U 6. stoljecu nase ere u tadasnjoj prijestolnici mocnog Vizantijskog carstva, Carigradu, visoko pozicionirani drzavni sluzbenik koji se zvao Prokopije, a bio je iz Cezareje, imao je strast za pisanjem o najvaznijim politickim desavanjima kojima je bio svjedok. Srecom, kao jedan od drzavnih sekretara imao je i mogucnosti za takvo nesto, dovoljno obrazovanja iza sebe, priliku i prije svega dovoljno novca. Ali, Prokopije je bio poslusni carski pisac jer je u svojim djelima iskljucivo pisao o svim "mnogobrojnim" i "slavnim" dostignucima velikoga cara Justinijana koji bi, da su do danas ostala samo ta Prokopijeva djela, bio slika i prilika idealnog i savrsenog vladara. Medjutim, isto tako , Prokopije je bio mudar covjek. Nakon sto je veliki Justinijan otisao sa ovoga svijeta, svjetlo dana ugledala je Anegdota tj. Tajna historija kako je kasnije nazvana, u kojoj je Prokopije dao jednu novu, mnogo realniju sliku vladavine cara Justinijana sa svim njegovim manama i nesavrsenostima uz mnostvo pikanterija iz carevog privatnog zivota (ispalo je da mu je zena imala poprilican broj ljubavnika, naime) koje su svi, koji su to naravno znali, rado citali.
Ove pricice o Prokopiju i Justinijanu potakla me na razmisljanje kako historija,istorija ili povijest koja se uci u skolama bas i ne mora uvijek biti u potpunosti istinita, jer je to samo jedan djelic slike o nekom historijskom trenutku. Tako bi i slika o Justinijanu danas bila poptuno drugacija bez "Tajne historije". Pisati o historiji zapravo je poprilicno kompliciran posao jer se uvijek namece pitanje koliko je i da li je uopste moguce pisati historiju objektivno. Iz tog razloga misljenja sam da svaki historijski dogadjaj treba sagledati iz svih u tom trenutku mogucih perspektiva. Da se ne pocnem daviti, kao "pravi historicar" zelim iskazati dobrodoslicu na ovaj blog u kojem pisem o razlicitim historijskim dogadjajima, ponajvise iz nase historije, iz jedne drugacije, malo poznate i zabavnije perspektive nadajuci se da cu u tome i uspjeti.
Thursday, June 16, 2011
Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske
Zastava na slici je zastava Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je ona bila sastavnim dijelom velikog Austro-Ugarskog carstva. Tih nekih 40 godina austrougarske vlasti (od Berlinskog kongresa 1878. kada je Austro-Ugarskoj dozvoljena okupacija Bosne i Hercegovine, tada jos u sastavu Osmanskog carstva, pa do 1918. i zavrsetka Prvog svjetskog rata kada Bosna i Hercegovina ulazi u sastav prve zajednicke juznoslavenske drzave) donjele su temeljite promjene u bosanskohercegovackom drustvu koje su ga izvele iz osmanskog civilizacijskog kruga i integrirale u jedan potpuno novi, zapadnoevropski. Pokusavam samo zamisliti kakav je sok proizvelo tako naglo mijenjanje citavog jednog sistema zivota. Preko noci sve je postalo drugacije, od svakodnevnog zivota, obicaja pa do potpuno drugacijeg upravnog sistema i drzavne politike. Bilo je to i vrijeme cuda, uvodjenja tadasnje najmodernije tehnologije, vrijeme kada je Sarajevom zasvirao prvi tramvaj prije nego i u samom Becu!
B O S O N A
Svoj drugi post pocet cu temom meni licno jako zanimljivom i dragom, a to je bosanski srednji vijek. Obicno se uzima da je srednji vijek vrijeme od nekih hiljadu godina od 5. do 15. stoljeca ili tacnije od 476. do 1492. godine. Negdje na toj vremenskoj skali nastala je negdje oko danasnjeg Visokog drzava imena Bosna (ni dan danas ne znam bas tacno porijeklo tog naziva). Namjerno kazem negdje na toj vremenskoj skali jer zapravo ne zna se tacno ni kada je Bosna nastala. Svakako je to bilo prije 10. stoljeca kada se bosansko ime prvi put spominje u pisanoj formi, zahvaljujuci opet jednom vizantijskom caru koji se zvao Konstantin i koji je na srecu volio da pise (ili je barem volio drugima narediti da pisu za njega). Tako je Kontantin zapisao kako negdje tamo poprilicno daleko od Carigrada postoji i zemljica Bosona sa dva poznata grada koje naziva Katera i Desnik. Dakle, bili smo ocito mala zemlja jer nam Konstantin sigurno nije tepao od milja, ali vazno je da smo vec tada bili tu, prisutni na evropskoj politickoj sceni, bez obzira koliko mali bili. To isto tako ne znaci da smo tek dosli u Evropu, naime, Slaveni na teritorij koji danas zovemo Balkanom dosli su vec mnogo prije.
