Czech,Lech i Rus

A long, long time ago three brothers traveled through Eastern Europe heading west to what is known as Poland today - their names were "Lech," "Czech," and "Rus." They were the fearless leaders of their Slavic tribe. Side by side they rode with their loyal warriors in front, protecting and leading the women and children that followed not far behind in wagons. They were all very tired of traveling for such a long time and were looking for a place they could settle once and for all.

One day, when the day was coming to an end, the tribe rode into a wide field within a forest. There, among the tall grasses of the field, grew a great big oak. Within the branches there was a nest of beautiful little white eagles. Lech, which was one of the three brothers, really began to like this place. He said to himself that he had never seen such a majestic place in his life before, as this one - and made the decision to stay here with part of his people. As he approached the great big oak, he ordered one of his warriors to take one of the baby eagles out of the nest. As Lech held the little white eagle in his hand, he looked at it with pride while enjoying the background color of the sky, which was red from the beautiful setting sun. From then on Lech decided that the noble white eagle would be his peoples symbol, and until this very day the symbol of the Polish people is the noble white eagle on a red background.

The two other brothers, Czech and Rus, who came with Lech decided to keep traveling and settle somewhere else. They said their last goodbyes and moved on. Czech went south and Rus went east.

Lech built a great big fortification around his settlement and named it "Gniezno," which means "eagle’s nest" in English - from the white eagle that he found there. Lech’s people are the descendents of Polish people - "Gniezno" became their first capitol.

Meanwhile Czech and Rus also settled in places they liked with their part of the tribe. From these two brothers came the two nations that are neighbors to Poland - Czechs in the south and Russians in the east.

Hrvatsk kraljevstvo u borbi protiv Turaka

• • 

    Sindi Harfman

    Hrvatsko kraljevstvo u borbama s,Turcim,,,,,,u jednom razdoblju su svu tezinu borbe s,Turcima nosili hrvatski plemici i velikasi. Ponajvise su to bili Zrinski, Frankopani, Erdodyji i drugi
    
