždž upiše u sevap.”
”Ko, gazda? Kakav bolan ja gazda?” – skočio je na noge Nurif.
”Ako odeš do prozora i pogledaš, sve će ti se samo kazati” – uz blaženi osmijeh uzvratio je trgovac Salem.
Pogledao je kroz prozor.
”Vidiš li onog konja?”
”Vidim!”
”Je li upregnut?”
”Jeste… Vidim i konjska kola!”
”E, Nurife, ono je sve tvoje!”
Zavrtilo mu se u glavi. Čuo je i nije čuo kada je gost govorio: ”Salih- beg mi je uredno sve platio i kazao kako je to nijet njegov i njegove žene Raseme, da mu Dragi Allah upiše i ovaj sevap. Njemu sevap, a tebi posao. Obraduj ga, kada se vrati s hadždža, da si već nekome prevezao drvo, sijeno, fasungu iz prodavnice… Svoju muku naplati. K’o, svoje! Hadžija ne sumnja u tvoje poštenje, i to je rekao…”
Nurif je još nešto kanio izustiti, ali riječ nije prelazila preko usana. Nije stigao zadržati gosta. Ostao je u ušima njegov glas: ”Ja sam svoje završio, a ti gledaj kako ćeš svoje!”
Već sutradan Nurif je sjedio za svojom sofrom. Doduše, nije bila onako velika kao u snu, ali su oko nje komotno posjedali Nurif, Sadika i njihovo desetoro djece.
Još je bilo mjesta.
Pozvao je i komšije da mu slađe bude.
Prije nego što je stavio zalogaj u usta, još jednom se krenuo iza sebe i pogledao ima li još neko gladan.
Počeo je da jede
Vladislavici i Hasanbegovici
Žena Bećir-paše Čengića poticala je od roda Đulića iz okoline Mostara, vjerovatno iz Dubrava. Rusi su joj pod Ozijom zarobili brata Osmana koji je tamo pokršten. Njen sin Jakub je tamo posjećen. (Jovan Dučić: Grof Sava Vladislavić str. 19). Dučić navodi ovaj podatak prema naštampanoj srpskoj narodnoj pjesmi o navedenom događaju. Da li se u čitavoj ovoj legendi miješa ličnost hodže Škaljića sa Osmanom Đulićem, ili su obojica pokrštena, ne može se nešto sigurno zaključiti.
O porijeklu generala Vladislavića postoji predanje koje pored ostalog objašnjava veza između Vladislavića i gatačkih Hasanbegovića. U narodu se priča da se između gatačkih sela Jasenika i Berušice nekada davno nalazila kula kneza Vladislavića od više bojeva. Za toga kneza se misli da je bio obavještajac u službi ruskog cara. Bosanskohercegovački begovi Čengići iz fočanskog kraja odani sultanu su za to saznali i spremali se da ga uhvate i predaju turskim vlastima. Hasanbegovići su o toj namjeri obavijestili Vladislavića, te je on na vrijeme umakao u Crnu Goru, a odavde sa porodicom u Rusiju. Nije isključeno da u svemu tome nije učestvovala i porodica hodže Škaljića. Jedan iz porodice Vladislavića je, najvjerovatnije, taj ruski general pod Ozijom, koji nije zaboravio usluge svojih zemljaka gatačkih Hasanbegovića i Škaljića.
Na osnovu svega što je upamćeno i zabilježeno mogao bi se izvesti nesiguran zaključak da je hodža Škaljić, pored svega što ga je zadesilo mogao biti umiješan u neku špijunsku djelatnost. Zemljaci sa kojima se našao u Rusiji mogli bi prije biti Crnogorci nego Hercegovci.
Narod za Savu Vladislavića misli da je on sin kneza Luke Vladislavića iz Jasenika, te da je rođen oko 1660. godine, što potvrđuju i nesigurni historijski izvori. Sava je, nesumnjivo, dubrovački đak odakle je 1677. godine stigao u Carigrad kao dubrovački službenik, a iz Carigrada otišao u službu ruskog cara Petra prvog kao diplomata. Služio je još dva vladara: Katarinu Prvu i caricu Anu Joanovnu.(1) Pošto je za vrijeme bitke pod Ozijom Sava bio dosta star i uskoro iza toga 1738. godine umro, to bi taj general mogao biti Efim Ivanović Vladislavić, sin Savinog brata Jovana.
U historiji je već odavno poznato da je važna ličnost u organizovanju crnogorskog ustanka protiv Turske 1711. godine, pored njegovog vođe Hercegovca Mihajla Miloradovića, crnogorskog vladike Danila i drugih bio i diplomata ruskog cara Petra Prvog velikog Sava Vladislavić. Ustanici su pored ostalog napadali i turska utvrđenja po Gacku, ali bez značajnijeg uspjeha. Turska je poslije toga na Crnu Goru slala kaznene ekspedicije, i to prvu pod komandom Ahmet-paše, a drugu nešto kasnije 1714. godine koju je vodio bosanski vezir Numan-paša Ćuprilić. Negdje u to vrijeme su neki članovi porodice Vladislavića i Miloradovića preko Herceg-Novog i dubrovačke teritorije otputovali u Rusiju. Historijski dokumenti iz Dubrovačkog arhiva ukazuju da su 1712. godine dvije žene iz porodice Vladislavića iz Jasenika pisale pismo sa dubrovačke teritorije Ahmet-paši i molile ga za povratak u Jasenik. To su žena Duke Vladislavića, Sima i Kanda, žena Živka Vladislavića.