Idem kratko u godinu 626. Da se tada zivjelo u Carigradu ta bi godina bila izuzetno teska bez obzira sto bi bila stanovnik najvece evropske metropole toga doba. Postojala je velika mogucnost da lako izgubim glavu jer je grad bio pod opsadom i to sa svih strana, uz veliku prijetnju dvostrukog napada, Persijanaca koje predvodi Sahrbaraz sa azijske i udruzene vojske avarskog hagana sa evropske strane. Za ovu pricu narocito je zanimljiva ova druga, avarska vojska jer se ona najvecim dijelom sastojala od Slavena, a tek onda od Avara, Bugara i Gepida. Citava prica zavrsava sretno po Carigrad jer su nakon velike pomorske bitke 10. augusta 626. godine slavenske ladje bile porazene od strane vizantijske flote, nakon cega su se povukli i Persijanci. Ono sto je meni narocito inspirativno u ovoj opsadi jeste cinjenica da su Slaveni za napad na Carigrad koristili i tzv. monoksile, camce napravljene od jednog stabla drveta, sto govori prije svega koliko su bili hrabri (ili dovoljno ludi).
Ova nadasve dinamicna epizoda nase historije govori kako su već u 7. stoljecu, slavenska plemena, a medju njima i ono koje ce kasnije stvoriti svoju zemljicu Bosonu, iako pod avarskom dominacijom bili jedan od bitnih politickih faktora na podrucju Balkana. Pocevsi od 6. stoljeca pa do tog pomenutog 10. stoljeca kada se Bosna po prvi put spominje u pisanim izvorima, Slaveni prelaze Savu, dolaze, ostaju, rjesavaju se Avara (tome treba itekako zahvaliti Karlu Velikom koji je uradio najveci dio posla) te se konacno politicki organiziraju u svoje prve drzave. Tako se i Bosona mogla kao vec formirana drzava spomenuti u spisu jednog vizantijskog cara.
,,,,,,stize li Marko na Kosovo kasno!?
Nema onog koji zivi na ex-jugoslovenskim prostorima a koji ne zna za ono sto sa danas naziva kosovskim mitom. Stvaranje mitova u historiji opasna je stvar jer ta produkcija uglavnom sluzi za sve osim za trazenje i objektivno predstavljanje historijske istine. U ovom slucaju, sto je najstrasnije, zloupotreba historije i koriscenje mita o kosovskom boju imao je najkrvavije posljedice koje su svoj vrhunac imale u srebrenickom genocidu.
Bitka koja se desila 15. juna 1389. godine u blizini Pristine se ni po cemu ne bi mogla izdvojiti od bilo koje druge srednjovjekovne bitke. Osnova vanjskopolitickih odnosa u srednjem vijeku bila je vojska, sto znaci da, sto jacu vojsku to efikasnije osvajanje i pod svoju kontrolu uvrstiti nove teritorije, kao i braniti se u slucaju da susjedi odluce napasti. U slucaju kosovske bitke napadac je bilo sve jace Osmansko carstvo, a njegovoj tada superiornoj vojsci bezuspjesno se suprotstavila koalicija vojski nekoliko balkanskih drzava od kojih su najvaznije bile knezevina srpskog kneza Lazara Hrebeljanovica te Bosansko kraljevstvo. Bez obzira na cinjenicu da je osmanskog sulatana Murata I upravo u toku bitke ubio izvjesni Milos Kobilic (nije slovna greska covjek se zaista tako prezivao) njene posljedice govore ko je bio pobjednik. Nakon kosovske bitke najveci dio teritorije nekadasnje srpske srednjovjekovne drzave pao je pod direktnu ili vazalnu vlast Muratovog nasljednika Bajazita I kojem je tom pobjedom put ka Evropi bio otvoren.
Interesantan je podatak, medjutim, gdje za to vrijeme bio cuveni, u silnim pjesmama opjevani kraljevic Marko. Cinjenica da mitoloske, dakle, izmisljene konstrukcije u historiji nisu stvar modernih vremena svoje argumente u ovom slucaju nalazi upravo u epizodi koja se tice ovog nesretnog princa. Marko, naime, nije zakasnio na Kosovo, on se kao vjerni osmanski vazal borio na osmanskoj strani. Taj podatak recimo, sigurno nece se naci u vec pomenutim pjesmama. Marko je bio sin kralja Vukasina (odatle mu i titula kraljevica), srpskog velikasa koji je u zadnjim danima "carstva" (koje je jos 1346. samoproglasio srpski kralj Dusan Nemanjic) stekao toliko vojne i politicke moci da se mogao proglasiti kraljem. Vukasin je skupa sa svojim bratom Ugljesom pod svojom kontrolom drzao najveci dio danasnje Makedonije ali je imao nesrecu da je za susjeda ubrzo dobio Osmansko carstvo.