    1433. Kralj Zigmund Luksemburski uspostavlja 3 obrambena tabora: hrvatski tabor za obranu Hrvatske i Dalmacije, slavonski tabor usmjeren prema Uni i usorski tabor za obranu sjeverne Bosne i Podunavlja.
    1443-1444. Veliki turski rat Vladislava II. Jagelovica.
    Matija Korvin (1458.-1490.) sklapa savez sa Bosnom protiv Turaka
    1459. pad Srbije---uvjek je padala,zahvaljujuci pameti svesrblja
    ljeti 1463. Mehmed II. napada Bosnu, pad Bosne
    jeseni 1463. Matija oslobadja dio Bosne do Jajca, uspostavlja Jajacku i Srebrnicku banovinu
    1464. Matija Korvin imenovao Mirka Zapolju upraviteljem kraljevstva bo­sanskoga i banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Osmanski pohod na Bosnu. pohod kralja Matije Korvina na Bosnu.
    1465. pada Blagaj na Sani
    1471. pada Pocitelj na Neretvi, vazna utvrda
    1480. Matija Korvin upada u Bosnu do Sarajeva
    1482. pada Herceg-Novi, godina pada Hercegovine
    Vladislav II. Jagelovic (hrv.-uga. kralj od 1490.-1516.) uveo placanje ratne dace (dica) u Ugarskoj, ali je Hrvatsku oslobodio placanja te dace radi ceg je svesrblje masovno prelazilo na Islam da bi ostvarili milost u Stambolu.
    1490. izbio rat za hrvatsko-ugarsku krunu izmedju pristasa Vladislava II. i pristasa Maksimilijana Habsburgovca.
    1491. PoZunski mir koji je okoncan rat za hrvatsko-ugarsku krunu. Svi se velikasi nisu pokorili novom kralju.
    1491. velika pobjeda hrvatske bansko-feudalne vojske u bitci u klancu Vrpile, nedaleko od Krbavskog polja, nad Turcima koji se vracaju sa pohoda po Kranjskoj
    1493. Rasap grada Modrusa. Krbavska bitka, veliki poraz hrv. snaga. Znatni ljudski gubitci, vecina hrv. plemstva je izginula.
    1494. Prezivjelo hrv. plemstvo se skuplja na Sabor u Bihacu, odakle 10. travnja preko pape i njemackog cara Maksimilijana salje poruku krscanskoj Evropi u kojoj vapi za pomoć. Kolovoza osmanske snage presli su Savu kod Mitrovice te pustosili istok Hrvatske, odvevsi 7000 zarobljenih iz pozeske, samoborske i zagorske okolice. Jakup-pasa upao u Hrvatsku preko Une, a neki nezasticeni velikasi mu se pokorise. Iznimno lose financijsko stanje: juzno od Save i Kupe nikakve se ratne dace nije pobiralo, buduci da su te krajeve Turci gotovo unistili, a u sjevernoj Hrvatskoj samo polovica „izvanredne dace". U listopadu kralj Vladislav obracunava se s Lovrom Ilockim, osvajajuci i opsjedajuci njegove gradove.
    1495. Kralj Vladislav sklopio primirje s Turcima.
    1513. pobjeda kod Dubice
    1518. prodor hrvatskih snaga do okruzenog Jajca
    1519. novi prodor hrvatskih snaga do okruzenog Jajca (ban Petar Berislavic), Hrvatska dobila naslov Antemurale Christianitatis (papa Lav X.
    1520. Ban Petar Berislavic pogiba u turskoj zasjedi na Vrazjoj gori kod Korenice.
    1521. pada Beograd, Kljuc Ugarske i Hrvatske, Turci osvajaju Srijem, padaju Knin, Sinj i Skradin
    1522. Govor Oratio pro Croatia Bernardina Frankopana njemackim stalezima u Nürnbergu, neusliseni vapaj za pomoc Hrvatskoj.
    1525. prodor hrvatskih snaga do okruzenog Jajca
    1526. Sulejmanov pohod na Ugarsku preko Hrvatske (Osijek i Vukovar). Mohacka bitka. Pada dinastija Jagelovic u Hrvatskoj i Ugarskoj.
    Hrvatski Sabor u Cetinu 1527. bira Ferdinanda Habsburgovca za kralja, a slavonski u Dubravi bira Ivana Zapolju za kralja.
    1527. gradjanski rat u Hrvatskoj i Ugarskoj, Ferdinand I. salje snage u Ugarsku, bitka sa Zapoljom kod Tokaja, pobjedjuje, zauzima Stolni Biograd i Budim, opsada Varazdina, slavonsko plemstvo u Krizevcima izabire Ferdinanda Habsburgovca za kralja; osmanske snage osvajaju Liku, Krbavu, dolinu rijeke Zrmanje i Udbinu, prekid kopnene veze sj. i j. Hrvatske
    1528. Osmanlije osvajaju Jajce i Banju Luku, pad Jajacke banovine.
    1527.-1530. savez Ivana Zapolje sa Osmanskim Carstvom protiv kraljevina pod Habsburgovcima; sultan Zapolji predaje prava na Ugarsku i za nj osvaja Budim, 1529. opsjeda Bec, Zapoljina struja osvaja Slavoniju, Ferdinand salje kranjsko konjanistvo u Slavoniju od kojih stradava Zagreb, 1530. novi sabor slavonskog plemstva u Krizevcima okoncava gradjanski rat.
    1532. Pomirbeni sabor u Keneseu. Treci Sulejmanov pohod na Ugarsku i Bec, neuspjesna turska opsada Kisega (zadrzale ih snage Hrvata Nikole Jurisica), u povratku se Turci vracaju preko Hrvatske, sultanova skupina pravcem duz Drave od Varazdina, Koprivnice i Virovitice, a vezirova preko Krizevaca, Cazme i Posavinom, spajajuci se kod Beograda. Bezvladje u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji koje je trajalo od 1532. do 1537. godine.
    1533. Ferdinand i brat Karlo V. mobiliziraju 100.000 ljudi kod Beca. Ljeti Ferdinand i Sulejman ugovaraju mir.
    1536. Turci upali u ist. Slavoniju, osvajaju Pozegu i jos neke utvrde u blizini.
    1537. Turci osvojili Klis nakon ustrajne Kruziceve obrane, pad j. Hrvatske. Pada Pozega. Katzianerova vojna: protupohod u Slavoniju, cilj Osijek; vojskovodja bjezi, poraz u bitci kod Gorjana
    24. veljace-februara 1538. mir u Velikom Varadinu izmedju Ferdinanda i Ivana Zapolje: Zapolji priznato kraljevanje u dijelu Ugarske gdje je vladao, Ferdinandu priznato pravo na Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju, a po Zapoljinoj smrti i Ugarska; rodjenjem sina Zapolja prenosi prava na sina Ivana Sigismunda, a ne na Ferdinanda
    24. travnja-aprila 1538. Turci zauzeli Dubicu. Bijeg posade iz Subockog grada i Jasenovca. Zbog moguceg pada Hrastovice, bio je ugrozen i Zagreb, no Tomo Nadazdi i Marko Tomasovic vratise Jasenovac.
    5. rujna-septembra 1538. Ferdinand na prijedlog Nikole Jurisica daje posebne privilegije vecinom katolickim Vlasima kojima su dopustili naseliti se po Bilogori i uz pritoke Cazme,na Zumberku-Sv.Geri.
    1539.-1540. Oruzane razmirice po posjedima biskupa Simuna od Erdeda i knezova Zrinskih (brace Ivana i Nikole)
    1540. - 1547. habsbursko-osmanski rat 1540. - 1547.
    1540. Turci iz bos. i kliskog sandzaka udarili na zrinske posjede u Pounju; turska opsada Zrina, Zrinski odolio opsadi.Zapolja umro 22. srpnja-jula. Ugarska na Rakoskom polju polovicom rujna izabrala Zapoljinog sina za kralja,Ferdinand vojno reagira radi ostvarenja prava na Ugarsku, osmanska protureakcija 1541. je 4. pohod koji uglavnom obuhvaca Ugarsku;formira pasaluk koji dijelom obuhvaca i hrvatski teritorij, Ferdinandu ostaje z. Ugarska te ostatak Hrv. Kraljevstva.
    1541. stanje: Hrvatska na jugu Kupe pak do Une i do mora nije ni oporezovana zbog ratnih razaranja jos od kralja Vladislava II., a u Slavoniji samo 10.645 ognjista se moglo oporezovati; u Krizevackoj zupaniji tek 1501.
    1543. Bosanski pasa provalio u Slavoniju, cije su granice bile slabo uredjene, 15. travnja-aprila zauzeli Vocin (Ocin), Stupcanicu, Caklovac, Bijelu Stijenu, Cazmu (Zacezan), Orahovicu,Valpovo i Pakrac. 26. travnja-aprila Sulejman II. krenuo iz Drinopolja prema Savi na Ugarsku (5. Sulejmanov pohod). Poc! U lipnja-junu sagradjeni za tur. vojsku mostovi kod Petrovaradina i Osijeka. U lipnju i srpnju u Ugarskoj pali su Siklos, Pecuh, Budim, Ostrogon i Stolni Biograd. Intervencija hrvatsko-ugarskih snaga kod Blatnog jezera protiv tatarskih haranja; bitka kod Somljova. 24. kolovoza hrv. pobjeda u Gackoj kod Otocca. Car Ferdinand sabrao vojsku za protuudar na Ostrogon, no zbog protivljenja pola njegove vojske (Ceha i Moravljana) morao je odustati. Sabor trazi stalnu organizaciju slavonske krajine. 5. studenoga pozeski sandzakbeg Muratbeg napao Brezovicu. 6. studenoga-novembra pala Brezovica, zbog cega su napusteni Pakrac i Petrovina.
    1544. Pala Kraljeva Velika. Sisak utvrdjen.Neuspjela Ferdinanrodva mirovna inicijativa preko egerskog preposta Jerolima Adarna (jer je umro 1545.) te Karla V.
    1545. 4. svibnja-maja poraz u kod Konjscine. Pad grada Moslavine. Primirje u Budimu. Slavoniju brani Wildenstein, Pounje od Kostajnice do Bihaca ban Zrinski, u Bihacu kapetan Juraj Sauer, u Ripcu Erazam Sauer, u Senju kapetan Martin Gall. Pali grad Moslavina i gradovi na Moslavackim i Garickim brdima: Plodin, Kosuta i Garic. Neuspjesna turska opsada Ustilonje.
    1547. Ferdinand nakon teskih poraza trazi primirje od 5. godina, placa godisnji danak od 30.000 dukata. Sklopljeno 19. lipnja-juna.
    1552. Erdeljski zapleti rezultiraju novim sukobima s Turcima, koji su osvojili Viroviticu, Cazmu (opet) i Kostajnicu i Moslavinu, sve do rijeke Cesme. Hrvatska podize utvrdu Sisak i Senj. Primirje.
    1554. 24. kolovoza-augusta Bitka kod Djurdjevca.
    1556. Turci neuspjesno opsjedaju Siget u Ugarskoj, velike zasluge hrvatskih snaga. 17. srpnja-jula izdajom pala Kostajnica.23 srpnja-jula Bitka kod Rinje. Pao Novigrad (Dvor na Uni).
    Zrinski postaju vlasnici Medjimurja i Cakovca, koji im postaje sjediste.
    1557. Zagreb se pocinje nazivati hrvatskom prijestolnicom.
    Hrvatska zilavo drzi Pounje, Kostajnica i Bihac kljucni gradovi. "Vrata Hrvatske" Kostajnicu sramotno predaje kostajnicki kapetan, cime Turci prelaze Kupu, pljackaju Turopolje, turski poraz pod Zagrebom. Pada Banovina. Obrambena crta je umjesto Une, Kupa.
    Ferdinand uvodi sredisnji ured, Ratno vijece za sve kraljevine kojima je kralj (Austrija, Ceska, Hrvatska i Ugarska)
    1559. Veliki poraz turskih snaga u bitci kod Klane.
    1560. - 1564. habsbursko-osmanski rat 1560. - 1564.
    1562. Primirje.
    1564. Maksimilijan Habsburgovac postaje novi hrvatski kralj.
    1565. - 1568. habsbursko-osmanski rat 1565. - 1568.
    1565. Turski pohod na Hrvatsku, osvajaju Krupu na Uni, koju je branio Matija Bakic s malom posadom. Hrvatska pobjeda kod Obreske (blizu Ivanica), pod vodstvom bana Petra Erdődyja.
    1566. Neuspjesni pokusaj nagodbe sa Ivanom Sigismundom Zapoljom, novi gradjanski rat. U svibnju-maju 6. Sulejmanov pohod na Ugarsku, na poticaj Mehmed-pase Sokolovica. Udar na Siget, bazu odakle je Nikola Subic Zrinski kretao u napad na Turke oko Blatnog jezera. Pada Siget.
    1567. Maksimilijan potice pregovore o miru.
    1568. U Drinopolju dogovoren mir na 8 godina: odredbom tog mira Ivan Sigismund se mora nagoditi sa Maksimilijanom.
    1570. Ivan Sigismund Zapolja se odrekao naslova kralja, ostaje erdeljskim vojvodom, Maksimilijan se obvezuje da ce Erdeljci sami izabrati vladara poslije Zapoljine smrti.
    1571. Umire Ivan Sigismund Zapolja, a s njime izumiru Zapolje.
    Radi obrane su ustrojene kapetanije u Senju, Ogulinu, Bihacu, Hrastovici, Zumberku, Ivanicu, Krizevcima i Koprivnici i tako je pokriveno podrucje od mora do Drave. Uspostavljen sustav vojnickih utvrda i strazarnica: Karlovacka ili Hrvatska krajina i Slavonska vojna krajina odnosno Varazdinski generalat su bile pod izravnom kraljevom upravom, Banska krajina pod hrvatskom banskom upravom.
    1573. Gupceva seljacka buna, bitke kod Krskog i Stubickih Toplica
    1574. Turci napali Bihac.
    1575. Ferhat-pasa osvaja porjecje Gline i medjurjecje Une i Kupe. Bitka kod Budackog.
    1576. Rudolf II. postaje hrvatski kralj. Padaju Cazin i Buzim.
    1577. Padaju Kladusa, Ostrozac, Zrin, Pecigrad, Podzvizd i Dreznik. Pocela opsada kljucnog grada Gvozdanskog. Padaju posljednji dijelovi (osim Bihaca i okolice) podrucja Hrvatskog Kraljevstva kasnije nazvanog Turska Hrvatska, a danas poznatog pod nazivom Bosanska Krajina.
    1578. Palo Gvozdansko. Kralj predao neposrednu upravu u Vojnoj krajini stricu Karlu, izvan nadleznosti Hrvatskog Sabora i bana, unatoc zestokim prosvjedima istih. Krajem godine vraceno Gvozdansko, Zrin, Novigrad i ine utvrde zapadno od Une;, Ferhad-begova vojska razbijena i protjerana preko Une. Epidemija kolere rasipa krscanske redove, sto dovodi do novog upada Ferhad-begove vojske u Pounje.
    1579. Izgradjen Karlovac.
    1580. Bosna postaje osmanski pasaluk. . Pada Bihac. Turski upad na Turopolje.
    od 1584. niz manjih pobjeda hrvatske vojske (Slunj, Ivanic Grad.
    Dugi rat 1591. - 1606.
    1591. Hasan-pasa Predojevic opsjeda Sisak. U protuudaru i progonu Turaka oslobodjena Moslavina. Turci u povlacenju pale okolinu Bozjakovine i Vrbovca. Na to Hrvatski Sabor donio Odluku o sveopcem zemaljskom ustanku (insurekciji) na obranu domovine i o dostavi hrane vojsci. Time u ratnim okolnostima kad ban uputi poziv, u rat moraju poci svi plemici hrvatskog kraljevstva osobno, sve duhovne osobe, gradjani i kmetovi.
    1592. Turci ne uspijevaju osvojiti Sisak, kljuc Hrvatske. Za tu svrhu su sagradili grad Petrinju radi zaobilazenja Siska i da im posluzi kao istureno uporiste za napade na Hrvatsku. Opsjedaju i osvajaju nekad slobodni kraljevski grad Bihac, koji se nikada vise nece moci osloboditi, te ce trajno ostati izvan hrvatskog teritorija,zapravo vracen matici Zemlji Bosni.
    1593. sisacka bitka, katastrofalni poraz turskih snaga
    1594. veliki krscanski protuudar na Petrinju, koju Turci u povlacenju pale. Petrinja poslije opet pada pod tursku vlast.
    1595. Oslobodjena Petrinja i sve ozemlje u sjevernom porjecju rijeke Kupe. Rudolf II. poziva potlacene naroda na protuturski ustanak. Cesti hrvatski upadi na osmanske posjede, Vlasi pocinju dolaziti na hrvatsku stranu, sukobljavaju se sa starosjediteljima.
    1606. Zitvanski mir, stabilizacija hrvatske granice, Hrvatskoj vraceni Cazma, Petrinja, Rovisce i Moslavina, Bosni Bihac. Nakon ovog Vlasi sve intenzivnije mijenjaju stranu i prelaze novoj strani koja je pobjedjivala, turskoj.
    ============================================
    
