Diplomirani pravnik, predsjednik Predsjednistva Bosne i Hercegovine i Stranke demokratske akcije od 1990. godine. Rodjen je u bosnjackoj (muslimanskoj) porodici u Bosanskom Samcu u sjevernoj Bosni 8. augusta 1925. godine.
Zanimljivo je spomenuti kako je familija Izetbegovic porijeklom iz Beograda, kojega napustaju 1868. godine nakon poraza turske vojske od Srba.
Od stanovitog bega Izeta uzimaju prezime i postaju Izetbegovici. U Sarajevo doseljavaju 1928. godine. U Sarajevu Alija Izetbegovic krece u musku realanu gimnaziju. Vec u prvom razredu ide na popravni iz biologije i gimnastike, u drugom pada na geografiji, a u petom polazi popravni iz povijesti. U sestom ga je skola konacno krenula - zbog prekida nastave uslijed pocetka rata svi ucenici dobivaju iste ocjene.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom. Rasciscava rusevine sarajevskih dzamija i skriva Muslimane od cetnika. Kratko je vrijeme bio clan SKOJ-a, nakon cega se uclanjuje u Mlade Muslimane. Dana 1. marta 1946. godine, za vrijeme odsluzenja vojnog roka, po njega dolaze pripadnici KNOJ-a. Zbog panislamske aktivnosti i pripadnosti organizaciji Mladi Muslimani, osudjen je na tri godine zatvora. Za vrijeme robije radi na izgradnji zgrade Centralnog komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine).
Nakon izlaska iz zatvora studira pravo i radi kao pravni savjetnik u firmi Bosna. U to vrijeme nacionalno se izjasnjava kao Srbin. Uskoro ponovo otkriva da je Musliman i 1970. pise znamenitu Islamsku deklaraciju. Zbog toga je proglasen nacionalistom koji zagovara etnicki cistu Bosnu i Hercegovinu, te je osudjen (tzv. Sarajevski proces) na 14 godina zatvora. Kazna mu je dva puta smanjivana, da bi na kraju, zalaganjem eminentnih pravnika Koste Cavoskog i Vladimira Seksa odrobijao pet godina i osam mjeseci. Kaznu je odsluzio u Foci, usavrsivsi u zatvoru tapetarski zanat. Iz zatvora je pusten 1988. godine.
Po izlasku iz zatvora na poziv svog prijatelja Adila Zulfikarpasica odlazi u Zürich. Godine 1989. osniva Muslimansku stranku u Jugoslaviji (MSUJ). Ta stranka nije dugo opstala pa u maju 1990. osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Nakon prvih visestranackih izbora ulazi u Predsjednisvo BiH, te biva izbaran za prvog predsjednika Predsjednistva (sedmoclano tijelo kojeg su cinila po dva predstavnika Muslimana, Srba i Hrvata te jedan predstavnik ostalih etnickih grupa). Za predsjednika ga je predlozio Fikret Abdic, koji je medju Muslimanima dobio najvise glasova na izborima, a kandidaturu je prvi podrzao Nikola Koljevic iz SDS-a (Srpska Demokratska Stranka). Za vrijeme rata u Hrvatskoj umiruje gradjane tvrdnjama da rat u Bosni i Hercegovini nije moguc, vec tek manji incidenti. Istovremeno poziva regrute iz Bosne i Hercegovine da ne odlaze u JNA (Jugoslavenska narodna armija).
U martu 1992. u Bosni i Hercegovini je odrzan referendum za nezavisnost BiH, kada je vecina Muslimana i Hrvata glasala za nezavisnost BiH, dok je vecina Srba bojkotovala glasanje. Izetbegoviceva vlada objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Kao odgovor na to bosanski Srbi proglasili su vlastitu drzavu - Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu, kasnije Republiku Srpsku. U aprilu 1992. pocinje cetverogodisnja agresija u Bosni i Hercegovini. Ponavlja se scenarij vec vidjen u Hrvatskoj - srpski nacionalisti zauzimaju dijelove BiH proglasavajuci ih autonomnim podrucjima (sada vec zaboravljene tzv. SAO - Srpske autonomne oblasti). Hrvatski nacionalisti nesto kasnije proglasili su Hrvatsku Zajednicu Herceg Bosnu (HZ HB) na teritoriju koji su oni kontrolisali i oformili svoju vojsku - Hrvatsko vijece odbrane (HVO).
Po povratku s konferencje u Lisabonu (Portugal) 1992. godine na sarajevskom aerodromu zarobljava ga general Djurdevic, trazeci da se iz obruca u centru grada pusti general Kukanjac sa svojom vojskom. Srecom po Izetbegovica, dolazi do sporazuma "posvadjanih" strana te Kukanjc izlazi iz Sarajeva sa svojim jedinicama, a Izetbegovic biva pusten. U novembru 1995. Izetbegovic je s hrvatskim predsjednikom Franjom Tudjmanom i srpskim predsjednikom Slobodanom Milosevicem potpisao mirovni sporazum u Daytonu, Ohio. Taj ugovor dao je 51 % teritorija Bosne i Hercegobive muslimansko-hrvatskoj federaciji, a ostatak srpskoj republici. Skladno tom ugovoru multinacionale vojne snage (IFOR) predvodjene NATO paktom rasporedjene su sirom BiH.
Politicki protivnici Aliji Izetbegovicu predbacuju preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano los izbor kadrova i kolebljivost. Oni ostriji predbacuju mu da od Bosne pravi klasicni begovat. Ono sto je cinjenica, jeste, da cim je postao predsjednik Predsjednistva BiH - sina Bakira, arhitektu, postavlja za direktora za izgradnju grada, a kcerku Sabinu najprije za licnog prevodioca, potom sekretaricu, a naposljetku i za seficu kabineta. Za vrijeme rata u BiH Izetbegoviceva supruga kao izbjeglica odlazi u Tursku, a kcerka neko vrijeme provodi na Bracu. Mi smo na neki nacin i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod - mi razumijemo dileme Zapada, teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Deklarativno se nikada nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, ali unatoc tome, njegov utjecaj nikada se nije prosirio izvan bosnjackog naroda.
Za razliku od druga dva potpisnika Daytonskog sporazuma, Izetbegovic se 14. oktobra 2000. povukao iz politike otisavsi u mirovinu i napustajuci mjesto predsjednika Predsjednistva Bosne i Hercegovine. Na Izetbegovicevo mjesto privremeno je (do izbora) dosao Halid Genjac, visoki namjestenik u SDA i dosadasnji zamjenik predsjednika Zastupnickog doma parlamenta BiH.
Saturday, September 10, 2011
Franjo Tudzman
Rodjen je u Velikom Trgoviscu, opcinskom mjestu u Hrvatskom zagorju, 14. maja/svibnja 1922.
Njegov otac Stjepan (bio je istaknuti clan Hrvatske seljacke stranke) i majka Justina rodj. Gmaz imali su, osim Franje, jos dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla g. 1929., kad je posao u osnovnu skolu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifasistickog pokreta u proljece g. 1943.