Današnji gatački Vukomanovići su prema porodičnoj tradiciji potomci nekadašnjeg kneza Vladislavića. Što se Save Vladislavića tiče, on je identičan s knezom Raguzinskim koji je dobio ime po Dubrovniku - Raguzi gdje se školovao, a odavde dospio na ruski dvor u diplomatsku službu.
Donji Vakuf, 30. aprila 1986. godine
(1) Carica Ana Joanovna (Ivanovna) vladala je od 1730-1740. godine i bila na vlasti za vrijeme bitke pod Ozijom.
Literatura:
- Dedijer dr. Jevto, ”Hercegovina”, Srpski etnološki zbornik XII Beograd, 1909.
- Dr. Safvet-beg Bašagić, ”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463-1850”, Sarajevo, 1900.
- Jovan Dučić, ”Grof Sava Vladislavić”, Sarajevo, 1969.
- Mula Mustafa Ševki Bašeskija, ”Ljetopis (1746-1804.)”, Sarajevo, 1968. Prevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović.
- Hamdija Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo, 1980.
- Fra Bono Benić, ”Ljetopis sutješkog samostana”, Sarajevo, 1979.
O porijeklu generala Vladislavića postoji predanje koje pored ostalog objašnjava veza između Vladislavića i gatačkih Hasanbegovića. U narodu se priča da se između gatačkih sela Jasenika i Berušice nekada davno nalazila kula kneza Vladislavića od više bojeva. Za toga kneza se misli da je bio obavještajac u službi ruskog cara. Bosanskohercegovački begovi Čengići iz fočanskog kraja odani sultanu su za to saznali i spremali se da ga uhvate i predaju turskim vlastima. Hasanbegovići su o toj namjeri obavijestili Vladislavića, te je on na vrijeme umakao u Crnu Goru, a odavde sa porodicom u Rusiju. Nije isključeno da u svemu tome nije učestvovala i porodica hodže Škaljića. Jedan iz porodice Vladislavića je, najvjerovatnije, taj ruski general pod Ozijom, koji nije zaboravio usluge svojih zemljaka gatačkih Hasanbegovića i Škaljića.
Na osnovu svega što je upamćeno i zabilježeno mogao bi se izvesti nesiguran zaključak da je hodža Škaljić, pored svega što ga je zadesilo mogao biti umiješan u neku špijunsku djelatnost. Zemljaci sa kojima se našao u Rusiji mogli bi prije biti Crnogorci nego Hercegovci.
Narod za Savu Vladislavića misli da je on sin kneza Luke Vladislavića iz Jasenika, te da je rođen oko 1660. godine, što potvrđuju i nesigurni historijski izvori. Sava je, nesumnjivo, dubrovački đak odakle je 1677. godine stigao u Carigrad kao dubrovački službenik, a iz Carigrada otišao u službu ruskog cara Petra prvog kao diplomata. Služio je još dva vladara: Katarinu Prvu i caricu Anu Joanovnu.(1) Pošto je za vrijeme bitke pod Ozijom Sava bio dosta star i uskoro iza toga 1738. godine umro, to bi taj general mogao biti Efim Ivanović Vladislavić, sin Savinog brata Jovana.
U historiji je već odavno poznato da je važna ličnost u organizovanju crnogorskog ustanka protiv Turske 1711. godine, pored njegovog vođe Hercegovca Mihajla Miloradovića, crnogorskog vladike Danila i drugih bio i diplomata ruskog cara Petra Prvog velikog Sava Vladislavić. Ustanici su pored ostalog napadali i turska utvrđenja po Gacku, ali bez značajnijeg uspjeha. Turska je poslije toga na Crnu Goru slala kaznene ekspedicije, i to prvu pod komandom Ahmet-paše, a drugu nešto kasnije 1714. godine koju je vodio bosanski vezir Numan-paša Ćuprilić. Negdje u to vrijeme su neki članovi porodice Vladislavića i Miloradovića preko Herceg-Novog i dubrovačke teritorije otputovali u Rusiju. Historijski dokumenti iz Dubrovačkog arhiva ukazuju da su 1712. godine dvije žene iz porodice Vladislavića iz Jasenika pisale pismo sa dubrovačke teritorije Ahmet-paši i molile ga za povratak u Jasenik. To su žena Duke Vladislavića, Sima i Kanda, žena Živka Vladislavića.
Današnji gatački Vukomanovići su prema porodičnoj tradiciji potomci nekadašnjeg kneza Vladislavića. Što se Save Vladislavića tiče, on je identičan s knezom Raguzinskim koji je dobio ime po Dubrovniku - Raguzi gdje se školovao, a odavde dospio na ruski dvor u diplomatsku službu.
Donji Vakuf, 30. aprila 1986. godine
(1) Carica Ana Joanovna (Ivanovna) vladala je od 1730-1740. godine i bila na vlasti za vrijeme bitke pod Ozijom.
Literatura:
- Dedijer dr. Jevto, ”Hercegovina”, Srpski etnološki zbornik XII Beograd, 1909.
- Dr. Safvet-beg Bašagić, ”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463-1850”, Sarajevo, 1900.
- Jovan Dučić, ”Grof Sava Vladislavić”, Sarajevo, 1969.