    1618.-1648. zatisje zbog Tridesetogodisnjeg rata
    1663. - 1664. habsbursko-osmanski rat 1663. - 1664.
    kraj 16. - poc. 17. st. - naseljavanje Vlaha
    Veliki turski rat 1662. - 1699.
    zimski pohod 1664. (pohod preko Osijeka)
    
    Sisacka tvrdjava kod koje se odvila kljucna bitka ovog rata.
    Datum
    1493.-1593. (1606.)
    2. pol. 15.st. - 16. st.
    Lokacija
    podrucje Hrvatskog Kraljevstva na istoku, od granicne linije na istoku iz razdoblja prije turskih osvajanja sve do istocne granice "ostataka ostatakc Hrvatske".
    Ishod
    Osmansko Carstvo je osvojilo istocne djelove. Hrvatska se uspjela obraniti na Kupi. Rat je zakljucen mirom na Zitvi 1606.

                                      
• 
  

OSTACI OSTATAKA

1. Abdulah Talundžić
   ISLAMSKA ARHITEKTURA U DALMACIJI
   
   1. DŽAMIJA I ČESMA NA KLISU1
   
   Klis sa tvrđavom nalazi se na strmom i kamenitom brijegu koji dominira klancem između Mosora i Kozjaka, odnosno prolazom iz Solina i Splita ka unutrašnjosti Dalmacije i Bosne.
   
   Boraveći na Klisu od 1536. – 1648. godine2, dakle više od jednog stoljeća, Turci su uređivali tvrđavu. Iz tog perioda ostale... su dvije karakteristične građevine u kojima su Turci živjeli.
   
   Džamija izgrađena na vrhu tvrđave i česma cisterna kraj tvrđave kojom se koriste tamošnji žitelji do naših dana. Zidovi džamije ozidani su od neobrađenog kamena, spolja nešto dotesanog. Iznad kvadratične osnove izdiže se osmokutni tambur jedva vidljiv, koji prelazi u tambur kružnog presjeka koji nosi kupolu. Kupola je presvedena poluloptastim svodom, a spolja prekrivena osmostranim krovom. Prelaz kupole iz kvadratne osnove u krug kupole izveden je preko trompi u kutnim nišama. Ova džamija je bez munare koja je prije rušenja bila izgrađena na sjevernoj strani.
   
   Voda u islamu i životu muslimana imala je uvijek ogromnu ulogu. Duboki smisao i želja za vodom u islamskom svijetu odrazio se i u vrlo različitim načinima opskrbe vodom.
   
   Klis – džamija u tvrđavi
   
   Turci koji su izuzetno cijenili pitku vodu u klancu između Grebena i Klisa sagradili su česmu cisternu koju su mještani neko vrijeme zvali ”Tri kralja”3. Objekat česme je sagrađen od obrađenog kamena tesanika u obliku cisterne sa otvorenim prednjim dijelom u vidu trijema zasvedenog svodom orijentalnog oblika. U tom zasvedenom trijemu izgrađene su tri niše za vodu sa po jednom lulom za ispuštanje vode. Česma je spolja pokrivena zasvedenim svodom od obrađenog kamena orijentalnog tipa – luka na šiljak. Svod je spolja bio omalterisan. Po svom obliku ovaj objekat predstavlja tip Mihrab česme.
   
   2. HAN JUSUF-PAŠE MAŠKOVIĆA
   
   Preko puta Vranske tvrđave nalazi se han izgrađen u vrijeme turskog gospodstva u tom dijelu Dalmacije, koji je prepušten tihom propadanju. Građen je u prvoj polovini XVII stoljeća, a njegov zadužbinar je Jusuf-paša Mašković, rodom iz Vrane. On se od siromašnog nadničara uzdigao do admirala turske mornarice i postao zet sultana Ibrahima. U nastupu gnjeva sultan Mahmud ga je pogubio4.
   