26. septembra 1371. godine na obali rijeke Marice u blizini mjesta Cernomena desila se bitka u kojoj su osmanske snage bukvalno pregazile zajednicku vojsku brace Vukasina i Ugljese koji su u bici poginuli i nakon cega je gotovo cijela Makedonija dosla pod osmansku vlast. Izuzetak je bio jedino teritorij zapadne Makedonije koji su Osmanlije ostavile Vukasinovom nasljedniku, njegovom sinu Marku da upravlja ali iskljucivo kao osmanski vazal. Biti vazal znacilo je da je kraljevic Marko morao redovno Osmanlijama isplacivati dogovoreni porez te se odazivati svojom vojskom i pruzati svaku pomoc i podrsku u slucaju bilo kakvog pohoda kojeg bi Osmanlije poduzele. Tako je i kraljevic, tj. poslije smrti svog oca, kralj Marko bio vjerni osmanski vazal kako u bici na Kosovu tako i u svim ostalim bitkama sve do 1395. godine kada je za Osmanlije poginuo na Rovinama u osmanskom pohodu na Vlasku.
Bitka koja se desila 15. juna 1389. godine u blizini Pristine se ni po cemu ne bi mogla izdvojiti od bilo koje druge srednjovjekovne bitke. Osnova vanjskopolitickih odnosa u srednjem vijeku bila je vojska, sto znaci da, sto jacu vojsku to efikasnije osvajanje i pod svoju kontrolu uvrstiti nove teritorije, kao i braniti se u slucaju da susjedi odluce napasti. U slucaju kosovske bitke napadac je bilo sve jace Osmansko carstvo, a njegovoj tada superiornoj vojsci bezuspjesno se suprotstavila koalicija vojski nekoliko balkanskih drzava od kojih su najvaznije bile knezevina srpskog kneza Lazara Hrebeljanovica te Bosansko kraljevstvo. Bez obzira na cinjenicu da je osmanskog sulatana Murata I upravo u toku bitke ubio izvjesni Milos Kobilic (nije slovna greska covjek se zaista tako prezivao) njene posljedice govore ko je bio pobjednik. Nakon kosovske bitke najveci dio teritorije nekadasnje srpske srednjovjekovne drzave pao je pod direktnu ili vazalnu vlast Muratovog nasljednika Bajazita I kojem je tom pobjedom put ka Evropi bio otvoren.
Interesantan je podatak, medjutim, gdje za to vrijeme bio cuveni, u silnim pjesmama opjevani kraljevic Marko. Cinjenica da mitoloske, dakle, izmisljene konstrukcije u historiji nisu stvar modernih vremena svoje argumente u ovom slucaju nalazi upravo u epizodi koja se tice ovog nesretnog princa. Marko, naime, nije zakasnio na Kosovo, on se kao vjerni osmanski vazal borio na osmanskoj strani. Taj podatak recimo, sigurno nece se naci u vec pomenutim pjesmama. Marko je bio sin kralja Vukasina (odatle mu i titula kraljevica), srpskog velikasa koji je u zadnjim danima "carstva" (koje je jos 1346. samoproglasio srpski kralj Dusan Nemanjic) stekao toliko vojne i politicke moci da se mogao proglasiti kraljem. Vukasin je skupa sa svojim bratom Ugljesom pod svojom kontrolom drzao najveci dio danasnje Makedonije ali je imao nesrecu da je za susjeda ubrzo dobio Osmansko carstvo.
26. septembra 1371. godine na obali rijeke Marice u blizini mjesta Cernomena desila se bitka u kojoj su osmanske snage bukvalno pregazile zajednicku vojsku brace Vukasina i Ugljese koji su u bici poginuli i nakon cega je gotovo cijela Makedonija dosla pod osmansku vlast. Izuzetak je bio jedino teritorij zapadne Makedonije koji su Osmanlije ostavile Vukasinovom nasljedniku, njegovom sinu Marku da upravlja ali iskljucivo kao osmanski vazal. Biti vazal znacilo je da je kraljevic Marko morao redovno Osmanlijama isplacivati dogovoreni porez te se odazivati svojom vojskom i pruzati svaku pomoc i podrsku u slucaju bilo kakvog pohoda kojeg bi Osmanlije poduzele. Tako je i kraljevic, tj. poslije smrti svog oca, kralj Marko bio vjerni osmanski vazal kako u bici na Kosovu tako i u svim ostalim bitkama sve do 1395. godine kada je za Osmanlije poginuo na Rovinama u osmanskom pohodu na Vlasku.
,,,,,Iliri u nama!
Iskreno se nadam da je vecini poznata cinjenica da su prije dolaska Slavena na prostore danasnjeg Balkana u 6. i 7. stoljecu ovi prostori bili naseljeni velikim brojem ilirskih plemena. Iako su ona i njihove teritorije vec dugo vremena prije slavenske najezde bila u sastavu Rimskog carstva to nikako ne znaci da su ta plemena u potpunosti bila romanizirana. Plemena poput Desidijata, Daorsa, Japoda, Mezeja, Deura, Breuka, Dalmata i mnogih drugih jos davno prije Rimljana gradili su i izgradili svoju kulturu koja ne samo da je prezivjela Rimljane nego je u nekim svojim elementima prezivjela sve do danas.