Oca Stjepana, iako je bio jedan od glavnih pokretaca antifasistickog pokreta u Hrvatskom zagorju i clan ZAVNOH-a i AVNOJ-a, likvidirala je u proljece g. 1946. - zbog njegovih kritika nove jugokomunisticke vlasti - tajna policija NR Hrvatske izvrsavajuci smjernice i odluke tadasnjega jugoslavenskog policijskog centra iz Beograda za uklanjanje svih stvarnih i mogucih ideoloskih protivnika.
Osnovnu skolu Tudjman je pohadjao u rodnom mjestu (1929.- 1933.).
Srednju je skolu ucio u Zagrebu (1934.-1941.), gdje se je uzdrzavao uglavnom sam, poducavanjem drugih. Vec kao srednjoskolac sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog cega je g. 1940. bio pritvoren.
Od g. 1941. sudjeluje u antifasistickom partizanskom pokretu i socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Jos u ratu, potkraj januara g. 1945., upucen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni stab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, pa u Generalstabu JNA i u urednistvu Vojne enciklopedije.
U Beogradu zavrsava i studij na Visoj vojnoj akademiji (1955.-1957.).
Iako je potkraj g. 1960. unaprijedjen u cin generala, vec sljedece godine (1961.) na vlastiti vise puta postavljani zahtjev napusta aktivnu vojnu sluzbu, da bi se mogao sasvim posvetiti znanstvenom i knjizevnom radu.
U Zagrebu g. 1961. osniva Institut za historiju radnickog pokreta i ostaje njegovim direktorom do g. 1967. G. 1963. izabran je - na osnovi habilitacije - za profesora na Fakultetu politickih nauka Zagrebackog sveucilista, gdje je predavao predmet Socijalisticka revolucija i suvremena nacionalna povijest.
Zvanje doktora povijesnih znanosti postigao je g. 1965. na Zagrebackom sveucilistu odbranom disertacije "Uzroci krize monarhisticke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941."
Vrlo rano, jos u prvoj polovini pedesetih godina, Tudjman se je poceo baviti znanstvenim radom. Objavio je veci broj radova - posebnih izdanja rasprava i clanaka - vise od 150 - iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti, medjunarodnih odnosa. Sudjelovao je na vise znanstvenih simpozija u domovini i inostanstvu i drzao predavanja na sveucilistima u Ceho-Slovackoj, Italiji, Njemackoj, Austriji, Kanadi i SAD.
G. 1966. na Harvardskom je sveucilistu, u okviru serije Medunarodnoga seminara, odrzao predavanje pod naslovom "The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History" (Buducnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti covjecanstva).
Bio je clan urednistva vojno-teorijskog casopisa "Vojno delo", redaktor i pomocnik glavnog urednika "Vojne enciklopedije", suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskogzavoda" "Miroslav Krleza", glavni i odgovorni urednik casopisa "Putovi revolucije", clan izdavackog odbora casopisa JAZU "Forum", clan izdavackog odbora "Hrvatskog tjednika" i clan urednistva "Glasnika Hrvatske demokratske zajednice".
Od g. 1962. do 1967. Tudjman je predsjednik Komisije za medjunarodne odnose Glavnog odbora Socijalistickog saveza Hrvatske.
Od g. 1965. do 1969. narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora. Bio je clan Upravnog odbora i Izvrsnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest.
Clan je Drustva hrvatskih knjizevnika od g. 1970. i clan Hrvatskog centra PEN-a od g. 1987. Vec su prvi objavljeni Tudjmanovi tekstovi iz podrucja vojne doktrine i povijesti osvajackih i oslobodilackih ratova - u kojima je, polazeci s gledista da svaki narod treba imati svoju oruzanu silu, zastupao koncepciju naoruzanog naroda i teritorijalne obrane - postali predmet kritike pobornika centralisticko-hegemonistickih shvacanja i optuzaba zbog toboznje nemarksisticnosti i nacionalizma.
Tudjmanova gledanja - u prvom redu njegovo protivljenje nametanja kompleksa krivice hrvatskom narodu zbog NDH u Drugomu svjetskom ratu, i posebno zbog ukazivanja na preuvelicavanje jasenovackih zrtava - izlozile su ga politickim a zatim i sudskim progonima.
G. 1967. bio je izbacen iz Komunisticke partije. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveucilista i umirovljen radi sprecavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina.
Kad je g. 1972. zapoceo progon hrvatskih disidenata bio je zatvoren, s tim da je trebao postati glavni optuzenik zbog toboze sumnjivih veza s inozemstvom i hrvatskom emigracijom. Zahvaljujuci intervenciji Miroslava Krleze kod Josipa Broza Tita, izbjegao je visegodisnju robiju koja mu je bila namijenjena pa je osudjen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci).
U prvomu politickom procesu po Titovu odlasku s povijesne scene, ponovno je - u februaru g. 1981. - osudjen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, i to zbog toga sto je dao intervjue za svedsku i njemacku televiziju i francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim misljanjima, i u prilog pluralisticke demokracije.
U zatvoru u Lepoglavi proveo je od januara g. 1982. do februara g. 1983., kad je bio pusten radi lijecenja. U maju g. 1984. vracen je u zatvor radi izdrzavanja ostatka kazne, ali je u septembru iste godine zbog pogorsanja zdravstvenog stanja uvjetno pusten iz zatvora.
Kad mu je g. 1987. vracena putovnica, nakon sto je sedamnaest godina bila oduzeta, putuje u inostranstvo - najprije u Kanadu i SAD, a zatim u evropske zemlje - gdje svojim predavanjima dovodi do budjenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta medju hrvatskim iseljenicima.
G. 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu i postaje njezinim predsjednikom. Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na prvim demokratskim izborima, odrzanim u Hrvatskoj poslije vise od 50 godina, u Saboru je 30. maja g. 1990. izabran za predsjednika Predsjednistva tada jos Socijalisticke Republike Hrvatske. Nakon donosenja novoga demokratskog Ustava Republike Hrvatske - 22. decembra 1990. - na neposrednim je predsjednickim izborima u augustu g. 1992. ponovno izabran za predsjednika hrvatske drzave.
Na II. opstem saboru HDZ 15.-16. oktobra 1993. ponovno je izabran za predsjednika te najvece politicke stranke u novijoj hrvatskoj povijesti. Na drugim neposrednim predsjednickim izborima u junu 1997. Tudjman je ponovo izabran za predsjednika hrvatske drzave. Kao drzavni poglavar, odnosno kao predsjednik Republike Hrvatske, svojim vodstvom hrvatske unutrasnje i vanjske politike ostvaruje punu samostalnost, suverenitet i medjunarodno priznanje drzave Hrvatske. Redovni je clan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od decembra g. 1992. i nosilac nagrada i priznanja:
"Catarina de Medici", novembar g. 1990.;
Nagrada Centra za etnicke manjine g. 1991.;
pocasni doktor Sveucilista La Jolla, studeni g. 1990.,
Nosilac je vise hrvatskih odlikovanja.