   Jusuf-paša nikada nije vidio svoju zadužbinu. Možda je kao rimski imperator Dioklecijan (porijeklom Ilir) želio da u njoj doživi i proživi u miru svoju starost. Iza masivnog zida sa naknadno izgrađenom baroknom zgradom za stanovanje, ostaci su konaka, konjušnica i hamama sa vitkim orijentalnim lukovima oko šadrvana, zazidanih prozora i kamina.
   
   Han Jusuf-paše Maškovića zaslužio je ostacima svoje ljepote neviđene u ovim krajevima više pažnje i bolju sudbinu od svog nesretnog zadužbinara (legatora).
   
   Ko je bio Jusuf-paša Mašković (zadužbinar hana u Vrani)
   
   Pouzdanik (musahid) sultana Ibrahima I i veliki protivnik Kara Mustafa-paše. I. Jelić piše, na osnovu mletačkih izvora, da se Jusuf-paša rodio u Vrani kao rođeni rob Ali-age koji je držao Vranu, između Zadra i Šibenika. Djetinjstvo je proveo u velikoj bijedi, najprije kao služitelj konjušnice nadinskog bega Sinana. Ovdje Evlija jasno kaže da je Jusuf-paša iz Stržnja. On je doveden iz Sarajeva gdje je zapažen kao bistar dječak i odveden je u Carigrad. Tu je dobio mjesto dvorskog vratara. Od toga časa bio mu je otvoren put do najviših položaja: baltadži, bostandži, silahdar, kapundan-baša, vezir... Čim je osvojio Haniju (Canne), glavni grad Krita, bio je po naređenju sultana, a na iznenađenje cijelog carstva nevin pogubljen 4. zilhadže 1055. (21.1.1646. godine)5. Njegova je žena Fatima sultanija kći sultana Ibrahima I.
   
   3. DŽAMIJA, MUNARA I TVRĐAVA U DRNIŠU6
   
   Grad Drniš je osvojio Gazi Husref-beg 1522. godine, a oslobodio ga je serdar Nakić 1647. godine. Drniš je bio značajan centar i uporište pod turskom vlašću. Svakako da je objekata islamske provinijencije po gradovima Dalmacije, koji su se nalazili pod turskom vlašću bilo mnogo, ali su od njih do dan danas samo neki sačuvani. Uzrok njihovom nestanku je u izgradnji tih varoši po novim regulacionim planovima, njihovoj napuštenosti i prepuštanju zubu vremena. Od nekadašnje džamije u Drnišu, danas crkve svetog Antuna, ostao je središnji dio sa trompama bez kupole koja je srušena, a sada je umjesto poluloptastog svoda izgrađena ravna tavanica od rezane grade. Tako izvana i iznutra džamija je izgubila svoj prvobitni izgled i sa drvenim krovom u potpunosti se uklapa u arhitektonsku cjelinu sa crkvom. Uz jugozapadni dio crkve nalazi se kvadratični zvonik koji je kasnije dograđen. Od minareta koji se nalazio uz džamiju, nema ni traga. U unutrašnjosti bivšeg molitvenog prostora ispod trompa, u sva četiri kuta nalaze se sačuvani ukrasi u obliku stalaktita u osmansko-arapskom stilu. U prostoru zvanom Gradina, u neposrednoj blizini crkve svetog Antuna, nalaze se ostaci ispod šerefe (galerije) u visini sa podnožjem (ćupom) 12,00 m ostaci munare neke druge džamije čiji se temelji i dan danas naziru iz zemlje. U Drnišu je pored glavne gradske džamije bila izgrađena i sahat kula. Nakon odlaska Turaka sahat iz ove kule odnesen je u Šibenik, gdje se i dan danas nalazi na zvoniku crkve svetog Ivana, sagrađene u XV stoljeću. Munara je ozidana kamenim tesancima slabe čvrstoće. Nije bila velike visine, ali je bila izgrađena u skladnim proporcijama. U istom dijelu grada zvanom Gradina, na kamenitom grebenu iznad kanjona rječice Čikole, nalaze se ostaci tvrđave sa divnim zidovima izgrađenim u dva pojasa jedan oko drugog u visini (4 do 5 metara) sa velikom i visokom kulom kružnog tlocrta u sredini. Kula je imala prizemlje i tri kata. Sa svojom monumentalnošću dominirala je cijelim Drnišom.
   
   Vrlo mali broj spomenika islamske arhitekture sačuvao se do danas u dijelu Dalmacije kojim su gospodarili Turci. Ali na primjeru i tog malog broja objekata koji je sačuvan može se zaključiti da oni pokazuju visok stupanj islamske civilizacije, kulture, jednakosti, veličine, funkcionalnosti i bogatstvo na svim poljima ljudske djelatnosti i praktičnu primjenu, kako u vjerskom tako i u svjetovnom pogledu. Izgledi mnogih objekata islamske provinijencije iz onoga doba koji su postojali u Dalmaciji, a nestali su sa lica zemlje, poznati su nam na osnovu sačuvanih gravura, crteža, zapisa i putopisa iz onoga vremena. Zbog ograničenosti prostora navešćemo samo neka zapažanja. U katastrofalnom potresu 1667. godine u Dubrovniku srušena je do temelja dubrovačka potkupolna džamija u središtu grada. Taj primjer nam govori o vjerskoj snošljivosti i toleranciji između Bosne i Dubrovnika u vremenu od Kulina bana do kraja XVII stoljeća, mnogo većoj nego u kratkom vremenskom periodu 1991-1995. godina kada je nesigurnost vladala za Bošnjake na svakom koraku. Prema romanu hrvatsko-bošnjačkog pisca F. Šehovića, u gradu Dubrovniku đaci gimnazijalci provocirali su, tukli i usmrtili svoga kolegu Elmazbegovića na tamošnjem groblju samo zato što je drugačijeg svjetonazora, Bošnjak-musliman. Dubrovčani su odmah po dolasku Turaka u naše krajeve stupili s njima u poslovne odnose. Imali su svoje naseobine u Bosni i drugim balkanskim zemljama sa trgovcima zanatlijama i svojim crkvama. Dubrovčani su bivali zakupci rudnika. Uvozili su za svoje potrebe iz Bosne: zanatske proizvode, posuđe, tekstil, nošnju, posteljinu, sagove, svijećnjake, bravarske proizvode, proizvode od svile i mnoge druge.7
   
   Napomena: Pogledajte objašnjenje u broju 186 (97 - nova serija)
   
   ____________________
   
   1 Zdravković, Arh. Ivan, Izbor građe za proučavanje spomenika islamske arhitekture u Jugoslaviji, Beograd, 1964. 136. 137. str.
   2 Čelebi, Evlija: Putopis, prijevod Hazim Šabanović, Sarajevo 1973, 153. Klis je osvojio Husref-begov vojvoda Murad-beg Tardić, rodom iz Šibenika.
   3 Zdravković, Arh. Ivan, Izbor građe za proučavanje spomenika islamske arhitekture u Jugoslaviji, Beograd, 1964. 138. 139. str.
   4 Čelebi, Evlija: Putopis, prijevod H. Šabanović, Sarajevo 1973. 137. 191 Jusuf-paša Mašković poginuo je 4. Zulhidže 1055. (21.1.1646. g.).
   5 Ibidem, str. 153. Sultan Ibrahim je vladao od 1640. do 1648. godine. Turci su osvojili Drniš za begovanja Husref-bega.
   6 Ibidem, str. 190. Murad Tardić, saradnik Husref-begov, njegov vojvoda i prvi upravitelj njegovih zadužbina, rođen u Šibeniku 1537. do 1544. g. Bio je kliški sandžak-beg, a zatim sandžak-beg u Požegi, gdje je i umro.
   7 Verena han, orijentalni predmeti u renesansnom Dubrovniku, Sarajevo 1958. g. 115. do 133. strSee More

Alija Izetbegovic

Diplomirani pravnik, predsjednik Predsjednistva Bosne i Hercegovine i Stranke demokratske akcije od 1990. godine. Rodjen je u bosnjackoj (muslimanskoj) porodici u Bosanskom Samcu u sjevernoj Bosni 8. augusta 1925. godine.