Dolazak Slavena oznacio je kraj jednog i pocetak sasvim drugog i drugacijeg doba. Taj prijelaz iz antike u srednji vijek bio je veoma nasilan, nestajali su gradovi, drzave narodi, ali su isto tako nastajali i novi. Iliri, iako ni sami nisu bili nikada jedinstveni, brojali su veliku populaciju sa zajdnickim kulturnim elementima i nikako nisu mogli u potpunosti nestati u tim burnim vremenima. Pokrenuti tom nasilnom migracijom oni prezivjeli Iliri koncentriraju se u pojedinim dijelovima Balknaskog poluotoka, gdje su se stapali sa novopridoslim stanovnistvom, dajuci mu mnogobrojne elemente svoje tradicije i kulture. To narocito vrijedi za prostore Bosne i Hercegovine, jer planinski reljef zemlje pruzao je idealno utociste u teskim vremenima seobe naroda. Vrijedno je i zanimljivo pitanje danas koliko je od tog ilirskog identiteta ostalo u nama i koliki je broj prezivjelih obicaja posebno u seoskim sredinama koji su toliko integrirani da ni ne pomisljamo da bi mogli biti ilirskog porijekla. Navescu nekoliko primjera.
-Jedna od cestih prica koja se moze cuti sirom Bosne i Hercegovine je prica o kucnoj zmiji. Rado bih cula sve varijante te price do kojih je danas moguce doci. Ta zmija zivi ispod kucnog praga i nikako se ne smije ubiti ukoliko se naidje na nju jer je ona zastitnica te kuce i porodice koja u njoj zivi. Zmija je u ilirskoj kulturi zauzimala izuzetno visoko mjesto kao zivotnija zastitinica ne samo kuca u kojima se zivi nego i kuca nakon smrti pa je cest simbol i na grobljima. Koliko je bitan kult zmije kod starih Ilira govori i cinjenica da sama rijec Ilir po svoj prilici bila rijec za zmiju od koje su po mitologiji Iliri i nastali. Ta prva zmija nazivala se Illurjanka. Kako se vidi, ovdje je rijec o potpuno drugacijem, pozitivnom znacenju simbola zmije za razliku od kasnijeg, krscanskog znacenja koje je zmija dobila.
-Tetoviranje na koje se i danas moze naici, posebno kod katolickog stanovnistva u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine ilirskog je porijekla. U ilirskim grobovima na Glasincu, kao i u sojenickom naselju u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiske otkrivene su kratke, bronzane veoma nasiljene igle koje bi se nataknule na drzak a sluzile su za bockanje koze i tetoviranje raznih ornamentalnih motiva.
-Vjerovanje u zao pogled kojim se moze "ureci" i naskoditi ljudima, zivotinjama pa cak i stvarima bilo je veoma rasireno medju Ilirima.
-Viseglasno pjevanje koje se moze cuti i danas po selima sirom Bosne i Hercegovine takodjer je ilirski relikt jer se ne nalazi kod drugih slavenskih naroda. Osim toga, rasprostranjenost tih muzickih oblika podudara se sa geopolitickim podrucjima koja su u prahistoriji i antici naseljevala pojedina ilirska plemena. Plesovi poput razlicitih kola isto imaju ilirski karakter.
Ovo je svakako samo nekoliko primjera elemenata ilirske kulture koji su prisutni i danas,,.
Dolazak Slavena oznacio je kraj jednog i pocetak sasvim drugog i drugacijeg doba. Taj prijelaz iz antike u srednji vijek bio je veoma nasilan, nestajali su gradovi, drzave narodi, ali su isto tako nastajali i novi. Iliri, iako ni sami nisu bili nikada jedinstveni, brojali su veliku populaciju sa zajdnickim kulturnim elementima i nikako nisu mogli u potpunosti nestati u tim burnim vremenima. Pokrenuti tom nasilnom migracijom oni prezivjeli Iliri koncentriraju se u pojedinim dijelovima Balknaskog poluotoka, gdje su se stapali sa novopridoslim stanovnistvom, dajuci mu mnogobrojne elemente svoje tradicije i kulture. To narocito vrijedi za prostore Bosne i Hercegovine, jer planinski reljef zemlje pruzao je idealno utociste u teskim vremenima seobe naroda. Vrijedno je i zanimljivo pitanje danas koliko je od tog ilirskog identiteta ostalo u nama i koliki je broj prezivjelih obicaja posebno u seoskim sredinama koji su toliko integrirani da ni ne pomisljamo da bi mogli biti ilirskog porijekla. Navescu nekoliko primjera.
-Jedna od cestih prica koja se moze cuti sirom Bosne i Hercegovine je prica o kucnoj zmiji. Rado bih cula sve varijante te price do kojih je danas moguce doci. Ta zmija zivi ispod kucnog praga i nikako se ne smije ubiti ukoliko se naidje na nju jer je ona zastitnica te kuce i porodice koja u njoj zivi. Zmija je u ilirskoj kulturi zauzimala izuzetno visoko mjesto kao zivotnija zastitinica ne samo kuca u kojima se zivi nego i kuca nakon smrti pa je cest simbol i na grobljima. Koliko je bitan kult zmije kod starih Ilira govori i cinjenica da sama rijec Ilir po svoj prilici bila rijec za zmiju od koje su po mitologiji Iliri i nastali. Ta prva zmija nazivala se Illurjanka. Kako se vidi, ovdje je rijec o potpuno drugacijem, pozitivnom znacenju simbola zmije za razliku od kasnijeg, krscanskog znacenja koje je zmija dobila.
