Franjo Tudzman

Rodjen je u Velikom Trgoviscu, opcinskom mjestu u Hrvatskom zagorju, 14. maja/svibnja 1922.

Njegov otac Stjepan (bio je istaknuti clan Hrvatske seljacke stranke) i majka Justina rodj. Gmaz imali su, osim Franje, jos dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla g. 1929., kad je posao u osnovnu skolu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifasistickog pokreta u proljece g. 1943.

Oca Stjepana, iako je bio jedan od glavnih pokretaca antifasistickog pokreta u Hrvatskom zagorju i clan ZAVNOH-a i AVNOJ-a, likvidirala je u proljece g. 1946. - zbog njegovih kritika nove jugokomunisticke vlasti - tajna policija NR Hrvatske izvrsavajuci smjernice i odluke tadasnjega jugoslavenskog policijskog centra iz Beograda za uklanjanje svih stvarnih i mogucih ideoloskih protivnika.

Osnovnu skolu Tudjman je pohadjao u rodnom mjestu (1929.- 1933.).

Srednju je skolu ucio u Zagrebu (1934.-1941.), gdje se je uzdrzavao uglavnom sam, poducavanjem drugih. Vec kao srednjoskolac sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog cega je g. 1940. bio pritvoren.

Od g. 1941. sudjeluje u antifasistickom partizanskom pokretu i socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Jos u ratu, potkraj januara g. 1945., upucen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni stab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, pa u Generalstabu JNA i u urednistvu Vojne enciklopedije.

U Beogradu zavrsava i studij na Visoj vojnoj akademiji (1955.-1957.).

Iako je potkraj g. 1960. unaprijedjen u cin generala, vec sljedece godine (1961.) na vlastiti vise puta postavljani zahtjev napusta aktivnu vojnu sluzbu, da bi se mogao sasvim posvetiti znanstvenom i knjizevnom radu.

U Zagrebu g. 1961. osniva Institut za historiju radnickog pokreta i ostaje njegovim direktorom do g. 1967. G. 1963. izabran je - na osnovi habilitacije - za profesora na Fakultetu politickih nauka Zagrebackog sveucilista, gdje je predavao predmet Socijalisticka revolucija i suvremena nacionalna povijest.

Zvanje doktora povijesnih znanosti postigao je g. 1965. na Zagrebackom sveucilistu odbranom disertacije "Uzroci krize monarhisticke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941."

Vrlo rano, jos u prvoj polovini pedesetih godina, Tudjman se je poceo baviti znanstvenim radom. Objavio je veci broj radova - posebnih izdanja rasprava i clanaka - vise od 150 - iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti, medjunarodnih odnosa. Sudjelovao je na vise znanstvenih simpozija u domovini i inostanstvu i drzao predavanja na sveucilistima u Ceho-Slovackoj, Italiji, Njemackoj, Austriji, Kanadi i SAD.

G. 1966. na Harvardskom je sveucilistu, u okviru serije Medunarodnoga seminara, odrzao predavanje pod naslovom "The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History" (Buducnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti covjecanstva).

Bio je clan urednistva vojno-teorijskog casopisa "Vojno delo", redaktor i pomocnik glavnog urednika "Vojne enciklopedije", suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskogzavoda" "Miroslav Krleza", glavni i odgovorni urednik casopisa "Putovi revolucije", clan izdavackog odbora casopisa JAZU "Forum", clan izdavackog odbora "Hrvatskog tjednika" i clan urednistva "Glasnika Hrvatske demokratske zajednice".

Od g. 1962. do 1967. Tudjman je predsjednik Komisije za medjunarodne odnose Glavnog odbora Socijalistickog saveza Hrvatske.

Od g. 1965. do 1969. narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora. Bio je clan Upravnog odbora i Izvrsnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest.

Clan je Drustva hrvatskih knjizevnika od g. 1970. i clan Hrvatskog centra PEN-a od g. 1987. Vec su prvi objavljeni Tudjmanovi tekstovi iz podrucja vojne doktrine i povijesti osvajackih i oslobodilackih ratova - u kojima je, polazeci s gledista da svaki narod treba imati svoju oruzanu silu, zastupao koncepciju naoruzanog naroda i teritorijalne obrane - postali predmet kritike pobornika centralisticko-hegemonistickih shvacanja i optuzaba zbog toboznje nemarksisticnosti i nacionalizma.

Tudjmanova gledanja - u prvom redu njegovo protivljenje nametanja kompleksa krivice hrvatskom narodu zbog NDH u Drugomu svjetskom ratu, i posebno zbog ukazivanja na preuvelicavanje jasenovackih zrtava - izlozile su ga politickim a zatim i sudskim progonima.

G. 1967. bio je izbacen iz Komunisticke partije. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveucilista i umirovljen radi sprecavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina.

Kad je g. 1972. zapoceo progon hrvatskih disidenata bio je zatvoren, s tim da je trebao postati glavni optuzenik zbog toboze sumnjivih veza s inozemstvom i hrvatskom emigracijom. Zahvaljujuci intervenciji Miroslava Krleze kod Josipa Broza Tita, izbjegao je visegodisnju robiju koja mu je bila namijenjena pa je osudjen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci).

U prvomu politickom procesu po Titovu odlasku s povijesne scene, ponovno je - u februaru g. 1981. - osudjen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, i to zbog toga sto je dao intervjue za svedsku i njemacku televiziju i francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim misljanjima, i u prilog pluralisticke demokracije.

U zatvoru u Lepoglavi proveo je od januara g. 1982. do februara g. 1983., kad je bio pusten radi lijecenja. U maju g. 1984. vracen je u zatvor radi izdrzavanja ostatka kazne, ali je u septembru iste godine zbog pogorsanja zdravstvenog stanja uvjetno pusten iz zatvora.

Kad mu je g. 1987. vracena putovnica, nakon sto je sedamnaest godina bila oduzeta, putuje u inostranstvo - najprije u Kanadu i SAD, a zatim u evropske zemlje - gdje svojim predavanjima dovodi do budjenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta medju hrvatskim iseljenicima.

G. 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu i postaje njezinim predsjednikom. Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na prvim demokratskim izborima, odrzanim u Hrvatskoj poslije vise od 50 godina, u Saboru je 30. maja g. 1990. izabran za predsjednika Predsjednistva tada jos Socijalisticke Republike Hrvatske. Nakon donosenja novoga demokratskog Ustava Republike Hrvatske - 22. decembra 1990. - na neposrednim je predsjednickim izborima u augustu g. 1992. ponovno izabran za predsjednika hrvatske drzave.

Na II. opstem saboru HDZ 15.-16. oktobra 1993. ponovno je izabran za predsjednika te najvece politicke stranke u novijoj hrvatskoj povijesti. Na drugim neposrednim predsjednickim izborima u junu 1997. Tudjman je ponovo izabran za predsjednika hrvatske drzave. Kao drzavni poglavar, odnosno kao predsjednik Republike Hrvatske, svojim vodstvom hrvatske unutrasnje i vanjske politike ostvaruje punu samostalnost, suverenitet i medjunarodno priznanje drzave Hrvatske. Redovni je clan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od decembra g. 1992. i nosilac nagrada i priznanja:

"Catarina de Medici", novembar g. 1990.;
Nagrada Centra za etnicke manjine g. 1991.;
pocasni doktor Sveucilista La Jolla, studeni g. 1990.,
Nosilac je vise hrvatskih odlikovanja.