Zanimljivo je spomenuti kako je familija Izetbegovic porijeklom iz Beograda, kojega napustaju 1868. godine nakon poraza turske vojske od Srba.

Od stanovitog bega Izeta uzimaju prezime i postaju Izetbegovici. U Sarajevo doseljavaju 1928. godine. U Sarajevu Alija Izetbegovic krece u musku realanu gimnaziju. Vec u prvom razredu ide na popravni iz biologije i gimnastike, u drugom pada na geografiji, a u petom polazi popravni iz povijesti. U sestom ga je skola konacno krenula - zbog prekida nastave uslijed pocetka rata svi ucenici dobivaju iste ocjene.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom. Rasciscava rusevine sarajevskih dzamija i skriva Muslimane od cetnika. Kratko je vrijeme bio clan SKOJ-a, nakon cega se uclanjuje u Mlade Muslimane. Dana 1. marta 1946. godine, za vrijeme odsluzenja vojnog roka, po njega dolaze pripadnici KNOJ-a. Zbog panislamske aktivnosti i pripadnosti organizaciji Mladi Muslimani, osudjen je na tri godine zatvora. Za vrijeme robije radi na izgradnji zgrade Centralnog komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine).

Nakon izlaska iz zatvora studira pravo i radi kao pravni savjetnik u firmi Bosna. U to vrijeme nacionalno se izjasnjava kao Srbin. Uskoro ponovo otkriva da je Musliman i 1970. pise znamenitu Islamsku deklaraciju. Zbog toga je proglasen nacionalistom koji zagovara etnicki cistu Bosnu i Hercegovinu, te je osudjen (tzv. Sarajevski proces) na 14 godina zatvora. Kazna mu je dva puta smanjivana, da bi na kraju, zalaganjem eminentnih pravnika Koste Cavoskog i Vladimira Seksa odrobijao pet godina i osam mjeseci. Kaznu je odsluzio u Foci, usavrsivsi u zatvoru tapetarski zanat. Iz zatvora je pusten 1988. godine.

Po izlasku iz zatvora na poziv svog prijatelja Adila Zulfikarpasica odlazi u Zürich. Godine 1989. osniva Muslimansku stranku u Jugoslaviji (MSUJ). Ta stranka nije dugo opstala pa u maju 1990. osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Nakon prvih visestranackih izbora ulazi u Predsjednisvo BiH, te biva izbaran za prvog predsjednika Predsjednistva (sedmoclano tijelo kojeg su cinila po dva predstavnika Muslimana, Srba i Hrvata te jedan predstavnik ostalih etnickih grupa). Za predsjednika ga je predlozio Fikret Abdic, koji je medju Muslimanima dobio najvise glasova na izborima, a kandidaturu je prvi podrzao Nikola Koljevic iz SDS-a (Srpska Demokratska Stranka). Za vrijeme rata u Hrvatskoj umiruje gradjane tvrdnjama da rat u Bosni i Hercegovini nije moguc, vec tek manji incidenti. Istovremeno poziva regrute iz Bosne i Hercegovine da ne odlaze u JNA (Jugoslavenska narodna armija).

U martu 1992. u Bosni i Hercegovini je odrzan referendum za nezavisnost BiH, kada je vecina Muslimana i Hrvata glasala za nezavisnost BiH, dok je vecina Srba bojkotovala glasanje. Izetbegoviceva vlada objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Kao odgovor na to bosanski Srbi proglasili su vlastitu drzavu - Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu, kasnije Republiku Srpsku. U aprilu 1992. pocinje cetverogodisnja agresija u Bosni i Hercegovini. Ponavlja se scenarij vec vidjen u Hrvatskoj - srpski nacionalisti zauzimaju dijelove BiH proglasavajuci ih autonomnim podrucjima (sada vec zaboravljene tzv. SAO - Srpske autonomne oblasti). Hrvatski nacionalisti nesto kasnije proglasili su Hrvatsku Zajednicu Herceg Bosnu (HZ HB) na teritoriju koji su oni kontrolisali i oformili svoju vojsku - Hrvatsko vijece odbrane (HVO).

Po povratku s konferencje u Lisabonu (Portugal) 1992. godine na sarajevskom aerodromu zarobljava ga general Djurdevic, trazeci da se iz obruca u centru grada pusti general Kukanjac sa svojom vojskom. Srecom po Izetbegovica, dolazi do sporazuma "posvadjanih" strana te Kukanjc izlazi iz Sarajeva sa svojim jedinicama, a Izetbegovic biva pusten. U novembru 1995. Izetbegovic je s hrvatskim predsjednikom Franjom Tudjmanom i srpskim predsjednikom Slobodanom Milosevicem potpisao mirovni sporazum u Daytonu, Ohio. Taj ugovor dao je 51 % teritorija Bosne i Hercegobive muslimansko-hrvatskoj federaciji, a ostatak srpskoj republici. Skladno tom ugovoru multinacionale vojne snage (IFOR) predvodjene NATO paktom rasporedjene su sirom BiH.

Politicki protivnici Aliji Izetbegovicu predbacuju preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano los izbor kadrova i kolebljivost. Oni ostriji predbacuju mu da od Bosne pravi klasicni begovat. Ono sto je cinjenica, jeste, da cim je postao predsjednik Predsjednistva BiH - sina Bakira, arhitektu, postavlja za direktora za izgradnju grada, a kcerku Sabinu najprije za licnog prevodioca, potom sekretaricu, a naposljetku i za seficu kabineta. Za vrijeme rata u BiH Izetbegoviceva supruga kao izbjeglica odlazi u Tursku, a kcerka neko vrijeme provodi na Bracu. Mi smo na neki nacin i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod - mi razumijemo dileme Zapada, teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Deklarativno se nikada nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, ali unatoc tome, njegov utjecaj nikada se nije prosirio izvan bosnjackog naroda.

Za razliku od druga dva potpisnika Daytonskog sporazuma, Izetbegovic se 14. oktobra 2000. povukao iz politike otisavsi u mirovinu i napustajuci mjesto predsjednika Predsjednistva Bosne i Hercegovine. Na Izetbegovicevo mjesto privremeno je (do izbora) dosao Halid Genjac, visoki namjestenik u SDA i dosadasnji zamjenik predsjednika Zastupnickog doma parlamenta BiH.

Franjo Tudzman

Rodjen je u Velikom Trgoviscu, opcinskom mjestu u Hrvatskom zagorju, 14. maja/svibnja 1922.

Njegov otac Stjepan (bio je istaknuti clan Hrvatske seljacke stranke) i majka Justina rodj. Gmaz imali su, osim Franje, jos dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla g. 1929., kad je posao u osnovnu skolu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifasistickog pokreta u proljece g. 1943.

Oca Stjepana, iako je bio jedan od glavnih pokretaca antifasistickog pokreta u Hrvatskom zagorju i clan ZAVNOH-a i AVNOJ-a, likvidirala je u proljece g. 1946. - zbog njegovih kritika nove jugokomunisticke vlasti - tajna policija NR Hrvatske izvrsavajuci smjernice i odluke tadasnjega jugoslavenskog policijskog centra iz Beograda za uklanjanje svih stvarnih i mogucih ideoloskih protivnika.

Osnovnu skolu Tudjman je pohadjao u rodnom mjestu (1929.- 1933.).