- Mula Mustafa Ševki Bašeskija, ”Ljetopis (1746-1804.)”, Sarajevo, 1968. Prevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović.
- Hamdija Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo, 1980.
- Fra Bono Benić, ”Ljetopis sutješkog samostana”, Sarajevo, 1979.
Skaljic suzan sa Ozije,,iz sela Dobropolja gatacka opstina
,,,,dogadjaj iz 1737..
U gatačkoj općini postoji selo Dobropolje u kome su od davnina, pored ostalih, živjele porodice Škaljića. Odakle i kad su ovdje doselile nije tačno utvrđeno. Prema jednoj legendi, one su u Dobropolje stigle kao izbjeglice iz oblasti Herceg-Novog u doba bečkog rata 1683.-1699. godine. Možda bi današnje selo Škaljari kod Kotora moglo asocirati na njihovo porijeklo. U Gacku se pričalo, a to je zabilježio i Dedijer dr. Jevto da je Škaljića sablja bila treća od Hercegovine kod turskog sultana, što upućuje na činjenicu da se radilo o porodici sa ratničkom tradicijo
Ranije je postojalo dosta opširno predanje o izvjesnom hodži Škaljiću iz Dobropolja. Predanje je danas sasvim blijedo i konfuzno, te ukoliko ga do sada niko nije zabilježio kompletnog, skoro ga je nemoguće otrgnuti od zaborava. Prema narodnom predanju, navedeni hodža je živio u 18. vijeku, a njegova porodica je bila u dosluhu sa domaćim hajducima i sa povjerenikom ruskog cara, gatačkim knezom Vladislavićem, kome je ona mnogo ”valjala” dok su Vladislavići živjeli u Hercegovini. Vladislavići su se Škaljićima za to kasnije odužili kad je hodža pao u rusko sužanjstvo. To se desilo 14. jula 1737. godine u bici pod ruskim gradom Ozijom (Očakov) istočno od Odese u Besarabiji u ratu između Turske i Rusije. U turskoj vojsci je bilo dosta muslimana iz Bosne i Hercegovine, među kojima i hodža Škaljić. Ovom vojskom je komandovao bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić. On je prije bitke kao muhafiz čuvao južnu rusku granicu sa 20.930 vojnika i branio Oziju. U ovoj vojsci je bilo: zaima, kapetana, spahija, bešlija, sejmena, nefera i drugih. Turci su poraženi, a dio njihove vojske zarobljen. Zapamćeno je da je pod Ozijom poginuo beg Ljubović iz Nevesinja sa četiri sina. Rusi su Oziju barutom razorili.
BEGOVI I OFICIRI
Prema navodima dr. Safvet-bega Bašagića pod Ozijom je zarobljeno 7.743 vojnika iz Bosne i Hercegovine. On navodi da su bili u sužanjstvu na tri mjesta. Iz ropstva se u februaru 1740. godine vratilo manje od. 2.000 sužanja koji su pričali o nečuvenim patnjama i stradanjima u Rusiji. Hamdija Kreševljaković u djelu Kapetanije u Bosni i Hercegovini, navodi dvojicu bosansko- hercegovačkih kapetana, ljubuškog i tuzlanskog koji su pod Ozijom pali u rusko ropstvo. Mula Mustafa Ševki Bašeskija u Ljetopisu spominje sužnje sa Ozije. Bilo ih je još živih 1795. godine koji su tada imali preko osamdeset godina. Neki su dobro govorili ruski jezik. S. Bašagić navodi da je pod Ozijom zarobljen Mehmed-beg Malkoč sa Pruščanima koje je u tom ratu predvodio.
Prema kazivanju hodže Škaljića, Rusi su sve zarobljenike iz naših krajeva iskupili na jednu poljanu tražeći da se izdvoje na jednu stranu begovi i oficiri, a na drugu ostali vojnici. Pošto je utvrđen identitet, vojni sud je na licu mjesta na smrt osudio neke begove koji su tu posječeni. Prvi je posječen bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić, a za njim i ostali. Ni jedan nije pošteđen. Prema pjesmi koja se ranije čula u Jaseniku kod Gacka zarobljenog Bećir-pašu je Sava Vladislavić pitao pod Ozijom:
”Znaš li, pašo, ne znali te ljudi,
Kada moju kuću raskućište,
Posjekoste mog brata Todora,
Mog Todora brata rođenoga,
I krvlju mi vatru pogasiste...”
Škaljići nisu bili na spisku optuženih kao ni gatački Hasanbegovići. General Vladislavić komandant područja Ozije ih je poštedio. Među preostalim zarobljenicima primijećen je jedan koji se posebno isticao visinom, te je tako na sebe svratio pažnju. Zapazili su ga oficiri i pozvali na razgovor, kojom prilikom je ustanovljeno da se radi o hodži Škaljiću. Po fizičkom izgledu im se jako dopao. Bio je mlad, visok, snažan i naočit Gačanin. Navodno su mu predlagali da se pokrsti što je on u početku odbijao. Spomenuo je Rusima saradnju njegove porodice sa Vladislavićima. General se ubrzo pojavio, te su ga oficiri upoznali sa hodžinom izjavo. Čim ga je ugledao Vladislavić mu je pohitao u zagrljaj, jer ga je, navodno, po ocu poznao. Prema hodži, kao zarobljeniku, od tada je primjenjivan poseban tretman. Vladislavić ga je, ipak, nagovorio da se pokrsti što, je on iz nužde učinio. Kasnije je uz pomoć - preporuku Vladislavića školovan, proizveden u sveštenika i zaposlen u jednoj od moskovskih parohija. Oženili su ga Sofijom iz carske porodice sa kojom je stekao dva sina. Jednome od njih je bilo ime Andrej. Škaljić je postao bogat, dobio ime Petar i uživao veliki ugled.