-Tetoviranje na koje se i danas moze naici, posebno kod katolickog stanovnistva u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine ilirskog je porijekla. U ilirskim grobovima na Glasincu, kao i u sojenickom naselju u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiske otkrivene su kratke, bronzane veoma nasiljene igle koje bi se nataknule na drzak a sluzile su za bockanje koze i tetoviranje raznih ornamentalnih motiva.
-Vjerovanje u zao pogled kojim se moze "ureci" i naskoditi ljudima, zivotinjama pa cak i stvarima bilo je veoma rasireno medju Ilirima.
-Viseglasno pjevanje koje se moze cuti i danas po selima sirom Bosne i Hercegovine takodjer je ilirski relikt jer se ne nalazi kod drugih slavenskih naroda. Osim toga, rasprostranjenost tih muzickih oblika podudara se sa geopolitickim podrucjima koja su u prahistoriji i antici naseljevala pojedina ilirska plemena. Plesovi poput razlicitih kola isto imaju ilirski karakter.
Ovo je svakako samo nekoliko primjera elemenata ilirske kulture koji su prisutni i danas,,.
,,,,katolicko srpsko kraljevstvo!
Vjerujem da ce mnoge ovaj naslov zbuniti, ali kada se malo vise posvetite istrazivanju historije uvijek se moze naci pregrst nama danas nevjerovatnih stvari, iako one to u svoje vrijeme svakako nisu bile. Ponovo se bavim temom iz srednjeg vijeka, ali ovaj put iz historije srpske drzave. U godini sam 1217. Velika godina za srednjovjekovnu srpsku drzavu jer ce te godine njen vladar po prvi put ponjeti kraljevsku krunu i zbog toga dobiti naziv "Prvovencani". Rijec je o Stefanu Nemanjicu, drugom sinu velikog zupana Stefana Nemanje rodonacelnika dinastije Nemanjica.
Pretpostavljam da vecina vas koji citate ovaj post nije upoznata sa cinjenicom da je te godine kruna za Stefana dosla zapravo iz Rima. Papski legat pape Honorija III krunisao je za novog kralja Stefana Nemanjica i uveo na taj nacin srpsku drzavu u krug katolickih zemalja. Sam cin krunisanja krunom koju je poslao papa znacio je da srpska drzava priznaje supremaciju pape, a kako je duhovna vlast na zemlji po srednjovjekovnom shvacanju visa od svjetovne tim cinom kralj postaje papin vazal. Za Stefana Nemanjica nista neobicno jer je i sam poticao iz katolicke porodice iz Zete. Zeta, nekadasnje Dukljansko kraljevstvo, a danasnja Crna Gora dugo vremena je bila katolicka zemlja pod jurisdikcijom veoma stare Barske nadbiskupije. Stefanov otac pomenuti rodonacelnik srpske kraljevske dinastije Stefan Nemanja krsten je po rodjenju kao katolik, a Stefanov stariji brat Vukan koji je u to vrijeme bio zetski tj. dukljanski kralj je to cijelo vrijeme i ostao. Tako je Stefan Nemanjic još 1204. slao molbu u Rim papi Inocentu III da dobije krunu, ali mu je tek Inocentov nasljednik na papskoj stolici Honorije III konacno pozitivno odgovorio i poslao svog poslanika sa krunom kojom je okrunio Stefana 1217. godine.
Zavrsicu ovaj post jednom zanimljivoscu iz privatnog zivota prvog srpskog kralja. On je, naime, bio ozenjen vizantijskom princezom Evdokijom Andjel, ali je jadnu Evdokiju otjerao jer je navodno imala sugu. Pravi razlog, medjutim, bio je u cinjenici da se Stefan htio ozeniti po drugi put i to sa katolkinjom Anom Dandolo, unukom tada cuvenog mletackog (venecijanskog) duzda Enrikea Dandola. Ana Dandolo postala je Stefanova zena upravo u vrijeme kada Stefan salje svoju prvu molbu za krunisanje u Rim 1204. godine.
Pretpostavljam da vecina vas koji citate ovaj post nije upoznata sa cinjenicom da je te godine kruna za Stefana dosla zapravo iz Rima. Papski legat pape Honorija III krunisao je za novog kralja Stefana Nemanjica i uveo na taj nacin srpsku drzavu u krug katolickih zemalja. Sam cin krunisanja krunom koju je poslao papa znacio je da srpska drzava priznaje supremaciju pape, a kako je duhovna vlast na zemlji po srednjovjekovnom shvacanju visa od svjetovne tim cinom kralj postaje papin vazal. Za Stefana Nemanjica nista neobicno jer je i sam poticao iz katolicke porodice iz Zete. Zeta, nekadasnje Dukljansko kraljevstvo, a danasnja Crna Gora dugo vremena je bila katolicka zemlja pod jurisdikcijom veoma stare Barske nadbiskupije. Stefanov otac pomenuti rodonacelnik srpske kraljevske dinastije Stefan Nemanja krsten je po rodjenju kao katolik, a Stefanov stariji brat Vukan koji je u to vrijeme bio zetski tj. dukljanski kralj je to cijelo vrijeme i ostao. Tako je Stefan Nemanjic još 1204. slao molbu u Rim papi Inocentu III da dobije krunu, ali mu je tek Inocentov nasljednik na papskoj stolici Honorije III konacno pozitivno odgovorio i poslao svog poslanika sa krunom kojom je okrunio Stefana 1217. godine.