Srednju je skolu ucio u Zagrebu (1934.-1941.), gdje se je uzdrzavao uglavnom sam, poducavanjem drugih. Vec kao srednjoskolac sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog cega je g. 1940. bio pritvoren.

Od g. 1941. sudjeluje u antifasistickom partizanskom pokretu i socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Jos u ratu, potkraj januara g. 1945., upucen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni stab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, pa u Generalstabu JNA i u urednistvu Vojne enciklopedije.

U Beogradu zavrsava i studij na Visoj vojnoj akademiji (1955.-1957.).

Iako je potkraj g. 1960. unaprijedjen u cin generala, vec sljedece godine (1961.) na vlastiti vise puta postavljani zahtjev napusta aktivnu vojnu sluzbu, da bi se mogao sasvim posvetiti znanstvenom i knjizevnom radu.

U Zagrebu g. 1961. osniva Institut za historiju radnickog pokreta i ostaje njegovim direktorom do g. 1967. G. 1963. izabran je - na osnovi habilitacije - za profesora na Fakultetu politickih nauka Zagrebackog sveucilista, gdje je predavao predmet Socijalisticka revolucija i suvremena nacionalna povijest.

Zvanje doktora povijesnih znanosti postigao je g. 1965. na Zagrebackom sveucilistu odbranom disertacije "Uzroci krize monarhisticke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941."

Vrlo rano, jos u prvoj polovini pedesetih godina, Tudjman se je poceo baviti znanstvenim radom. Objavio je veci broj radova - posebnih izdanja rasprava i clanaka - vise od 150 - iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti, medjunarodnih odnosa. Sudjelovao je na vise znanstvenih simpozija u domovini i inostanstvu i drzao predavanja na sveucilistima u Ceho-Slovackoj, Italiji, Njemackoj, Austriji, Kanadi i SAD.

G. 1966. na Harvardskom je sveucilistu, u okviru serije Medunarodnoga seminara, odrzao predavanje pod naslovom "The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History" (Buducnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti covjecanstva).

Bio je clan urednistva vojno-teorijskog casopisa "Vojno delo", redaktor i pomocnik glavnog urednika "Vojne enciklopedije", suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskogzavoda" "Miroslav Krleza", glavni i odgovorni urednik casopisa "Putovi revolucije", clan izdavackog odbora casopisa JAZU "Forum", clan izdavackog odbora "Hrvatskog tjednika" i clan urednistva "Glasnika Hrvatske demokratske zajednice".

Od g. 1962. do 1967. Tudjman je predsjednik Komisije za medjunarodne odnose Glavnog odbora Socijalistickog saveza Hrvatske.

Od g. 1965. do 1969. narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeca Sabora. Bio je clan Upravnog odbora i Izvrsnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest.

Clan je Drustva hrvatskih knjizevnika od g. 1970. i clan Hrvatskog centra PEN-a od g. 1987. Vec su prvi objavljeni Tudjmanovi tekstovi iz podrucja vojne doktrine i povijesti osvajackih i oslobodilackih ratova - u kojima je, polazeci s gledista da svaki narod treba imati svoju oruzanu silu, zastupao koncepciju naoruzanog naroda i teritorijalne obrane - postali predmet kritike pobornika centralisticko-hegemonistickih shvacanja i optuzaba zbog toboznje nemarksisticnosti i nacionalizma.

Tudjmanova gledanja - u prvom redu njegovo protivljenje nametanja kompleksa krivice hrvatskom narodu zbog NDH u Drugomu svjetskom ratu, i posebno zbog ukazivanja na preuvelicavanje jasenovackih zrtava - izlozile su ga politickim a zatim i sudskim progonima.

G. 1967. bio je izbacen iz Komunisticke partije. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveucilista i umirovljen radi sprecavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina.

Kad je g. 1972. zapoceo progon hrvatskih disidenata bio je zatvoren, s tim da je trebao postati glavni optuzenik zbog toboze sumnjivih veza s inozemstvom i hrvatskom emigracijom. Zahvaljujuci intervenciji Miroslava Krleze kod Josipa Broza Tita, izbjegao je visegodisnju robiju koja mu je bila namijenjena pa je osudjen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci).

U prvomu politickom procesu po Titovu odlasku s povijesne scene, ponovno je - u februaru g. 1981. - osudjen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, i to zbog toga sto je dao intervjue za svedsku i njemacku televiziju i francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim misljanjima, i u prilog pluralisticke demokracije.

U zatvoru u Lepoglavi proveo je od januara g. 1982. do februara g. 1983., kad je bio pusten radi lijecenja. U maju g. 1984. vracen je u zatvor radi izdrzavanja ostatka kazne, ali je u septembru iste godine zbog pogorsanja zdravstvenog stanja uvjetno pusten iz zatvora.

Kad mu je g. 1987. vracena putovnica, nakon sto je sedamnaest godina bila oduzeta, putuje u inostranstvo - najprije u Kanadu i SAD, a zatim u evropske zemlje - gdje svojim predavanjima dovodi do budjenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta medju hrvatskim iseljenicima.

G. 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu i postaje njezinim predsjednikom. Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na prvim demokratskim izborima, odrzanim u Hrvatskoj poslije vise od 50 godina, u Saboru je 30. maja g. 1990. izabran za predsjednika Predsjednistva tada jos Socijalisticke Republike Hrvatske. Nakon donosenja novoga demokratskog Ustava Republike Hrvatske - 22. decembra 1990. - na neposrednim je predsjednickim izborima u augustu g. 1992. ponovno izabran za predsjednika hrvatske drzave.

Na II. opstem saboru HDZ 15.-16. oktobra 1993. ponovno je izabran za predsjednika te najvece politicke stranke u novijoj hrvatskoj povijesti. Na drugim neposrednim predsjednickim izborima u junu 1997. Tudjman je ponovo izabran za predsjednika hrvatske drzave. Kao drzavni poglavar, odnosno kao predsjednik Republike Hrvatske, svojim vodstvom hrvatske unutrasnje i vanjske politike ostvaruje punu samostalnost, suverenitet i medjunarodno priznanje drzave Hrvatske. Redovni je clan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od decembra g. 1992. i nosilac nagrada i priznanja:

"Catarina de Medici", novembar g. 1990.;
Nagrada Centra za etnicke manjine g. 1991.;
pocasni doktor Sveucilista La Jolla, studeni g. 1990.,
Nosilac je vise hrvatskih odlikovanja.

Slobodan Milosevic

Godine i poslovi gospodina Slobodana Milosevica



20. avgust 1941. godine: U Pozarevcu otac Svetozar i majka Stanislava dobili sina kojem su dali ime Slobodan. Milosevicevi roditelji su se rano razveli. Otac je bio profesor vjeronauke, a majka uciteljica.

15. januar 1959: Gimnazijalac Slobodan primljen u Savez komunista Jugoslavije.

Decembar 1958: Na zajednickom "zadatku" u organizacionom odboru za docek Nove godine upoznaje se sa gimnazijalkom Mirjanom Markovic zvanom Baca

1962: Otac Svetozar se ubija pistoljem.

1963: Sa partijskom karakteristikom "energican, vrijedan, disciplinovano izvrsava zadatke" prvo zaposlenje dobija u Univerzitetskom komitetu SK Beograda, gdje je radio (do 1966) kao sekretar za ideolosko-politicki rad i bio predsjednik Ideoloske komisije.

1964: diplomirao sa prosjecnom ocjenom 8,90 na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kao student bio: sekretar Fakultetskog odbora SK i potpredsjednik Studentske organizacije univerziteta.

14. mart 1965: Vjencanje Slobodana Milosevica i Mirjane Markovic.

Posljednjeg dana ljeta 1965: Dobili kcerku Mariju.