POVRATAK U HERCEGOVINU
Pored svega navedenog, Škaljića je zahvatilo kajanje i nostalgija za zavičajem. Misli su mu se vraćale u rodno selo Dobropolje. Jedan događaj koji se sasvim slučajno desio nakon skoro 16 godina provedenih u Rusiji, promijenio mu je tok života. On je u jednoj moskovskoj čajdžinici čuo dva čovjeka da razgovaraju našim jezikom. Prišao im je. Nije mogao da dođe sebi kad je saznao da su mu to zemljaci. Ova dvojica su, kako kaže predanje, bili izaslanici srpskog življa iz Hercegovine koji ih je poslao da od Rusije traže zaštitu i pomoć za oslobođenje od Turske. Škaljić im se požalio i uvjeravao ih da ne bi žalio umrijeti samo kad bi se mogao vratiti u Hercegovinu. Oni su mu predložili da ide sa njima ilegalno, na što je on pristao. Pričalo se da je ponio pune bisage zlatnog novca kojega je sa njima na troje podijelio. Odmah su krenuli na dug i naporan put u pravcu Moldavije i Karavlaške (Rumunija). Tako su stigli do Hercegovine. Škaljić se sada već u ozbiljnijim godinama poslije tolikih iskušenja, našao u svome Dobropolju. Ponovo je poslije toliko gospoština postao običan seoski hodža, kao što je počeo u mladim danima.
Čim je bjegstvo otkriveno na ruskom dvoru je nastala uzbuna. Carski dvor je preko turskog sultana intervenisao tražeći hodžin povratak. Stizala su razna pisma, molbe i obećanja. Njegova dva sina i žena su ga preklinjali da se vrati, ali je sve bilo uzalud.
O ovom događaju je postojala narodna pjesma u desetercu nastala u Gacku još za turskog vremena, koja je nažalost pala u zaborav. U njoj najvjerovatnije ima dosta fantazije. Sofija se u pjesmi naziva princezom. Nedorečene fragmente ove pjesme pokušao sam rekonstruisati u sljedećoj formi:
Hodža Škaljić u Rusiji bio
Tamo se je jadan osužnjio
Blizu mora i grada Ozije
Gdje su turske stradale spahije
Pod Ozijom u ljutome boju
Slobodu je izgubio svoju
Ovu bitku Rusi su dobili
I Škaljića živa zarobili
Mlada momka sa Gatačkog polja
Iz maloga sela Dobropolja
U ropstvu je vjeru promijenio
Ahmediju nogam pogazio
Avazile očenaš učio
Car je njime zadovoljan bio
Od dobre ga kuće oženio
Iz čuvene porodice carske
Od zenđila i oca i majke
Sa carem je sjedio i pio
I ime je svoje promijenio
Dva je imo u visinu metra
Od hodže su napravili Petra
Za nepunih dvanaest godina
Dva je stek’o u tuđini sina
I ako je u bonluku bio
Zavičaja svog se uželio
Te je hudan djecu napustio
Ludu djecu njemu najmiliju
I sa njima princezu Sofiju
On je zemlju ostavio rusku
I prebjego u državu Tursku
Bježao je od grada do grada,
Od Kijeva preko Bijograda
Prešao je preko vode Drine
I stigao do Hercegovine
Ali ljubav ni od šta ne preza
Knjigu piše Sofija princeza
Kćer jedina moskovskoga kneza
Iz Rusije kaurske busije
Spremi knjigu preko Carigrada
I Ušćupa carevoga grada
Ona pređe brda i planine
Dok ne dođe do Hercegovine
Kud će pusta kome će budžaku
Knjiga ode ravnu polju Gacku
Tatar carsku ispunio volju
Donese je selu Dobropolju
Dobropolju blizu Nadanića
Do čuvenog odžaka Škaljića
Tatar šćeše kuću da projaše
Poštp hodža na njivi bijaše
Tu mu tatar knjigu uručio
Njemu hodža dukat pokučio,
Ubrzo se oni rastadoše
A za hodžu muke nastadoše
Na knjizi je pečat razlomio
I odmah se jadu dosjetio
Jer na knjizi rukopis poznade
I potpise svoje djece mlade
Grozne suze od obraza lije
Žao mu je djece i Sofije
To bijaše knjiga žalovita
Dosta duga iz nje bije tuga
Riječi joj počinju ovako
Vrati nam se naš oče premili
Mi smo te se mnogo uželjeli
Sve smo tebi oprostili davno
Knez moskovski to govori javno
Kad ne žališ ruskinje Sofije
Što joj jadnoj za te srce bije
Zar ne žališ od srca evlada
Tvoju djecu dva posobca mlada
U gatačkoj općini postoji selo Dobropolje u kome su od davnina, pored ostalih, živjele porodice Škaljića. Odakle i kad su ovdje doselile nije tačno utvrđeno. Prema jednoj legendi, one su u Dobropolje stigle kao izbjeglice iz oblasti Herceg-Novog u doba bečkog rata 1683.-1699. godine. Možda bi današnje selo Škaljari kod Kotora moglo asocirati na njihovo porijeklo. U Gacku se pričalo, a to je zabilježio i Dedijer dr. Jevto da je Škaljića sablja bila treća od Hercegovine kod turskog sultana, što upućuje na činjenicu da se radilo o porodici sa ratničkom tradicijo