Njegov otac Stjepan (bio je istaknuti clan Hrvatske seljacke stranke) i majka Justina rodj. Gmaz imali su, osim Franje, jos dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla g. 1929., kad je posao u osnovnu skolu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifasistickog pokreta u proljece g. 1943.
Oca Stjepana, iako je bio jedan od glavnih pokretaca antifasistickog pokreta u Hrvatskom zagorju i clan ZAVNOH-a i AVNOJ-a, likvidirala je u proljece g. 1946. - zbog njegovih kritika nove jugokomunisticke vlasti - tajna policija NR Hrvatske izvrsavajuci smjernice i odluke tadasnjega jugoslavenskog policijskog centra iz Beograda za uklanjanje svih stvarnih i mogucih ideoloskih protivnika.
Osnovnu skolu Tudjman je pohadjao u rodnom mjestu (1929.- 1933.).
Srednju je skolu ucio u Zagrebu (1934.-1941.), gdje se je uzdrzavao uglavnom sam, poducavanjem drugih. Vec kao srednjoskolac sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog cega je g. 1940. bio pritvoren.
Od g. 1941. sudjeluje u antifasistickom partizanskom pokretu i socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Jos u ratu, potkraj januara g. 1945., upucen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni stab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, pa u Generalstabu JNA i u urednistvu Vojne enciklopedije.
U Beogradu zavrsava i studij na Visoj vojnoj akademiji (1955.-1957.).
Iako je potkraj g. 1960. unaprijedjen u cin generala, vec sljedece godine (1961.) na vlastiti vise puta postavljani zahtjev napusta aktivnu vojnu sluzbu, da bi se mogao sasvim posvetiti znanstvenom i knjizevnom radu.
U Zagrebu g. 1961. osniva Institut za historiju radnickog pokreta i ostaje njegovim direktorom do g. 1967. G. 1963. izabran je - na osnovi habilitacije - za profesora na Fakultetu politickih nauka Zagrebackog sveucilista, gdje je predavao predmet Socijalisticka revolucija i suvremena nacionalna povijest.
Zvanje doktora povijesnih znanosti postigao je g. 1965. na Zagrebackom sveucilistu odbranom disertacije "Uzroci krize monarhisticke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941."
Vrlo rano, jos u prvoj polovini pedesetih godina, Tudjman se je poceo baviti znanstvenim radom. Objavio je veci broj radova - posebnih izdanja rasprava i clanaka - vise od 150 - iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti, medjunarodnih odnosa. Sudjelovao je na vise znanstvenih simpozija u domovini i inostanstvu i drzao predavanja na sveucilistima u Ceho-Slovackoj, Italiji, Njemackoj, Austriji, Kanadi i SAD.
G. 1966. na Harvardskom je sveucilistu, u okviru serije Medunarodnoga seminara, odrzao predavanje pod naslovom "The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History" (Buducnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti covjecanstva).
Bio je clan urednistva vojno-teorijskog casopisa "Vojno delo", redaktor i pomocnik glavnog urednika "Vojne enciklopedije", suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskogzavoda" "Miroslav Krleza", glavni i odgovorni urednik casopisa "Putovi revolucije", clan izdavackog odbora casopisa JAZU "Forum", clan izdavackog odbora "Hrvatskog tjednika" i clan urednistva "Glasnika Hrvatske demokratske zajednice".
Od g. 1962. do 1967. Tudjman je predsjednik Komisije za medjunarodne odnose Glavnog odbora Socijalistickog saveza Hrvatske.
Od g. 1965. do 1969. narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora. Bio je clan Upravnog odbora i Izvrsnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest.
Clan je Drustva hrvatskih knjizevnika od g. 1970. i clan Hrvatskog centra PEN-a od g. 1987. Vec su prvi objavljeni Tudjmanovi tekstovi iz podrucja vojne doktrine i povijesti osvajackih i oslobodilackih ratova - u kojima je, polazeci s gledista da svaki narod treba imati svoju oruzanu silu, zastupao koncepciju naoruzanog naroda i teritorijalne obrane - postali predmet kritike pobornika centralisticko-hegemonistickih shvacanja i optuzaba zbog toboznje nemarksisticnosti i nacionalizma.
Tudjmanova gledanja - u prvom redu njegovo protivljenje nametanja kompleksa krivice hrvatskom narodu zbog NDH u Drugomu svjetskom ratu, i posebno zbog ukazivanja na preuvelicavanje jasenovackih zrtava - izlozile su ga politickim a zatim i sudskim progonima.
G. 1967. bio je izbacen iz Komunisticke partije. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveucilista i umirovljen radi sprecavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina.
Kad je g. 1972. zapoceo progon hrvatskih disidenata bio je zatvoren, s tim da je trebao postati glavni optuzenik zbog toboze sumnjivih veza s inozemstvom i hrvatskom emigracijom. Zahvaljujuci intervenciji Miroslava Krleze kod Josipa Broza Tita, izbjegao je visegodisnju robiju koja mu je bila namijenjena pa je osudjen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci).
U prvomu politickom procesu po Titovu odlasku s povijesne scene, ponovno je - u februaru g. 1981. - osudjen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, i to zbog toga sto je dao intervjue za svedsku i njemacku televiziju i francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim misljanjima, i u prilog pluralisticke demokracije.
U zatvoru u Lepoglavi proveo je od januara g. 1982. do februara g. 1983., kad je bio pusten radi lijecenja. U maju g. 1984. vracen je u zatvor radi izdrzavanja ostatka kazne, ali je u septembru iste godine zbog pogorsanja zdravstvenog stanja uvjetno pusten iz zatvora.
Kad mu je g. 1987. vracena putovnica, nakon sto je sedamnaest godina bila oduzeta, putuje u inostranstvo - najprije u Kanadu i SAD, a zatim u evropske zemlje - gdje svojim predavanjima dovodi do budjenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta medju hrvatskim iseljenicima.
G. 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu i postaje njezinim predsjednikom. Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na prvim demokratskim izborima, odrzanim u Hrvatskoj poslije vise od 50 godina, u Saboru je 30. maja g. 1990. izabran za predsjednika Predsjednistva tada jos Socijalisticke Republike Hrvatske. Nakon donosenja novoga demokratskog Ustava Republike Hrvatske - 22. decembra 1990. - na neposrednim je predsjednickim izborima u augustu g. 1992. ponovno izabran za predsjednika hrvatske drzave.
Na II. opstem saboru HDZ 15.-16. oktobra 1993. ponovno je izabran za predsjednika te najvece politicke stranke u novijoj hrvatskoj povijesti. Na drugim neposrednim predsjednickim izborima u junu 1997. Tudjman je ponovo izabran za predsjednika hrvatske drzave. Kao drzavni poglavar, odnosno kao predsjednik Republike Hrvatske, svojim vodstvom hrvatske unutrasnje i vanjske politike ostvaruje punu samostalnost, suverenitet i medjunarodno priznanje drzave Hrvatske. Redovni je clan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od decembra g. 1992. i nosilac nagrada i priznanja:
"Catarina de Medici", novembar g. 1990.;
Nagrada Centra za etnicke manjine g. 1991.;
pocasni doktor Sveucilista La Jolla, studeni g. 1990.,
Nosilac je vise hrvatskih odlikovanja.