1966: Postaje savjetnik predsjednika Skupstine grada Beograda za privredna pitanja i rukovodilac Sluzbe za informacioni sistem Beograda. Na tim poslovima ostaje do 1969.

Jesen 1968: Odlazi u JNA, u oficirsku skolu u Zadru. U bivsoj SFRJ je stekao cin rezervnog kapetana JNA.

Od 1969. do 1973: Zamjenik generalnog direktora u beogradskom preduzecu "Tehnogas", u vrijeme kada je generalni direktor Ivan Stambolic, a nakon Stambolicevog odlaska iz firme pet godina generalni direktor "Tehnogasa".

1972: Majka Stanislava izvrsila samoubistvo vjesanjem.

1973: Predsjednik je Udruzene Beogradske banke (do kraja 1983). Za to vrijeme bio je oko 60 puta u Njujorku.

3. jul 1974: Dobio sina Marka.

1982: Izabran za clana Predsjednistva CK SK Srbije.

April 1984: Izabran za predsjednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda i clana Predsjednistva Centralnog komiteta SK Srbije.

Proljece 1984: Povodom "afere" nastale namjerom "Prosvete" da stampa sabrana djela Slobodana Jovanovica, iz GK krenuo politicki pogrom a partijsko clanstvo je upozoreno na "nuznost odlucne konfrontacije sa reakcionarnim, posebno nacionalistickim snagama, kao i odgovornost komunista za socijalisticku usmjerenost izdavackih planova".

10. novembar 1985: Predsjednistvo GK SK Beograda salje partijskim organizacijama "strogo povjerljivu" okruznicu povodom "sudjenja sestorici".

Maj 1986: Izabran je za predsjednika Predsjednistva CK SK Srbije. Za njegov izbor su se izjasnila "84 opstinska komiteta, svi beogradski komunisti, sve medjuopstinske konferencije, obje pokrajine". Tu impozantnu podrsku pratila je i nevidjena predizborna kampanja unutar aparata.

24. april 1987: Na protestnom skupu gradjana na Kosovu polju Milosevic je podrzao zahtjeve Srba sa Kosova koji su se zalili da su izlozeni represiji vecinskog albanskog stanovnistva i zahtjevali snaznu intervenciju federalne drzave i Srbije. Na zahtjevu za ostriji nastup prema kosovskim Albancima i Kosovu, Milosevic je poceo da gradi sopstvenu frakciju unutar SK Srbije, koja ce preuzeti svu vlast.

Maja 1987: godine poceli su frakcijski obracuni u SKS-u (Afera sa naslovnom stranom "Studenta"), a zavrsili se krajem decembra iste godine.

23-24. septembra 1987: Na 8. sjednici CK SK Srbije, koja je odrzana u Beogradu, frakcija predsjednika CK SKS-a Slobodana Milosevica pobjedila je frakciju predsjednika Predsjednistva Srbije Ivana Stambolica.

19. mart 1988: Slobodan Milosevic ponovo izabran za predsjednika Predsjednistva CK SKS.

28. mart 1988: Predsjednistvo Srbije formiralo Komisiju za privrednu reformu sa Slobodanom Milosevicem na celu.

19. novembar 1988: U Beogradu, na Uscu, odrzan "Miting bratstva i jedinstva", kome je prema drzavnim medijima prisustvovalo oko milion ljudi. Ovaj miting je, na neki nacin, bio kruna u seriji skupova na kojima se ulicama Srbije te godine klicalo novom vodji i pjevalo: "Sad se narod uveliko pita / ko ce nama da zameni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito."

Pocetkom 1989: Milosevic na 20. sjednici SKJ: "Srbija i Crna Gora su dva oka u glavi."

20. maj 1989: Na prijedlog Milosevica raspisan zajam za privredni preporod Srbije.

Maj 1989: Skupstina Srbije imenovala je Milosevica za predsjednika Predsjednistva SR Srbije.

28. jun 1989: Na Gazimestanu odrzana proslava seststogodisnjice Kosovske bitke, kojoj je, prema rezimskim medijima, prisustvovalo dva miliona ljudi. Milosevic je na Gazimestan sletio helikopterom. U govoru je rekao da za rjesenje srpskog pitanja "ne treba iskljuciti ni oruzane sukobe".

28. februar 1989: Studentima iz Studentskog grada, koji su se tokom noci okupili ispred Skupstine Jugoslavije zahtjevajuci energican obracun sa kosovskim rukovodstvom, masovno se pridruzuju radnici koje aktivisti rezima dovode iz fabrika. Manifestantima se obratio i Slobodan Milosevic koji je obecao da ce "Kosovo biti reseno", a na zahtjeve 'Uhapsite Vlasija' obecao hapsenja.

6. decembar 1989: skupstina proglasila Milosevica za predsjednika Predsjednistva Srbije. Sredinom novembra odrzan je referendum za izbor predsjednika Predsjednistva Srbije na kojem je Milosevic dobio 86 odsto glasova.

16. -18. jul 1990: Na osnivackom kongresu stranke SPS-a u Beogradu izabran za predsjednika SPS-a.

1989: Objavio knjigu "Godine raspleta" u kojoj su objavljeni njegovi govori iz vremena uspona na vlast u Srbiji.

9. decembar 1990: Na prvim visestranackim predsjednickim izborima u Srbiji kao kandidat SPS-a Milosevic je odnio ubjedljivu pobjedu i postao predsjednik Srbije. Od ukupno 5.029.123 biraca, koliko je izaslo na izbore, za njega je glasalo 3.285.799 (65,34%). Na istovremeno odrzanim parlamentarnim izborima SPS je osvojio 190 od 250 poslanickih mjesta u Skupstini Srbije.

Nakon pobjede Milosevica na izborima za predsjednika Srbije decembra 1990. godine, rukovodstvo SPS-a je odlucilo da funkciju predsjednika partije preuzme kolektivni organ - Izvrsni odbor Glavnog odbora, posto prema Ustavu predsjednik republike ne moze da vrsi drugu javnu funkciju, ali je fakticki ostao sef vladajuce partije. Izvrsni odbor je vrsio tu duznost do 24. maja 1991. godine, kada je za predsjednika SPS-a izabran Borisav Jovic, u to vrijeme clan Predsjednistva SFRJ iz Srbije.

9. mart 1991: Sto hiljada Beogradjana demonstrira na Trgu Republike i trazi "oslobadjanje TV- Bastilje". Milosevicev odgovor bio je zestok. U vecernjima satima na ulicama Beograd "red, poredak i mir" zavode tenkovi JNA.

17. april 1991: Policijskim helikopterom slijece na Hilandar, usred manastirske baste, kaludjeri su se demonstrativno povukli u svoje celije, a poslije njegovog odlaska okadili zemlju kojom je gazio.

23 jun 1991: U intervjuu grckoj TV- stanici "Antena" rekao: "Ja sam uveren da bi jedna grcko-jugoslovenska konfederacija bila, siguran sam, faktor stabilnosti u regionu i u interesu grckog i srpskog naroda."

27. jul 1991: Kupuje vilu u Tolstojevoj 33.

18. oktobar 1991: Na drugom plenarnom zasjedanju Konferencije u Hagu Slobodan Milosevic je odbio prijedlog Deklaracije o Jugoslaviji, kojom je bilo predvidjeno da bivse federalne jedinice postanu suverene i nezavisne republike, medjunarodno priznate.

23. i 24. oktobar 1992: Na Drugom kongresu SPS-a (Kongresu kadrovske obnove), odrzanom u Beogradu, Milosevic je kao jedini kandidat ponovo izabran za predsjednika partije. Zbog nespojivosti partijske i funkcije predsjednika republike, Kongres je odlucio da se funkcija predsjednika SPS-a "zamrzne" i da je vrsi generalni sekretar Milomir Minic.