Ranije je postojalo dosta opširno predanje o izvjesnom hodži Škaljiću iz Dobropolja. Predanje je danas sasvim blijedo i konfuzno, te ukoliko ga do sada niko nije zabilježio kompletnog, skoro ga je nemoguće otrgnuti od zaborava. Prema narodnom predanju, navedeni hodža je živio u 18. vijeku, a njegova porodica je bila u dosluhu sa domaćim hajducima i sa povjerenikom ruskog cara, gatačkim knezom Vladislavićem, kome je ona mnogo ”valjala” dok su Vladislavići živjeli u Hercegovini. Vladislavići su se Škaljićima za to kasnije odužili kad je hodža pao u rusko sužanjstvo. To se desilo 14. jula 1737. godine u bici pod ruskim gradom Ozijom (Očakov) istočno od Odese u Besarabiji u ratu između Turske i Rusije. U turskoj vojsci je bilo dosta muslimana iz Bosne i Hercegovine, među kojima i hodža Škaljić. Ovom vojskom je komandovao bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić. On je prije bitke kao muhafiz čuvao južnu rusku granicu sa 20.930 vojnika i branio Oziju. U ovoj vojsci je bilo: zaima, kapetana, spahija, bešlija, sejmena, nefera i drugih. Turci su poraženi, a dio njihove vojske zarobljen. Zapamćeno je da je pod Ozijom poginuo beg Ljubović iz Nevesinja sa četiri sina. Rusi su Oziju barutom razorili.
BEGOVI I OFICIRI
Prema navodima dr. Safvet-bega Bašagića pod Ozijom je zarobljeno 7.743 vojnika iz Bosne i Hercegovine. On navodi da su bili u sužanjstvu na tri mjesta. Iz ropstva se u februaru 1740. godine vratilo manje od. 2.000 sužanja koji su pričali o nečuvenim patnjama i stradanjima u Rusiji. Hamdija Kreševljaković u djelu Kapetanije u Bosni i Hercegovini, navodi dvojicu bosansko- hercegovačkih kapetana, ljubuškog i tuzlanskog koji su pod Ozijom pali u rusko ropstvo. Mula Mustafa Ševki Bašeskija u Ljetopisu spominje sužnje sa Ozije. Bilo ih je još živih 1795. godine koji su tada imali preko osamdeset godina. Neki su dobro govorili ruski jezik. S. Bašagić navodi da je pod Ozijom zarobljen Mehmed-beg Malkoč sa Pruščanima koje je u tom ratu predvodio.
Prema kazivanju hodže Škaljića, Rusi su sve zarobljenike iz naših krajeva iskupili na jednu poljanu tražeći da se izdvoje na jednu stranu begovi i oficiri, a na drugu ostali vojnici. Pošto je utvrđen identitet, vojni sud je na licu mjesta na smrt osudio neke begove koji su tu posječeni. Prvi je posječen bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić, a za njim i ostali. Ni jedan nije pošteđen. Prema pjesmi koja se ranije čula u Jaseniku kod Gacka zarobljenog Bećir-pašu je Sava Vladislavić pitao pod Ozijom:
”Znaš li, pašo, ne znali te ljudi,
Kada moju kuću raskućište,
Posjekoste mog brata Todora,
Mog Todora brata rođenoga,
I krvlju mi vatru pogasiste...”
Škaljići nisu bili na spisku optuženih kao ni gatački Hasanbegovići. General Vladislavić komandant područja Ozije ih je poštedio. Među preostalim zarobljenicima primijećen je jedan koji se posebno isticao visinom, te je tako na sebe svratio pažnju. Zapazili su ga oficiri i pozvali na razgovor, kojom prilikom je ustanovljeno da se radi o hodži Škaljiću. Po fizičkom izgledu im se jako dopao. Bio je mlad, visok, snažan i naočit Gačanin. Navodno su mu predlagali da se pokrsti što je on u početku odbijao. Spomenuo je Rusima saradnju njegove porodice sa Vladislavićima. General se ubrzo pojavio, te su ga oficiri upoznali sa hodžinom izjavo. Čim ga je ugledao Vladislavić mu je pohitao u zagrljaj, jer ga je, navodno, po ocu poznao. Prema hodži, kao zarobljeniku, od tada je primjenjivan poseban tretman. Vladislavić ga je, ipak, nagovorio da se pokrsti što, je on iz nužde učinio. Kasnije je uz pomoć - preporuku Vladislavića školovan, proizveden u sveštenika i zaposlen u jednoj od moskovskih parohija. Oženili su ga Sofijom iz carske porodice sa kojom je stekao dva sina. Jednome od njih je bilo ime Andrej. Škaljić je postao bogat, dobio ime Petar i uživao veliki ugled.