Friday, September 9, 2011
Slobodan Milosevic
Godine i poslovi gospodina Slobodana Milosevica
20. avgust 1941. godine: U Pozarevcu otac Svetozar i majka Stanislava dobili sina kojem su dali ime Slobodan. Milosevicevi roditelji su se rano razveli. Otac je bio profesor vjeronauke, a majka uciteljica.
15. januar 1959: Gimnazijalac Slobodan primljen u Savez komunista Jugoslavije.
Decembar 1958: Na zajednickom "zadatku" u organizacionom odboru za docek Nove godine upoznaje se sa gimnazijalkom Mirjanom Markovic zvanom Baca
1962: Otac Svetozar se ubija pistoljem.
1963: Sa partijskom karakteristikom "energican, vrijedan, disciplinovano izvrsava zadatke" prvo zaposlenje dobija u Univerzitetskom komitetu SK Beograda, gdje je radio (do 1966) kao sekretar za ideolosko-politicki rad i bio predsjednik Ideoloske komisije.
1964: diplomirao sa prosjecnom ocjenom 8,90 na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kao student bio: sekretar Fakultetskog odbora SK i potpredsjednik Studentske organizacije univerziteta.
14. mart 1965: Vjencanje Slobodana Milosevica i Mirjane Markovic.
Posljednjeg dana ljeta 1965: Dobili kcerku Mariju.
1966: Postaje savjetnik predsjednika Skupstine grada Beograda za privredna pitanja i rukovodilac Sluzbe za informacioni sistem Beograda. Na tim poslovima ostaje do 1969.
Jesen 1968: Odlazi u JNA, u oficirsku skolu u Zadru. U bivsoj SFRJ je stekao cin rezervnog kapetana JNA.
Od 1969. do 1973: Zamjenik generalnog direktora u beogradskom preduzecu "Tehnogas", u vrijeme kada je generalni direktor Ivan Stambolic, a nakon Stambolicevog odlaska iz firme pet godina generalni direktor "Tehnogasa".
1972: Majka Stanislava izvrsila samoubistvo vjesanjem.
1973: Predsjednik je Udruzene Beogradske banke (do kraja 1983). Za to vrijeme bio je oko 60 puta u Njujorku.
3. jul 1974: Dobio sina Marka.
1982: Izabran za clana Predsjednistva CK SK Srbije.
April 1984: Izabran za predsjednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda i clana Predsjednistva Centralnog komiteta SK Srbije.
Proljece 1984: Povodom "afere" nastale namjerom "Prosvete" da stampa sabrana djela Slobodana Jovanovica, iz GK krenuo politicki pogrom a partijsko clanstvo je upozoreno na "nuznost odlucne konfrontacije sa reakcionarnim, posebno nacionalistickim snagama, kao i odgovornost komunista za socijalisticku usmjerenost izdavackih planova".
10. novembar 1985: Predsjednistvo GK SK Beograda salje partijskim organizacijama "strogo povjerljivu" okruznicu povodom "sudjenja sestorici".
Maj 1986: Izabran je za predsjednika Predsjednistva CK SK Srbije. Za njegov izbor su se izjasnila "84 opstinska komiteta, svi beogradski komunisti, sve medjuopstinske konferencije, obje pokrajine". Tu impozantnu podrsku pratila je i nevidjena predizborna kampanja unutar aparata.
24. april 1987: Na protestnom skupu gradjana na Kosovu polju Milosevic je podrzao zahtjeve Srba sa Kosova koji su se zalili da su izlozeni represiji vecinskog albanskog stanovnistva i zahtjevali snaznu intervenciju federalne drzave i Srbije. Na zahtjevu za ostriji nastup prema kosovskim Albancima i Kosovu, Milosevic je poceo da gradi sopstvenu frakciju unutar SK Srbije, koja ce preuzeti svu vlast.
Maja 1987: godine poceli su frakcijski obracuni u SKS-u (Afera sa naslovnom stranom "Studenta"), a zavrsili se krajem decembra iste godine.
23-24. septembra 1987: Na 8. sjednici CK SK Srbije, koja je odrzana u Beogradu, frakcija predsjednika CK SKS-a Slobodana Milosevica pobjedila je frakciju predsjednika Predsjednistva Srbije Ivana Stambolica.
19. mart 1988: Slobodan Milosevic ponovo izabran za predsjednika Predsjednistva CK SKS.
28. mart 1988: Predsjednistvo Srbije formiralo Komisiju za privrednu reformu sa Slobodanom Milosevicem na celu.
19. novembar 1988: U Beogradu, na Uscu, odrzan "Miting bratstva i jedinstva", kome je prema drzavnim medijima prisustvovalo oko milion ljudi. Ovaj miting je, na neki nacin, bio kruna u seriji skupova na kojima se ulicama Srbije te godine klicalo novom vodji i pjevalo: "Sad se narod uveliko pita / ko ce nama da zameni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito."
Pocetkom 1989: Milosevic na 20. sjednici SKJ: "Srbija i Crna Gora su dva oka u glavi."
20. maj 1989: Na prijedlog Milosevica raspisan zajam za privredni preporod Srbije.
Maj 1989: Skupstina Srbije imenovala je Milosevica za predsjednika Predsjednistva SR Srbije.
28. jun 1989: Na Gazimestanu odrzana proslava seststogodisnjice Kosovske bitke, kojoj je, prema rezimskim medijima, prisustvovalo dva miliona ljudi. Milosevic je na Gazimestan sletio helikopterom. U govoru je rekao da za rjesenje srpskog pitanja "ne treba iskljuciti ni oruzane sukobe".
28. februar 1989: Studentima iz Studentskog grada, koji su se tokom noci okupili ispred Skupstine Jugoslavije zahtjevajuci energican obracun sa kosovskim rukovodstvom, masovno se pridruzuju radnici koje aktivisti rezima dovode iz fabrika. Manifestantima se obratio i Slobodan Milosevic koji je obecao da ce "Kosovo biti reseno", a na zahtjeve 'Uhapsite Vlasija' obecao hapsenja.
6. decembar 1989: skupstina proglasila Milosevica za predsjednika Predsjednistva Srbije. Sredinom novembra odrzan je referendum za izbor predsjednika Predsjednistva Srbije na kojem je Milosevic dobio 86 odsto glasova.
16. -18. jul 1990: Na osnivackom kongresu stranke SPS-a u Beogradu izabran za predsjednika SPS-a.
1989: Objavio knjigu "Godine raspleta" u kojoj su objavljeni njegovi govori iz vremena uspona na vlast u Srbiji.