20. decembar 1992: U predizbornoj kampanji za prijevremene predsjednicke izbore Milosevic izrazava ubjedjenje da "nepravedne ekonomske sankcije ne mogu trajati dugo" i da "ekonomsku blokadu treba shvatiti kao izazov" koji ce "ubrzati prestrukturiranje i racionalizaciju u nasoj privredi". Sa 2.515.047 (56,00%) glasova, koliko je na tim izborima dobio, Milosevic je ponovo izabran za predsjednika Srbije.

9. jul 1993: Milosevic objavio akt o aboliciji Vuka i Danice Draskovic.

20. oktobar 1993: Milosevic raspusta Skupstinu Srbije, jer su "pojedine politicke stranke i njihovi predstavnici u Skupstini svojim ponasanjem blokirali mehanizam odlucivanja".

4. avgust 1994: Pod snaznim pritiskom medjunarodne zajednice Vlada SRJ donijela je odluku da prekine politicke i ekonomske odnose sa RS i uvedena je blokada na Drini, a predsjednik Srbije Slobodan Milosevic ocijenio je odluku Skupstine RS da raspise referendum o mirovnom planu kao "najtezu odluku protiv interesa celog srpskog naroda".

29. avgust 1995: Rukovodstvo bosanskih Srba u Beogradu prihvata da potpise sporazum kojim ovlascuje Milosevica da predstavlja srpski entitet u mirovnim pregovorima.

21. novembar 1995: Sporazum su u americkoj vojnoj bazi u Dejtonu potpisali Milosevic i predsjednici Hrvatske i BiH, Franjo Tudjman i Alija Izetbegovic, cime je okoncan cetvorogodisnji rat na prostoru bivse Jugoslavije. Nakon povratka u Beograd, izjavio je da je "sada vreme da se nasa zemlja okrene privrednom oporavku, povecanju standarda, kulturnom razvoju, otvaranju i integraciji u Evropu i svetu".

22. novembar 1995: Gradski odbor SPS-a u Nisu i rukovodstvo tog grada pokrece inicijativu da predsjednik Srbije Slobodan Milosevic dobije Nobelovu nagradu za mir, za doprinos uspostavljanju mira na prostoru bivse Jugoslavije.

28. novembar 1995: Glavni odbor SPS-a, na sjednici kojom je predsjedavao Slobodan Milosevic, smijenio je sa svih partijskih funkcija potpredsjednika Borisava Jovica, clana GO Mihajla Markovica i clana Izvrsnog odbora Milorada Vucelica.

2. mart 1996: Na Trecem kongresu Socijalisticke partije Srbije pod parolom "Korak u 21. vek", izabran je, po treci put, za predsjednika partije.

8. jun 1996: Milosevic u intervjuu njemackom nedeljniku "Spigl" izjavio da se eventualnim ratnim zlocincima iz Srbije nece suditi izvan Srbije.

2. septembar 1996: Predsjednik Srbije Slobodan Milosevic postigao dogovor sa Ibrahimom Rugovom da se albanski ucenici i nastavnici vrate u drzavne skole.

17. novembar 1996: Novi pritisci medjunarodne zajednice na Slobodana Milosevica uslijedili su nakon falsifikovanja rezultata lokalnih izbora na kojima je opozicija odnijela pobjedu u tridesetak gradova u Srbiji i devet opstina u glavnom gradu, ukljucujuci Skupstinu Beograda.

24. decembar 1996: Pristalice Milosevica u Beogradu organizuju kontramiting "Za Srbiju". U govoru svojim pristalicama Milosevic je obecao da "niko nece destabilizovati Srbiju", a na povike "Slobo, volimo te" Milosevic je kroz stisnute zube uzvratio: "Volim i ja vas."

11. februar 1997: Predsjednik Srbije bio je prisiljen da, nakon tromjesecnih protesta gradjana sirom Srbije, specijalnim zakonom, koji je Skupstina Srbije usvojila, prizna pobjedu opozicije prema arbitrazi specijalne Komisije OEBS-a.

25. april 1997: Turneja Slobodana Milosevica po Kosovu, kada izjavljuje: "Nema tih pritisaka pod kojima cemo dati i jedan pedalj Kosova i Metohije."

5. jun 1997: Prijedlog da Milosevic bude kandidat SPS-a za predsjednika SR Jugoslavije ozvanicen je dvadeset dana prije nego sto ce isteci cetvorogodisnji mandat Zoranu Lilicu.

15. jul 1997: Izabran za predsjednika SRJ.

23. april 1998: Na prijedlog predsjednika SRJ Slobodana Milosevica Skupstina Srbije raspisala za referendum o stranom posredovanju u rjesavanju problema na Kosovu.

Na referendum je izaslo 73,05 odsto upisanih biraca. Protiv ucesca stranih predstavnika u rjesavanju problema na Kosovu izjasnilo se 94,73 odsto.

27. maj 1999: Medjunarodni krivicni sud za ratne zlocine u bivsoj Jugoslaviji podigao je optuznicu protiv jugoslovenskog predsjednika Slobodana Milosevica i jos cetvorice jugoslovenskih zvanicnika i izdao nalog za njihovo hapsenje, saopstila je glavni tuzilac Luiz Arbur.

10. jun 1999: Slobodan Milosevic obratio se gradjanima Jugoslavije, preko Radio-televizije Srbije, cestitao im mir i najavio obnovu zemlje. Milosevic je rekao da je "narod heroj rata", kao i da ocuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta "nase zemlje" garantuju grupa G-8 i UN. On je rekao da je tokom 11 nedelja agresije NATO na SRJ poginulo 462 pripadnika Vojske Jugoslavije i 114 pripadnika MUP-a Srbije i dodao da ce sva njihova imena biti objavljena.

Kraj jula 1999, bilans: U drzavi koju je rasturio (SFRJ) odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vencem i Ordenom rada sa crvenom zastavom. U drzavi ciji je predsjednik (SRJ) vise od pola miliona gradjana je potpisalo peticiju kojom traze da podnese ostavku, a taj zahtjev podrzavaju i Sinod Srpske pravoslavne crkve, desetak skupstina opstina, mnoge partije...

24. septembar 2000. Izgubio na predsjednickim izborima od Vojislava Kostunice. Pokusaj ponovne izborne kradje na vise nacina propada poslije okupljanja naroda, i nasilnog ulaska u skupstinu i drzavnu televiziju.

Travunija,,,,Trebinje,,najljepsi grad BEHA

Jedna od najstarijih teritorijalno-politickih jedinica formiranih po dolasku Slovena na Balkan bila je Travunija, koja se prostirala: na jugu do Dubrovnika, na sjeverozapadu preko Velicana do Gacka i Pive, i na jugoistoku do Risna. U ovoj oblasti nalazilo se pet gradova medju kojima i Trebinje. Ne zna se sa sigurnoscu kakav je bio karakter ovih gradova, ali se zna da su to bili vojni centri, a prije svega utvrdjena mjesta. Centar ovih gradova bio je Trebinje, po cemu se i ova oblast naziva Trebinjska oblast. Travunija je dosla pod bosansku vlast 1377. Trebinjem i njegovom okolinom upravljala je bosanska vlastelinska porodica Pavlovici, do 1438, kad ga Stjepan Vukcic Kosaca pripaja posjedu Kosaca. Na podrucju Trebinja bila je carina. U toku Konavoskog rata, 1430. Dubrovcani su na podrucju Trebinja dozivjeli jak poraz od vojvode Radoslava Pavlovica. Upravu u Trebinju drzao je gradski knez. U Trebinju je bilo sjediste Trebinjsko-mrkanske biskupije. Medju najvaznijim vlasteoskim rodovima sa podrucja Trebinja su Ljubibratici, Poznanovici, Raspudici, Starcici.