POVRATAK U HERCEGOVINU
Pored svega navedenog, Škaljića je zahvatilo kajanje i nostalgija za zavičajem. Misli su mu se vraćale u rodno selo Dobropolje. Jedan događaj koji se sasvim slučajno desio nakon skoro 16 godina provedenih u Rusiji, promijenio mu je tok života. On je u jednoj moskovskoj čajdžinici čuo dva čovjeka da razgovaraju našim jezikom. Prišao im je. Nije mogao da dođe sebi kad je saznao da su mu to zemljaci. Ova dvojica su, kako kaže predanje, bili izaslanici srpskog življa iz Hercegovine koji ih je poslao da od Rusije traže zaštitu i pomoć za oslobođenje od Turske. Škaljić im se požalio i uvjeravao ih da ne bi žalio umrijeti samo kad bi se mogao vratiti u Hercegovinu. Oni su mu predložili da ide sa njima ilegalno, na što je on pristao. Pričalo se da je ponio pune bisage zlatnog novca kojega je sa njima na troje podijelio. Odmah su krenuli na dug i naporan put u pravcu Moldavije i Karavlaške (Rumunija). Tako su stigli do Hercegovine. Škaljić se sada već u ozbiljnijim godinama poslije tolikih iskušenja, našao u svome Dobropolju. Ponovo je poslije toliko gospoština postao običan seoski hodža, kao što je počeo u mladim danima.
Čim je bjegstvo otkriveno na ruskom dvoru je nastala uzbuna. Carski dvor je preko turskog sultana intervenisao tražeći hodžin povratak. Stizala su razna pisma, molbe i obećanja. Njegova dva sina i žena su ga preklinjali da se vrati, ali je sve bilo uzalud.
O ovom događaju je postojala narodna pjesma u desetercu nastala u Gacku još za turskog vremena, koja je nažalost pala u zaborav. U njoj najvjerovatnije ima dosta fantazije. Sofija se u pjesmi naziva princezom. Nedorečene fragmente ove pjesme pokušao sam rekonstruisati u sljedećoj formi:
Hodža Škaljić u Rusiji bio
Tamo se je jadan osužnjio
Blizu mora i grada Ozije
Gdje su turske stradale spahije
Pod Ozijom u ljutome boju
Slobodu je izgubio svoju
Ovu bitku Rusi su dobili
I Škaljića živa zarobili
Mlada momka sa Gatačkog polja
Iz maloga sela Dobropolja
U ropstvu je vjeru promijenio
Ahmediju nogam pogazio
Avazile očenaš učio
Car je njime zadovoljan bio
Od dobre ga kuće oženio
Iz čuvene porodice carske
Od zenđila i oca i majke
Sa carem je sjedio i pio
I ime je svoje promijenio
Dva je imo u visinu metra
Od hodže su napravili Petra
Za nepunih dvanaest godina
Dva je stek’o u tuđini sina
I ako je u bonluku bio
Zavičaja svog se uželio
Te je hudan djecu napustio
Ludu djecu njemu najmiliju
I sa njima princezu Sofiju
On je zemlju ostavio rusku
I prebjego u državu Tursku
Bježao je od grada do grada,
Od Kijeva preko Bijograda
Prešao je preko vode Drine
I stigao do Hercegovine
Ali ljubav ni od šta ne preza
Knjigu piše Sofija princeza
Kćer jedina moskovskoga kneza
Iz Rusije kaurske busije
Spremi knjigu preko Carigrada
I Ušćupa carevoga grada
Ona pređe brda i planine
Dok ne dođe do Hercegovine
Kud će pusta kome će budžaku
Knjiga ode ravnu polju Gacku
Tatar carsku ispunio volju
Donese je selu Dobropolju
Dobropolju blizu Nadanića
Do čuvenog odžaka Škaljića
Tatar šćeše kuću da projaše
Poštp hodža na njivi bijaše
Tu mu tatar knjigu uručio
Njemu hodža dukat pokučio,
Ubrzo se oni rastadoše
A za hodžu muke nastadoše
Na knjizi je pečat razlomio
I odmah se jadu dosjetio
Jer na knjizi rukopis poznade
I potpise svoje djece mlade
Grozne suze od obraza lije
Žao mu je djece i Sofije
To bijaše knjiga žalovita
Dosta duga iz nje bije tuga
Riječi joj počinju ovako
Vrati nam se naš oče premili
Mi smo te se mnogo uželjeli
Sve smo tebi oprostili davno
Knez moskovski to govori javno
Kad ne žališ ruskinje Sofije
Što joj jadnoj za te srce bije
Zar ne žališ od srca evlada
Tvoju djecu dva posobca mlada
Mali rajevi etnicke ociscenosti..