9. decembar 1990: Na prvim visestranackim predsjednickim izborima u Srbiji kao kandidat SPS-a Milosevic je odnio ubjedljivu pobjedu i postao predsjednik Srbije. Od ukupno 5.029.123 biraca, koliko je izaslo na izbore, za njega je glasalo 3.285.799 (65,34%). Na istovremeno odrzanim parlamentarnim izborima SPS je osvojio 190 od 250 poslanickih mjesta u Skupstini Srbije.
Nakon pobjede Milosevica na izborima za predsjednika Srbije decembra 1990. godine, rukovodstvo SPS-a je odlucilo da funkciju predsjednika partije preuzme kolektivni organ - Izvrsni odbor Glavnog odbora, posto prema Ustavu predsjednik republike ne moze da vrsi drugu javnu funkciju, ali je fakticki ostao sef vladajuce partije. Izvrsni odbor je vrsio tu duznost do 24. maja 1991. godine, kada je za predsjednika SPS-a izabran Borisav Jovic, u to vrijeme clan Predsjednistva SFRJ iz Srbije.
9. mart 1991: Sto hiljada Beogradjana demonstrira na Trgu Republike i trazi "oslobadjanje TV- Bastilje". Milosevicev odgovor bio je zestok. U vecernjima satima na ulicama Beograd "red, poredak i mir" zavode tenkovi JNA.
17. april 1991: Policijskim helikopterom slijece na Hilandar, usred manastirske baste, kaludjeri su se demonstrativno povukli u svoje celije, a poslije njegovog odlaska okadili zemlju kojom je gazio.
23 jun 1991: U intervjuu grckoj TV- stanici "Antena" rekao: "Ja sam uveren da bi jedna grcko-jugoslovenska konfederacija bila, siguran sam, faktor stabilnosti u regionu i u interesu grckog i srpskog naroda."
27. jul 1991: Kupuje vilu u Tolstojevoj 33.
18. oktobar 1991: Na drugom plenarnom zasjedanju Konferencije u Hagu Slobodan Milosevic je odbio prijedlog Deklaracije o Jugoslaviji, kojom je bilo predvidjeno da bivse federalne jedinice postanu suverene i nezavisne republike, medjunarodno priznate.
23. i 24. oktobar 1992: Na Drugom kongresu SPS-a (Kongresu kadrovske obnove), odrzanom u Beogradu, Milosevic je kao jedini kandidat ponovo izabran za predsjednika partije. Zbog nespojivosti partijske i funkcije predsjednika republike, Kongres je odlucio da se funkcija predsjednika SPS-a "zamrzne" i da je vrsi generalni sekretar Milomir Minic.
20. decembar 1992: U predizbornoj kampanji za prijevremene predsjednicke izbore Milosevic izrazava ubjedjenje da "nepravedne ekonomske sankcije ne mogu trajati dugo" i da "ekonomsku blokadu treba shvatiti kao izazov" koji ce "ubrzati prestrukturiranje i racionalizaciju u nasoj privredi". Sa 2.515.047 (56,00%) glasova, koliko je na tim izborima dobio, Milosevic je ponovo izabran za predsjednika Srbije.
9. jul 1993: Milosevic objavio akt o aboliciji Vuka i Danice Draskovic.
20. oktobar 1993: Milosevic raspusta Skupstinu Srbije, jer su "pojedine politicke stranke i njihovi predstavnici u Skupstini svojim ponasanjem blokirali mehanizam odlucivanja".
4. avgust 1994: Pod snaznim pritiskom medjunarodne zajednice Vlada SRJ donijela je odluku da prekine politicke i ekonomske odnose sa RS i uvedena je blokada na Drini, a predsjednik Srbije Slobodan Milosevic ocijenio je odluku Skupstine RS da raspise referendum o mirovnom planu kao "najtezu odluku protiv interesa celog srpskog naroda".
29. avgust 1995: Rukovodstvo bosanskih Srba u Beogradu prihvata da potpise sporazum kojim ovlascuje Milosevica da predstavlja srpski entitet u mirovnim pregovorima.
21. novembar 1995: Sporazum su u americkoj vojnoj bazi u Dejtonu potpisali Milosevic i predsjednici Hrvatske i BiH, Franjo Tudjman i Alija Izetbegovic, cime je okoncan cetvorogodisnji rat na prostoru bivse Jugoslavije. Nakon povratka u Beograd, izjavio je da je "sada vreme da se nasa zemlja okrene privrednom oporavku, povecanju standarda, kulturnom razvoju, otvaranju i integraciji u Evropu i svetu".
22. novembar 1995: Gradski odbor SPS-a u Nisu i rukovodstvo tog grada pokrece inicijativu da predsjednik Srbije Slobodan Milosevic dobije Nobelovu nagradu za mir, za doprinos uspostavljanju mira na prostoru bivse Jugoslavije.
28. novembar 1995: Glavni odbor SPS-a, na sjednici kojom je predsjedavao Slobodan Milosevic, smijenio je sa svih partijskih funkcija potpredsjednika Borisava Jovica, clana GO Mihajla Markovica i clana Izvrsnog odbora Milorada Vucelica.
2. mart 1996: Na Trecem kongresu Socijalisticke partije Srbije pod parolom "Korak u 21. vek", izabran je, po treci put, za predsjednika partije.
8. jun 1996: Milosevic u intervjuu njemackom nedeljniku "Spigl" izjavio da se eventualnim ratnim zlocincima iz Srbije nece suditi izvan Srbije.
2. septembar 1996: Predsjednik Srbije Slobodan Milosevic postigao dogovor sa Ibrahimom Rugovom da se albanski ucenici i nastavnici vrate u drzavne skole.
17. novembar 1996: Novi pritisci medjunarodne zajednice na Slobodana Milosevica uslijedili su nakon falsifikovanja rezultata lokalnih izbora na kojima je opozicija odnijela pobjedu u tridesetak gradova u Srbiji i devet opstina u glavnom gradu, ukljucujuci Skupstinu Beograda.
24. decembar 1996: Pristalice Milosevica u Beogradu organizuju kontramiting "Za Srbiju". U govoru svojim pristalicama Milosevic je obecao da "niko nece destabilizovati Srbiju", a na povike "Slobo, volimo te" Milosevic je kroz stisnute zube uzvratio: "Volim i ja vas."
11. februar 1997: Predsjednik Srbije bio je prisiljen da, nakon tromjesecnih protesta gradjana sirom Srbije, specijalnim zakonom, koji je Skupstina Srbije usvojila, prizna pobjedu opozicije prema arbitrazi specijalne Komisije OEBS-a.
25. april 1997: Turneja Slobodana Milosevica po Kosovu, kada izjavljuje: "Nema tih pritisaka pod kojima cemo dati i jedan pedalj Kosova i Metohije."
5. jun 1997: Prijedlog da Milosevic bude kandidat SPS-a za predsjednika SR Jugoslavije ozvanicen je dvadeset dana prije nego sto ce isteci cetvorogodisnji mandat Zoranu Lilicu.
15. jul 1997: Izabran za predsjednika SRJ.