Zavrsicu ovaj post jednom zanimljivoscu iz privatnog zivota prvog srpskog kralja. On je, naime, bio ozenjen vizantijskom princezom Evdokijom Andjel, ali je jadnu Evdokiju otjerao jer je navodno imala sugu. Pravi razlog, medjutim, bio je u cinjenici da se Stefan htio ozeniti po drugi put i to sa katolkinjom Anom Dandolo, unukom tada cuvenog mletackog (venecijanskog) duzda Enrikea Dandola. Ana Dandolo postala je Stefanova zena upravo u vrijeme kada Stefan salje svoju prvu molbu za krunisanje u Rim 1204. godine.
Tuesday, June 14, 2011
SAFET BEG BASAGIC
(Nevesinje, 1870 - Sarajevo, 1934): Pjesnik, prevoditelj, historicar, politicar. Jedan od najmarkantnijih zacetnika moderne bosnjacke knjizevnosti i bosnjacke nacionalne svijesti. Gimnaziju pohadja u Sarajevu i u Zagrebu, gdje je 1894. sudjelovao s hrvatskom nacionalistickom omladinom u polaganju kamena temeljca Starcevicevom domu, zbog cega mu rezim bana Khuena Hedervaryja zabranjuje polaganje mature. Na Beckom sveucilistu slusao orijentalne jezike i historiju. Predavao arapski na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, osnovao drustva Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. Doktrorirao u Becu iz orijentalnih jezika i povijesti islama. Potom trebao postati profesorom orijentalnih jezika na Zagrebackom sveucilistu, ali je u medjuvremenu izabran za zastupnika, te za potpredsjednika i predsjednika Bosanskoga sabora. Nakon Prvog svjetskog rata Basagic kao kustos radi u Zemaljskom muzeju do umirovljenja. Pisao liriku (Trofanda, Izabrane pjesme), epske i dramske spjevove (Abdullah-pasa, Boj pod Ozijom), povijesne i knjizevnopovijesne studije (Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine, od 1463. do 1850, Gazi Husrev-beg, Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti, Znameniti Hrvati, Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini), sacinio izvanredan prijevod Rubaija Omera Hajjama.
Nastanak imena Hercegovina
O postanku imena Hercegovina poznata je teorija kako je dobila ime nakon sto se Stjepan Kosaca proglasio hercegom.
U knjizi "Hercegovacka prezimena" , u Hercegovini se odrzala jedna stara turska prica koja nema nikakve veze sa herceg-Stjepanom.
Ovu pricu je ispricao jedan starac iz Hercegovine, jos u polovini 19. Stoljeca, a tadasnji kronicar zabiljezo.
"Cim je Bosna i Hercegovina, Bog ti pomogao, bila fet ucinjena od Turcina, odmah nizami (vojnici) stanu iskati izum (dopust) da odu malo u svoj vilajet na selamluk (vidjenje) i na tehvdih (ladanje), biva da malo promijene hariju (zrak) jer nikako nijesu mogli obikavati nasu vrucinu i zegu. Mnogi od njih, koji nijesu bili vise godina kod kuce, dobiju teskeru (propusnicu) da mogu ici. Kad su dosli tamo u svoju domovinu, vec odakle je koji bio, stanu ih zapitkivati njihove emserije (poznanici) i jarani o svemu i svacemu, i kakva je ta gjaurska zemlja i kakvi su kauri. Oni im pocnu svasta pricati, a od Hercegovine im jos reknu nabaska (posebice) kao da su se svi sto godina zdogovarali i ovo: "Para yok, herseng cok", sto je biva, efendum, po naski, "Para nema, a kamenja bukader" (i odvise).
O tome zacuje polagano i sultan u Stambolu pa sabere na divan (vijece) sve svoje musire, valije i vezire, te ih zapita kako ce novo ime nadjeti toj gjaurskoj zemlji uz inat gjaurima jer mu je dosta askera (vojnika) pozobala, dok ju je zauzeo. Na to se digne jedan stari pasa, koji je bio u Hercegovini, kako je baskin (zgodno) pa onoj nizamskoj "herseng" – "puno kamenja" nadjenuti ime i cijeloj zemlji, jer ima i onako plaho puno kamenja. Sultan i vas divan na to kail i razi bude (spremno pristanu), te po askerskoj rijeci "herseng" prozva zemlju Hercegovinom."
U knjizi "Hercegovacka prezimena" , u Hercegovini se odrzala jedna stara turska prica koja nema nikakve veze sa herceg-Stjepanom.
Ovu pricu je ispricao jedan starac iz Hercegovine, jos u polovini 19. Stoljeca, a tadasnji kronicar zabiljezo.