Cesto se mogu cuti tvrdnje da je u Bosni i Hercegovini uglavnom vec dovrsen proces etnicke teritorijalizacije, te da je zemlja prakticno razdijeljena na tri manje-vise homogena etnicka teritorija. Da te tvrdnje nisu lisene temelja, najbolje pokazuje etnicki sastav Republike Srpske, u kojoj je nasilnim i krvavim sredstvima, s kulminacijom u srebrenickom genocidu, udio nesrpskoga stanovnistva smanjen na simbolicnu mjeru, a povratak nepozeljnih inovjeraca i inonarodnjaka se uspjesno onemogucava sve do danas. No, istini za volju, Republika Srpska samo je najdrasticniji, ali ne i jedini primjer. Mnoge lokalne sredine pa i cijeli areali u Federaciji Bosne i Hercegovine takodjer su etncki prekomponovani i homogenizovani, u hrvatskom ili u bosnjackom smislu, te danas imaju posve drukcije etnicko-demografsko lice nego sto su ga imali do 1991/1992. (Najkrupniji primjer takve prekomponiranosti, s apsolutnom bosnjackom brojcanom vecinom, upravo je glavni grad drzave – Sarajevo.) Iako, dakle, uglavnom tacna s politicki apstraktnog i statistickog gledista, ova predodzba zahtijeva jednu vaznu korekciju. I pokraj sve masovnosti i upornosti najrazlicitijih vrsta etnickih ciscenja, ona nigdje nisu uspjela "idealno", nego su svugdje, manje ili vise, ostavila za sobom jedan broj drugih, i svugdje se stvorio povijesno novi odnos vecine i manjine. (Od toga su "postedjene" samo neke manje zone koje su uvijek i bile etnicki skoro potpuno homogene.) Na taj nacin je nastala vrlo komplicirana i razvedena slika, u kojoj se od mjesta do mjesta i od regije do regije pojedine etnicke zajednice smjenjuju u ulogama vecina i manjina: svaka je svakoj negdje vecina, negdje manjina
Sredisttem BiH u jednom danu
Pisati o Sarajevu i Bosni i Hercegovini danas se više ne može bez spominjanja triju naroda koji u njoj žive. Navedeni po brojnosti i golubovi na grani će znati da je riječ o Muslimanima, Srbima i Hrvatima. Bosance se kao narod ili naciju najčešće spominje u vicevima ili pjesmama. Bosanca opjevanog u pjesmi Bijelog Dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“ svaka ozbiljnija demografska statistika neće uzeti u obzir, iako bi mu svaki kriterij koji se poziva na mentalitet svakako podario legitimnost. Međutim, reći da u Bosni i Hercegovini žive Muslimani, Srbi i Hrvati daleko je nepreciznije, nego priznati Bosance kao nacionalnost. Prije svega, biti Muslimanom oznaka je pripadnosti jednoj vjeri, islamu, a ne nekom narodu. S druge strane, nije riječ o Srbima i Hrvatima koji su se doselili iz matičnih država Srbije i Hrvatske, već o autohtonom srpskom i hrvatskom stanovništvu koje tu živi stoljećima. Pa tako, nastavljajući ovu svojevrsnu heideggerovsku analizu dolazimo do upute da bi puno preciznije bilo reći da je Bosna i Hercegovina država, zapravo, ovih triju naroda: Bosanskih Muslimana (otud Bošnjaka, a Bošnjaci su već nacionalnost), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, dakle, jednostavno vezati uz nacionalnost i prefiks „bosanski“ kao što se i uz Hrvate koji žive u okolici Gradišća, danas u Austriji, vezao prefiks „gradišćanski“ pa ih nazivamo Gradišćanskim Hrvatima. Međutim, ni to nije sve. Dvojnost naziva države (Bosna i Hercegovina) tjera nas da do kraja budemo pošteni i priznamo odatle izvedene dvojnosti svake nacionalnosti koja živi u njoj. Odatle ćemo još imati i Hercegovačke Muslimane, Hercegovačke Srbe i Hercegovačke Hrvate. Upravo dvojnost naziva države napose otkriva i dva vladajuća mentaliteta u naroda koji u njoj žive: bosanskog i hercegovačkog, a koji spomenuti narodi međusobno dijele. BiH je otuda složena i kompleksna država s kojom treba pažljivo ''rukovati'', gotovo bi rekli „u rukavicama“, pogotovo ako se potegne jedna ovakva priča o nacionalnostima. Moje, pak, općenito stajalište o nacionalnostima je više ideološkog, a odatle metaforičkog tipa; govori da i tu postoji neka podjela. Pa tako, postoji svijetla strana nacionalnosti odnosno „svijetlo“ osjećanja pripadnosti svojoj naciji i ono drugo – tamno. Nema tu mnogo filozofije: svijetla strana spremna je na suživot i učenje od drugih naroda dok tamna u drugim narodima vidi potencijalnog neprijatelja i nikad nikome nije spremna do kraja vjerovati. Nije teško pogoditi koja je strana nacionalnosti odgovorna za rat koji se dogodio na ovim prostorima.Trepsic
Radobolja
Na istoj stranici Ali-hodZinu mahalu nazivam mahala Vakuf. Mahala uz ovu dzamiju nije nikad potpuno obnovljena, a damija je stradala ponovo od pozara izazvanog udarom groma 1922. godine. Munara ove dzamije prenesena je u Jablanicu 1934. godine i ozidana uz tamosnji mesdzid. Na prostorima ovih mahala i u njihovoj blizini sagradjeni su krajem turske uprave slijedeci objekti: Biskupova rezidencija u Vukodolu (jednim dijelom 1848. godine, dovrsena 1851. godine) i katolicka crkva posvecena sv. Petru i Pavlu 1866. godine. Zupni dvor uz ovu crkvu u kome zive mostarski franjevci sagradjen je za vrijeme Austro-Ugarske uprave u BiH 1892. godine. Godine 1894. sagradjena je na Raljevini skola Sestara milosrdnica. Sestre franjevke su uselile u otkupljenu kucu 1899, a njihova crkvica uz kucu izgradjena je 1932. godine. Kuca uz crkvicu s lijeve strane (uz harem Hadzi-Alije Lafe dzamije) sagradjena je 1910. godine.