23. april 1998: Na prijedlog predsjednika SRJ Slobodana Milosevica Skupstina Srbije raspisala za referendum o stranom posredovanju u rjesavanju problema na Kosovu.
Na referendum je izaslo 73,05 odsto upisanih biraca. Protiv ucesca stranih predstavnika u rjesavanju problema na Kosovu izjasnilo se 94,73 odsto.
27. maj 1999: Medjunarodni krivicni sud za ratne zlocine u bivsoj Jugoslaviji podigao je optuznicu protiv jugoslovenskog predsjednika Slobodana Milosevica i jos cetvorice jugoslovenskih zvanicnika i izdao nalog za njihovo hapsenje, saopstila je glavni tuzilac Luiz Arbur.
10. jun 1999: Slobodan Milosevic obratio se gradjanima Jugoslavije, preko Radio-televizije Srbije, cestitao im mir i najavio obnovu zemlje. Milosevic je rekao da je "narod heroj rata", kao i da ocuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta "nase zemlje" garantuju grupa G-8 i UN. On je rekao da je tokom 11 nedelja agresije NATO na SRJ poginulo 462 pripadnika Vojske Jugoslavije i 114 pripadnika MUP-a Srbije i dodao da ce sva njihova imena biti objavljena.
Kraj jula 1999, bilans: U drzavi koju je rasturio (SFRJ) odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vencem i Ordenom rada sa crvenom zastavom. U drzavi ciji je predsjednik (SRJ) vise od pola miliona gradjana je potpisalo peticiju kojom traze da podnese ostavku, a taj zahtjev podrzavaju i Sinod Srpske pravoslavne crkve, desetak skupstina opstina, mnoge partije...
24. septembar 2000. Izgubio na predsjednickim izborima od Vojislava Kostunice. Pokusaj ponovne izborne kradje na vise nacina propada poslije okupljanja naroda, i nasilnog ulaska u skupstinu i drzavnu televiziju.
20. avgust 1941. godine: U Pozarevcu otac Svetozar i majka Stanislava dobili sina kojem su dali ime Slobodan. Milosevicevi roditelji su se rano razveli. Otac je bio profesor vjeronauke, a majka uciteljica.
15. januar 1959: Gimnazijalac Slobodan primljen u Savez komunista Jugoslavije.
Decembar 1958: Na zajednickom "zadatku" u organizacionom odboru za docek Nove godine upoznaje se sa gimnazijalkom Mirjanom Markovic zvanom Baca
1962: Otac Svetozar se ubija pistoljem.
1963: Sa partijskom karakteristikom "energican, vrijedan, disciplinovano izvrsava zadatke" prvo zaposlenje dobija u Univerzitetskom komitetu SK Beograda, gdje je radio (do 1966) kao sekretar za ideolosko-politicki rad i bio predsjednik Ideoloske komisije.
1964: diplomirao sa prosjecnom ocjenom 8,90 na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kao student bio: sekretar Fakultetskog odbora SK i potpredsjednik Studentske organizacije univerziteta.
14. mart 1965: Vjencanje Slobodana Milosevica i Mirjane Markovic.
Posljednjeg dana ljeta 1965: Dobili kcerku Mariju.
1966: Postaje savjetnik predsjednika Skupstine grada Beograda za privredna pitanja i rukovodilac Sluzbe za informacioni sistem Beograda. Na tim poslovima ostaje do 1969.
Jesen 1968: Odlazi u JNA, u oficirsku skolu u Zadru. U bivsoj SFRJ je stekao cin rezervnog kapetana JNA.
Od 1969. do 1973: Zamjenik generalnog direktora u beogradskom preduzecu "Tehnogas", u vrijeme kada je generalni direktor Ivan Stambolic, a nakon Stambolicevog odlaska iz firme pet godina generalni direktor "Tehnogasa".
1972: Majka Stanislava izvrsila samoubistvo vjesanjem.
1973: Predsjednik je Udruzene Beogradske banke (do kraja 1983). Za to vrijeme bio je oko 60 puta u Njujorku.
3. jul 1974: Dobio sina Marka.
1982: Izabran za clana Predsjednistva CK SK Srbije.
April 1984: Izabran za predsjednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda i clana Predsjednistva Centralnog komiteta SK Srbije.
Proljece 1984: Povodom "afere" nastale namjerom "Prosvete" da stampa sabrana djela Slobodana Jovanovica, iz GK krenuo politicki pogrom a partijsko clanstvo je upozoreno na "nuznost odlucne konfrontacije sa reakcionarnim, posebno nacionalistickim snagama, kao i odgovornost komunista za socijalisticku usmjerenost izdavackih planova".
10. novembar 1985: Predsjednistvo GK SK Beograda salje partijskim organizacijama "strogo povjerljivu" okruznicu povodom "sudjenja sestorici".
Maj 1986: Izabran je za predsjednika Predsjednistva CK SK Srbije. Za njegov izbor su se izjasnila "84 opstinska komiteta, svi beogradski komunisti, sve medjuopstinske konferencije, obje pokrajine". Tu impozantnu podrsku pratila je i nevidjena predizborna kampanja unutar aparata.
24. april 1987: Na protestnom skupu gradjana na Kosovu polju Milosevic je podrzao zahtjeve Srba sa Kosova koji su se zalili da su izlozeni represiji vecinskog albanskog stanovnistva i zahtjevali snaznu intervenciju federalne drzave i Srbije. Na zahtjevu za ostriji nastup prema kosovskim Albancima i Kosovu, Milosevic je poceo da gradi sopstvenu frakciju unutar SK Srbije, koja ce preuzeti svu vlast.
Maja 1987: godine poceli su frakcijski obracuni u SKS-u (Afera sa naslovnom stranom "Studenta"), a zavrsili se krajem decembra iste godine.
23-24. septembra 1987: Na 8. sjednici CK SK Srbije, koja je odrzana u Beogradu, frakcija predsjednika CK SKS-a Slobodana Milosevica pobjedila je frakciju predsjednika Predsjednistva Srbije Ivana Stambolica.
19. mart 1988: Slobodan Milosevic ponovo izabran za predsjednika Predsjednistva CK SKS.
28. mart 1988: Predsjednistvo Srbije formiralo Komisiju za privrednu reformu sa Slobodanom Milosevicem na celu.
19. novembar 1988: U Beogradu, na Uscu, odrzan "Miting bratstva i jedinstva", kome je prema drzavnim medijima prisustvovalo oko milion ljudi. Ovaj miting je, na neki nacin, bio kruna u seriji skupova na kojima se ulicama Srbije te godine klicalo novom vodji i pjevalo: "Sad se narod uveliko pita / ko ce nama da zameni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito."
Pocetkom 1989: Milosevic na 20. sjednici SKJ: "Srbija i Crna Gora su dva oka u glavi."
20. maj 1989: Na prijedlog Milosevica raspisan zajam za privredni preporod Srbije.
Maj 1989: Skupstina Srbije imenovala je Milosevica za predsjednika Predsjednistva SR Srbije.
