Alija Izetbegovic

Diplomirani pravnik, predsjednik Predsjednistva Bosne i Hercegovine i Stranke demokratske akcije od 1990. godine. Rodjen je u bosnjackoj (muslimanskoj) porodici u Bosanskom Samcu u sjevernoj Bosni 8. augusta 1925. godine.

Zanimljivo je spomenuti kako je familija Izetbegovic porijeklom iz Beograda, kojega napustaju 1868. godine nakon poraza turske vojske od Srba.

Od stanovitog bega Izeta uzimaju prezime i postaju Izetbegovici. U Sarajevo doseljavaju 1928. godine. U Sarajevu Alija Izetbegovic krece u musku realanu gimnaziju. Vec u prvom razredu ide na popravni iz biologije i gimnastike, u drugom pada na geografiji, a u petom polazi popravni iz povijesti. U sestom ga je skola konacno krenula - zbog prekida nastave uslijed pocetka rata svi ucenici dobivaju iste ocjene.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom. Rasciscava rusevine sarajevskih dzamija i skriva Muslimane od cetnika. Kratko je vrijeme bio clan SKOJ-a, nakon cega se uclanjuje u Mlade Muslimane. Dana 1. marta 1946. godine, za vrijeme odsluzenja vojnog roka, po njega dolaze pripadnici KNOJ-a. Zbog panislamske aktivnosti i pripadnosti organizaciji Mladi Muslimani, osudjen je na tri godine zatvora. Za vrijeme robije radi na izgradnji zgrade Centralnog komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine).

Nakon izlaska iz zatvora studira pravo i radi kao pravni savjetnik u firmi Bosna. U to vrijeme nacionalno se izjasnjava kao Srbin. Uskoro ponovo otkriva da je Musliman i 1970. pise znamenitu Islamsku deklaraciju. Zbog toga je proglasen nacionalistom koji zagovara etnicki cistu Bosnu i Hercegovinu, te je osudjen (tzv. Sarajevski proces) na 14 godina zatvora. Kazna mu je dva puta smanjivana, da bi na kraju, zalaganjem eminentnih pravnika Koste Cavoskog i Vladimira Seksa odrobijao pet godina i osam mjeseci. Kaznu je odsluzio u Foci, usavrsivsi u zatvoru tapetarski zanat. Iz zatvora je pusten 1988. godine.

Po izlasku iz zatvora na poziv svog prijatelja Adila Zulfikarpasica odlazi u Zürich. Godine 1989. osniva Muslimansku stranku u Jugoslaviji (MSUJ). Ta stranka nije dugo opstala pa u maju 1990. osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Nakon prvih visestranackih izbora ulazi u Predsjednisvo BiH, te biva izbaran za prvog predsjednika Predsjednistva (sedmoclano tijelo kojeg su cinila po dva predstavnika Muslimana, Srba i Hrvata te jedan predstavnik ostalih etnickih grupa). Za predsjednika ga je predlozio Fikret Abdic, koji je medju Muslimanima dobio najvise glasova na izborima, a kandidaturu je prvi podrzao Nikola Koljevic iz SDS-a (Srpska Demokratska Stranka). Za vrijeme rata u Hrvatskoj umiruje gradjane tvrdnjama da rat u Bosni i Hercegovini nije moguc, vec tek manji incidenti. Istovremeno poziva regrute iz Bosne i Hercegovine da ne odlaze u JNA (Jugoslavenska narodna armija).

U martu 1992. u Bosni i Hercegovini je odrzan referendum za nezavisnost BiH, kada je vecina Muslimana i Hrvata glasala za nezavisnost BiH, dok je vecina Srba bojkotovala glasanje. Izetbegoviceva vlada objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Kao odgovor na to bosanski Srbi proglasili su vlastitu drzavu - Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu, kasnije Republiku Srpsku. U aprilu 1992. pocinje cetverogodisnja agresija u Bosni i Hercegovini. Ponavlja se scenarij vec vidjen u Hrvatskoj - srpski nacionalisti zauzimaju dijelove BiH proglasavajuci ih autonomnim podrucjima (sada vec zaboravljene tzv. SAO - Srpske autonomne oblasti). Hrvatski nacionalisti nesto kasnije proglasili su Hrvatsku Zajednicu Herceg Bosnu (HZ HB) na teritoriju koji su oni kontrolisali i oformili svoju vojsku - Hrvatsko vijece odbrane (HVO).

Po povratku s konferencje u Lisabonu (Portugal) 1992. godine na sarajevskom aerodromu zarobljava ga general Djurdevic, trazeci da se iz obruca u centru grada pusti general Kukanjac sa svojom vojskom. Srecom po Izetbegovica, dolazi do sporazuma "posvadjanih" strana te Kukanjc izlazi iz Sarajeva sa svojim jedinicama, a Izetbegovic biva pusten. U novembru 1995. Izetbegovic je s hrvatskim predsjednikom Franjom Tudjmanom i srpskim predsjednikom Slobodanom Milosevicem potpisao mirovni sporazum u Daytonu, Ohio. Taj ugovor dao je 51 % teritorija Bosne i Hercegobive muslimansko-hrvatskoj federaciji, a ostatak srpskoj republici. Skladno tom ugovoru multinacionale vojne snage (IFOR) predvodjene NATO paktom rasporedjene su sirom BiH.

Politicki protivnici Aliji Izetbegovicu predbacuju preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano los izbor kadrova i kolebljivost. Oni ostriji predbacuju mu da od Bosne pravi klasicni begovat. Ono sto je cinjenica, jeste, da cim je postao predsjednik Predsjednistva BiH - sina Bakira, arhitektu, postavlja za direktora za izgradnju grada, a kcerku Sabinu najprije za licnog prevodioca, potom sekretaricu, a naposljetku i za seficu kabineta. Za vrijeme rata u BiH Izetbegoviceva supruga kao izbjeglica odlazi u Tursku, a kcerka neko vrijeme provodi na Bracu. Mi smo na neki nacin i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod - mi razumijemo dileme Zapada, teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Deklarativno se nikada nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, ali unatoc tome, njegov utjecaj nikada se nije prosirio izvan bosnjackog naroda.

Za razliku od druga dva potpisnika Daytonskog sporazuma, Izetbegovic se 14. oktobra 2000. povukao iz politike otisavsi u mirovinu i napustajuci mjesto predsjednika Predsjednistva Bosne i Hercegovine. Na Izetbegovicevo mjesto privremeno je (do izbora) dosao Halid Genjac, visoki namjestenik u SDA i dosadasnji zamjenik predsjednika Zastupnickog doma parlamenta BiH.