PRICE O RADOBOLJI:
O tome kako je Radobolja dobila ime postoji vise prica. Jednu lijepu pricu, koju su stanovnici uz Radobolju prepoznavali u vise varijanti, zabiljezio je pisac i folklorist, Mostarac Ivan Zovko (Mostar, 20.08.1864. - 30.03.1900.) pod naslovom "O postanku Radobolje i njezina imena" "Glasnik zemaljskog muzeja", Sarajevo 1889. godine.
"... Jos u staro vrijeme, bila je po cijelom sirokom svijetu nastala velika susa. Sve rijeke po svoj zemlji bile su presusile. Ljudi i hajvan skapavali su po putovima od silne zedji i vrucine. Zito i sve mlive (sve vrste usjeva) bile su preplanule da od njih nije vise bilo ni glasa ni traga. Nad tim bozijim bizem narod se skamenjivao, kao crna kukavica i molio Boga da ga na cas prije od tog pokorenja izbavi. Vruce i pobozne molitve svide se Bogu i on posalje andjela da njima jedinim (onim kojim Radobolja koristi) dade vode i vise nikom jer je htio, da i na dalje ostane susa i zega po svakolikom svijetu, dok se god ljudi ne obrate i ne poboljsaju. Po zapovjedi Bozijoj andjeo sidje na zemlju i udari zlatnim stapom u jednu pecinu, i odmah voda protece. Svijet navali hrpimice, da se okrijepi i da napoji marvu. Ko bi god dolazio, andjeo bi ga, koji je sa zlatnom sipkom stajao na kamenu, opomenuo, neka se pozuri, govoreci "Radi bolje" (brzo). Jedan izmedju svijeta upitace andjela: "Za sto, da tako hitimo, bozji andjele?" Andjeo mu odgovori da ce opet udariti stapom, da presusi voda. Na to vas narod popada nicice na zemlju i stane se moliti Bogu, da to ne bude. Bog im uslisi molitvu i tako vode ne prestade teci. A od andjelovog "Radi bolje", ostane i ime rijeci "Radobolja".
Do sezdesetih godina ovog stoljeca, starosjedioci uz Radobolju prepricavali su pricu koja kaze da u vrelu Radobolje ima gola golcata "ko od majke rodjena" vila koja se u svako doba kupa na vrelu. Ljudi su je vidjali u staro vrijeme, kaze prica, kako se kupa u vrelu - izasla bi pred sabah, sjedila na kamenu, a cim sunce grane, ona opet umakne u vrelo." I ovu pricu spomenuo je Ivan Zovko u svom tekstu.
PRICE O RADOBOLJI:
O tome kako je Radobolja dobila ime postoji vise prica. Jednu lijepu pricu, koju su stanovnici uz Radobolju prepoznavali u vise varijanti, zabiljezio je pisac i folklorist, Mostarac Ivan Zovko (Mostar, 20.08.1864. - 30.03.1900.) pod naslovom "O postanku Radobolje i njezina imena" "Glasnik zemaljskog muzeja", Sarajevo 1889. godine.
"... Jos u staro vrijeme, bila je po cijelom sirokom svijetu nastala velika susa. Sve rijeke po svoj zemlji bile su presusile. Ljudi i hajvan skapavali su po putovima od silne zedji i vrucine. Zito i sve mlive (sve vrste usjeva) bile su preplanule da od njih nije vise bilo ni glasa ni traga. Nad tim bozijim bizem narod se skamenjivao, kao crna kukavica i molio Boga da ga na cas prije od tog pokorenja izbavi. Vruce i pobozne molitve svide se Bogu i on posalje andjela da njima jedinim (onim kojim Radobolja koristi) dade vode i vise nikom jer je htio, da i na dalje ostane susa i zega po svakolikom svijetu, dok se god ljudi ne obrate i ne poboljsaju. Po zapovjedi Bozijoj andjeo sidje na zemlju i udari zlatnim stapom u jednu pecinu, i odmah voda protece. Svijet navali hrpimice, da se okrijepi i da napoji marvu. Ko bi god dolazio, andjeo bi ga, koji je sa zlatnom sipkom stajao na kamenu, opomenuo, neka se pozuri, govoreci "Radi bolje" (brzo). Jedan izmedju svijeta upitace andjela: "Za sto, da tako hitimo, bozji andjele?" Andjeo mu odgovori da ce opet udariti stapom, da presusi voda. Na to vas narod popada nicice na zemlju i stane se moliti Bogu, da to ne bude. Bog im uslisi molitvu i tako vode ne prestade teci. A od andjelovog "Radi bolje", ostane i ime rijeci "Radobolja".
Do sezdesetih godina ovog stoljeca, starosjedioci uz Radobolju prepricavali su pricu koja kaze da u vrelu Radobolje ima gola golcata "ko od majke rodjena" vila koja se u svako doba kupa na vrelu. Ljudi su je vidjali u staro vrijeme, kaze prica, kako se kupa u vrelu - izasla bi pred sabah, sjedila na kamenu, a cim sunce grane, ona opet umakne u vrelo." I ovu pricu spomenuo je Ivan Zovko u svom tekstu.
Subscribe to:
Posts (Atom)