28. jun 1989: Na Gazimestanu odrzana proslava seststogodisnjice Kosovske bitke, kojoj je, prema rezimskim medijima, prisustvovalo dva miliona ljudi. Milosevic je na Gazimestan sletio helikopterom. U govoru je rekao da za rjesenje srpskog pitanja "ne treba iskljuciti ni oruzane sukobe".
28. februar 1989: Studentima iz Studentskog grada, koji su se tokom noci okupili ispred Skupstine Jugoslavije zahtjevajuci energican obracun sa kosovskim rukovodstvom, masovno se pridruzuju radnici koje aktivisti rezima dovode iz fabrika. Manifestantima se obratio i Slobodan Milosevic koji je obecao da ce "Kosovo biti reseno", a na zahtjeve 'Uhapsite Vlasija' obecao hapsenja.
6. decembar 1989: skupstina proglasila Milosevica za predsjednika Predsjednistva Srbije. Sredinom novembra odrzan je referendum za izbor predsjednika Predsjednistva Srbije na kojem je Milosevic dobio 86 odsto glasova.
16. -18. jul 1990: Na osnivackom kongresu stranke SPS-a u Beogradu izabran za predsjednika SPS-a.
1989: Objavio knjigu "Godine raspleta" u kojoj su objavljeni njegovi govori iz vremena uspona na vlast u Srbiji.
9. decembar 1990: Na prvim visestranackim predsjednickim izborima u Srbiji kao kandidat SPS-a Milosevic je odnio ubjedljivu pobjedu i postao predsjednik Srbije. Od ukupno 5.029.123 biraca, koliko je izaslo na izbore, za njega je glasalo 3.285.799 (65,34%). Na istovremeno odrzanim parlamentarnim izborima SPS je osvojio 190 od 250 poslanickih mjesta u Skupstini Srbije.
Nakon pobjede Milosevica na izborima za predsjednika Srbije decembra 1990. godine, rukovodstvo SPS-a je odlucilo da funkciju predsjednika partije preuzme kolektivni organ - Izvrsni odbor Glavnog odbora, posto prema Ustavu predsjednik republike ne moze da vrsi drugu javnu funkciju, ali je fakticki ostao sef vladajuce partije. Izvrsni odbor je vrsio tu duznost do 24. maja 1991. godine, kada je za predsjednika SPS-a izabran Borisav Jovic, u to vrijeme clan Predsjednistva SFRJ iz Srbije.
9. mart 1991: Sto hiljada Beogradjana demonstrira na Trgu Republike i trazi "oslobadjanje TV- Bastilje". Milosevicev odgovor bio je zestok. U vecernjima satima na ulicama Beograd "red, poredak i mir" zavode tenkovi JNA.
17. april 1991: Policijskim helikopterom slijece na Hilandar, usred manastirske baste, kaludjeri su se demonstrativno povukli u svoje celije, a poslije njegovog odlaska okadili zemlju kojom je gazio.
23 jun 1991: U intervjuu grckoj TV- stanici "Antena" rekao: "Ja sam uveren da bi jedna grcko-jugoslovenska konfederacija bila, siguran sam, faktor stabilnosti u regionu i u interesu grckog i srpskog naroda."
27. jul 1991: Kupuje vilu u Tolstojevoj 33.
18. oktobar 1991: Na drugom plenarnom zasjedanju Konferencije u Hagu Slobodan Milosevic je odbio prijedlog Deklaracije o Jugoslaviji, kojom je bilo predvidjeno da bivse federalne jedinice postanu suverene i nezavisne republike, medjunarodno priznate.
23. i 24. oktobar 1992: Na Drugom kongresu SPS-a (Kongresu kadrovske obnove), odrzanom u Beogradu, Milosevic je kao jedini kandidat ponovo izabran za predsjednika partije. Zbog nespojivosti partijske i funkcije predsjednika republike, Kongres je odlucio da se funkcija predsjednika SPS-a "zamrzne" i da je vrsi generalni sekretar Milomir Minic.
20. decembar 1992: U predizbornoj kampanji za prijevremene predsjednicke izbore Milosevic izrazava ubjedjenje da "nepravedne ekonomske sankcije ne mogu trajati dugo" i da "ekonomsku blokadu treba shvatiti kao izazov" koji ce "ubrzati prestrukturiranje i racionalizaciju u nasoj privredi". Sa 2.515.047 (56,00%) glasova, koliko je na tim izborima dobio, Milosevic je ponovo izabran za predsjednika Srbije.
9. jul 1993: Milosevic objavio akt o aboliciji Vuka i Danice Draskovic.
20. oktobar 1993: Milosevic raspusta Skupstinu Srbije, jer su "pojedine politicke stranke i njihovi predstavnici u Skupstini svojim ponasanjem blokirali mehanizam odlucivanja".
4. avgust 1994: Pod snaznim pritiskom medjunarodne zajednice Vlada SRJ donijela je odluku da prekine politicke i ekonomske odnose sa RS i uvedena je blokada na Drini, a predsjednik Srbije Slobodan Milosevic ocijenio je odluku Skupstine RS da raspise referendum o mirovnom planu kao "najtezu odluku protiv interesa celog srpskog naroda".
29. avgust 1995: Rukovodstvo bosanskih Srba u Beogradu prihvata da potpise sporazum kojim ovlascuje Milosevica da predstavlja srpski entitet u mirovnim pregovorima.
21. novembar 1995: Sporazum su u americkoj vojnoj bazi u Dejtonu potpisali Milosevic i predsjednici Hrvatske i BiH, Franjo Tudjman i Alija Izetbegovic, cime je okoncan cetvorogodisnji rat na prostoru bivse Jugoslavije. Nakon povratka u Beograd, izjavio je da je "sada vreme da se nasa zemlja okrene privrednom oporavku, povecanju standarda, kulturnom razvoju, otvaranju i integraciji u Evropu i svetu".
22. novembar 1995: Gradski odbor SPS-a u Nisu i rukovodstvo tog grada pokrece inicijativu da predsjednik Srbije Slobodan Milosevic dobije Nobelovu nagradu za mir, za doprinos uspostavljanju mira na prostoru bivse Jugoslavije.
28. novembar 1995: Glavni odbor SPS-a, na sjednici kojom je predsjedavao Slobodan Milosevic, smijenio je sa svih partijskih funkcija potpredsjednika Borisava Jovica, clana GO Mihajla Markovica i clana Izvrsnog odbora Milorada Vucelica.
2. mart 1996: Na Trecem kongresu Socijalisticke partije Srbije pod parolom "Korak u 21. vek", izabran je, po treci put, za predsjednika partije.
8. jun 1996: Milosevic u intervjuu njemackom nedeljniku "Spigl" izjavio da se eventualnim ratnim zlocincima iz Srbije nece suditi izvan Srbije.
2. septembar 1996: Predsjednik Srbije Slobodan Milosevic postigao dogovor sa Ibrahimom Rugovom da se albanski ucenici i nastavnici vrate u drzavne skole.