"Cim je Bosna i Hercegovina, Bog ti pomogao, bila fet ucinjena od Turcina, odmah nizami (vojnici) stanu iskati izum (dopust) da odu malo u svoj vilajet na selamluk (vidjenje) i na tehvdih (ladanje), biva da malo promijene hariju (zrak) jer nikako nijesu mogli obikavati nasu vrucinu i zegu. Mnogi od njih, koji nijesu bili vise godina kod kuce, dobiju teskeru (propusnicu) da mogu ici. Kad su dosli tamo u svoju domovinu, vec odakle je koji bio, stanu ih zapitkivati njihove emserije (poznanici) i jarani o svemu i svacemu, i kakva je ta gjaurska zemlja i kakvi su kauri. Oni im pocnu svasta pricati, a od Hercegovine im jos reknu nabaska (posebice) kao da su se svi sto godina zdogovarali i ovo: "Para yok, herseng cok", sto je biva, efendum, po naski, "Para nema, a kamenja bukader" (i odvise).
O tome zacuje polagano i sultan u Stambolu pa sabere na divan (vijece) sve svoje musire, valije i vezire, te ih zapita kako ce novo ime nadjeti toj gjaurskoj zemlji uz inat gjaurima jer mu je dosta askera (vojnika) pozobala, dok ju je zauzeo. Na to se digne jedan stari pasa, koji je bio u Hercegovini, kako je baskin (zgodno) pa onoj nizamskoj "herseng" – "puno kamenja" nadjenuti ime i cijeloj zemlji, jer ima i onako plaho puno kamenja. Sultan i vas divan na to kail i razi bude (spremno pristanu), te po askerskoj rijeci "herseng" prozva zemlju Hercegovinom."
Sunday, June 5, 2011
HUSEIN KAPETAN GRADASCEVIC
(Gradacac, 1802 - Carigrad, 1833):
Husein Kapetan Gradascevic roden je u Gradaccu 1802 godine, jedan od najvecih bosnjackih velikana cije ce ime zauvijek ostati zlatom urezano u Bosnjackoj historiji - pokretac cuvene Bosnjacke Revolucije i otpora prema Turcima. Bio je jedan od najistaknutijih i najutjecajnijih ljudi u nacionalnom osvjescivanju Bosnjaka. Husein-Kapetan Gradascevic je bio odlucna, razborita, energicna, pametna i visoko moralna osoba. U Bosnjaka je poznat kao "izdanak onog najboljeg sto karakterizira Bosnjaka." Zbog toga su ga Bosnjaci prozvali "Zmaj od Bosne." Za vrijeme svog zivota podize mnoge zaduzbine, a 1823 fra Iliji Starcevicu dozvoljava da otvori prvu katolicku skolu u Bosni. Za svoje vrijeme je bio pravi demokrata - nijednu odluku nije zelio donijeti bez konzultacije sa svojim suradnicima i samim narodom na koji se oslanjao i koji je predvodio. Bosnjaci su, u sklopu neuspjesnih ratova koje je vodilo Carstvo, snosili ogromne materijalne i ljudske zrtve i toga je Husein-Kapetan Gradascevic bio svjestan. Nakon saznanja da ce Bosna i bosnjacki narod ostati potpuno izolovani sa centralnim dijelom Carstva - sticanjem autonomije Srbije, Grcke, i Albanije - ponukali su Kapetana Gradascevica na Revoluciju. Ubrzo, ratoborni Husein-Kapetan Gradascevic postaje voda i pokretac Revolucije protiv Turaka. Sa Bosnjackom vojskom oslobada Travnik i natjerava tadasnjeg turskog vezira da skine svoju odoru, i nakon obrednog pranja obuce tradicionalno bosnjacko odijelo. Vecina kapetana i ajana ga priznaju kao svog vodu, a izuzetak je bio hercegovacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic.
U to vrijeme na sjeveru Albanije dolazi do ozbiljnije pobune. Nakon toga, Husein-Kapetan Gradascevic predvodi dobro naoruzanu Bosansku Armiju od oko 25,000 Bosnjaka i odlazi na istok, gdje Osmanskim snagama daje ultimativni zahtjev da Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se Bosni ne mijenja poredak, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u bosanskom elajetu bira iz reda Bosnjaka. Sultan pristaje na zadati ultimatum posto je Gradascevic na Kosovu vec porazio velikog vezira Mehmeda Resid-pasu i osvojio Prizren i Pec. Vec 1831 godine Husein Kapetan Gradascevic u Sarajevu biva proglasen za bosanskog namjesnika i Bosna postaje nezavisna. Husein Kapetan Gradascevic se potpisuje kao "Vrhovni Komandant Bosne Izabran Voljom Naroda." U Julu 1831 godine, prosao je sa vojskom kroz bosnjacki Sandzak i Tutin, te logorovao u Mitrovi. Po tutnjavi te silne bosanske vojske, grad Tutin u Sandzaku dobija svoje sadasnje ime. Videci da porta ne kani ispuniti vec dogovorene zahtjeve, Husein Kapetan Gradascevic postavlja novi zahtjev - da Bosna postane nasljedna knezevina. Hercegovacki kapetani pod vodstvom Ali-pase Rizvanbegovica odvajaju se od Revolucija Husein Kapetana Gradascevica. Sultan 1832 godine salje snaznu vojsku od 30,000 vojnika na Bosnu. Nakon krvave borbe na Sarajevskom Polju u kojoj je bilo velikih gubitaka na obje strane, bosanska vojska, na celu sa Gradascevicem iznenada gubi tlo pod nogama i biva porazena na Sarajevskom polju, gdje Gradascevic izrice svoje poznate rijeci: "Ovo je posljednji dan nase slobode!" Husein Kapetan Gradascevic potom nalazi sigurnost u Austriji i dobiva pomilovanje od Sultana uz uvjet da se ne vraca u Bosnu. Njegovo dozivotno odrediste je bilo Trapezunt (Trabzon na obali Crnog Mora). Tugujuci za Bosnom odlazi u Carigrad, gdje je bio zatocen, i mucki otrovan 1834 godine.