17. novembar 1996: Novi pritisci medjunarodne zajednice na Slobodana Milosevica uslijedili su nakon falsifikovanja rezultata lokalnih izbora na kojima je opozicija odnijela pobjedu u tridesetak gradova u Srbiji i devet opstina u glavnom gradu, ukljucujuci Skupstinu Beograda.
24. decembar 1996: Pristalice Milosevica u Beogradu organizuju kontramiting "Za Srbiju". U govoru svojim pristalicama Milosevic je obecao da "niko nece destabilizovati Srbiju", a na povike "Slobo, volimo te" Milosevic je kroz stisnute zube uzvratio: "Volim i ja vas."
11. februar 1997: Predsjednik Srbije bio je prisiljen da, nakon tromjesecnih protesta gradjana sirom Srbije, specijalnim zakonom, koji je Skupstina Srbije usvojila, prizna pobjedu opozicije prema arbitrazi specijalne Komisije OEBS-a.
25. april 1997: Turneja Slobodana Milosevica po Kosovu, kada izjavljuje: "Nema tih pritisaka pod kojima cemo dati i jedan pedalj Kosova i Metohije."
5. jun 1997: Prijedlog da Milosevic bude kandidat SPS-a za predsjednika SR Jugoslavije ozvanicen je dvadeset dana prije nego sto ce isteci cetvorogodisnji mandat Zoranu Lilicu.
15. jul 1997: Izabran za predsjednika SRJ.
23. april 1998: Na prijedlog predsjednika SRJ Slobodana Milosevica Skupstina Srbije raspisala za referendum o stranom posredovanju u rjesavanju problema na Kosovu.
Na referendum je izaslo 73,05 odsto upisanih biraca. Protiv ucesca stranih predstavnika u rjesavanju problema na Kosovu izjasnilo se 94,73 odsto.
27. maj 1999: Medjunarodni krivicni sud za ratne zlocine u bivsoj Jugoslaviji podigao je optuznicu protiv jugoslovenskog predsjednika Slobodana Milosevica i jos cetvorice jugoslovenskih zvanicnika i izdao nalog za njihovo hapsenje, saopstila je glavni tuzilac Luiz Arbur.
10. jun 1999: Slobodan Milosevic obratio se gradjanima Jugoslavije, preko Radio-televizije Srbije, cestitao im mir i najavio obnovu zemlje. Milosevic je rekao da je "narod heroj rata", kao i da ocuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta "nase zemlje" garantuju grupa G-8 i UN. On je rekao da je tokom 11 nedelja agresije NATO na SRJ poginulo 462 pripadnika Vojske Jugoslavije i 114 pripadnika MUP-a Srbije i dodao da ce sva njihova imena biti objavljena.
Kraj jula 1999, bilans: U drzavi koju je rasturio (SFRJ) odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vencem i Ordenom rada sa crvenom zastavom. U drzavi ciji je predsjednik (SRJ) vise od pola miliona gradjana je potpisalo peticiju kojom traze da podnese ostavku, a taj zahtjev podrzavaju i Sinod Srpske pravoslavne crkve, desetak skupstina opstina, mnoge partije...
24. septembar 2000. Izgubio na predsjednickim izborima od Vojislava Kostunice. Pokusaj ponovne izborne kradje na vise nacina propada poslije okupljanja naroda, i nasilnog ulaska u skupstinu i drzavnu televiziju.
Tuesday, September 6, 2011
Travunija,,,,Trebinje,,najljepsi grad BEHA
Jedna od najstarijih teritorijalno-politickih jedinica formiranih po dolasku Slovena na Balkan bila je Travunija, koja se prostirala: na jugu do Dubrovnika, na sjeverozapadu preko Velicana do Gacka i Pive, i na jugoistoku do Risna. U ovoj oblasti nalazilo se pet gradova medju kojima i Trebinje. Ne zna se sa sigurnoscu kakav je bio karakter ovih gradova, ali se zna da su to bili vojni centri, a prije svega utvrdjena mjesta. Centar ovih gradova bio je Trebinje, po cemu se i ova oblast naziva Trebinjska oblast. Travunija je dosla pod bosansku vlast 1377. Trebinjem i njegovom okolinom upravljala je bosanska vlastelinska porodica Pavlovici, do 1438, kad ga Stjepan Vukcic Kosaca pripaja posjedu Kosaca. Na podrucju Trebinja bila je carina. U toku Konavoskog rata, 1430. Dubrovcani su na podrucju Trebinja dozivjeli jak poraz od vojvode Radoslava Pavlovica. Upravu u Trebinju drzao je gradski knez. U Trebinju je bilo sjediste Trebinjsko-mrkanske biskupije. Medju najvaznijim vlasteoskim rodovima sa podrucja Trebinja su Ljubibratici, Poznanovici, Raspudici, Starcici.
/Fra Antun Knezevic (1834-1889)
"Neke nase komsije vrlo se ljute, sto se dicimo i ponosimo nasim starim imenom, jezikom i obicajima i sto pod zivu glavu necemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas slozne su nase komsije, koje cemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi trazi od nas nesto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o zivu glavu – da se sloze. Prijatelj Jovo p...orucuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bosnjace, ti si moj i moras prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez nasega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svadje, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo vec odavna tome priucili, mi bi se morali od cuda kameniti kao kulasinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitacemo nase prijatelje, koji se bave perom i stampom: za sto se tako svadjate za nas, kad dobro znadete, da je Bosnjak od starine privikao diciti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drzi tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) nase mile domovine sjeca nas onih vremena, kada se je nasa domaca vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajuci se ponosnim i junackim imenom Bosnjak. Gledamo na mnoge dokumente domacih spisatelja iz proslih vjekova, u kojima se uvijek spominje nase pravo narodno ime Bosnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bosnjak. Od toga necemo niti smijemo otstupiti, toga cemo se imena drzati vijerno i stalno.“ Mi se ponosimo time, da je upravo nas jezik, a iz nase otadzbine uzet za osnovu knjizevnog jezika nasih komsija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadzic, Dancic, pa Ljudevit Gaj prenijeli su nas lijepi jezik u knjizevnost obaju recenih naroda, te ga prozvase kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava diciti se, sto se nasim jezikom sluze danas u knjizevnosti nasi prijatelji Jovo i Ivo, a to ce nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zasto naziv, sto su ga oni nasem jeziku po svojoj volji, a bez naseg pitanja dali, sada nama po sto po to hoce da nametnu, pa nam cak brane, da mi u nasoj vlastitoj kuci svoj jezik oznacujemo imenom naseg naroda. To je slicno, kad bi nasem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali cast i postenje obodvojici nasih prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad necemo zanijekati, da nijesmo od juznoslovenskog plemena, vec bas hocemo, da svakome jasno dokazemo, da smo mi Bosnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bosnjaci kao sto su nam bili i pradjedovi i nista drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji nasa braca, koji toliko stoljeca u Bosni i Hercegovini stanuju i zivu, a hoce da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouce i promozgaju."
Subscribe to:
Posts (Atom)