U cuvenom razgovoru sa turskim beglerbegom, kada mu je turski beglerbeg rekao: "Nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine... Gines za drzavu koja nikad nije postojala niti ce." Husein Kapetan Gradascevic mu je odgovorio sljedecim rijecima: " Ima Bosne, beglerbeze i Bosnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti ce i poslije vas!
Ali-pasa Rizvanbegovic-Stocevic
Stolac (1761-1851).Potjece iz stare bosanske kapetanske familije.Borio se protiv "Zmaja od Bosne", Husein-kapetana Gradascevica 1831. godine. Da bi ga dobio na svoju stranu i vezao ga za sebe, sultan je odvojio Hercegovinu od Bosne i 1832. godine, postavio ga za hercegovackog vezira.Ubijen je po naredbi Omer-pase Latasa 1851. godine. Najpoznatiji je po uvodjenju melioracije i naredjivao da se uzgaja razno juzno voce, povrce i svilena buba.
BOSNJAK MEHMED-PASA SOKOLOVIC
U srpskoj historiografiji ovaj veliki Bosnjak je smatran bosanskim Srbinom i to na osnovu posrednih izvora da je njegov brat bio Makarije Sokolovic. Nadalje, srpska historiografija kreditira Mehmed-pasu Sokolovica da je navodno preveo u islam citav svoj rodni kraj u gornjem Podrinju, te da je ucestvovao u obnavljanju Pecke patrijarsije navodno zbog privrzenosti svom "porijeklu." Ovakve konstatacije srpskih historiografa ne samo da su nacionalno-romanticarske, nego su i historijski neutemeljene.
Husein Kapetan Gradascevic roden je u Gradaccu 1802 godine, jedan od najvecih bosnjackih velikana cije ce ime zauvijek ostati zlatom urezano u Bosnjackoj historiji - pokretac cuvene Bosnjacke Revolucije i otpora prema Turcima. Bio je jedan od najistaknutijih i najutjecajnijih ljudi u nacionalnom osvjescivanju Bosnjaka. Husein-Kapetan Gradascevic je bio odlucna, razborita, energicna, pametna i visoko moralna osoba. U Bosnjaka je poznat kao "izdanak onog najboljeg sto karakterizira Bosnjaka." Zbog toga su ga Bosnjaci prozvali "Zmaj od Bosne." Za vrijeme svog zivota podize mnoge zaduzbine, a 1823 fra Iliji Starcevicu dozvoljava da otvori prvu katolicku skolu u Bosni. Za svoje vrijeme je bio pravi demokrata - nijednu odluku nije zelio donijeti bez konzultacije sa svojim suradnicima i samim narodom na koji se oslanjao i koji je predvodio. Bosnjaci su, u sklopu neuspjesnih ratova koje je vodilo Carstvo, snosili ogromne materijalne i ljudske zrtve i toga je Husein-Kapetan Gradascevic bio svjestan. Nakon saznanja da ce Bosna i bosnjacki narod ostati potpuno izolovani sa centralnim dijelom Carstva - sticanjem autonomije Srbije, Grcke, i Albanije - ponukali su Kapetana Gradascevica na Revoluciju. Ubrzo, ratoborni Husein-Kapetan Gradascevic postaje voda i pokretac Revolucije protiv Turaka. Sa Bosnjackom vojskom oslobada Travnik i natjerava tadasnjeg turskog vezira da skine svoju odoru, i nakon obrednog pranja obuce tradicionalno bosnjacko odijelo. Vecina kapetana i ajana ga priznaju kao svog vodu, a izuzetak je bio hercegovacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic.
U to vrijeme na sjeveru Albanije dolazi do ozbiljnije pobune. Nakon toga, Husein-Kapetan Gradascevic predvodi dobro naoruzanu Bosansku Armiju od oko 25,000 Bosnjaka i odlazi na istok, gdje Osmanskim snagama daje ultimativni zahtjev da Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se Bosni ne mijenja poredak, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u bosanskom elajetu bira iz reda Bosnjaka. Sultan pristaje na zadati ultimatum posto je Gradascevic na Kosovu vec porazio velikog vezira Mehmeda Resid-pasu i osvojio Prizren i Pec. Vec 1831 godine Husein Kapetan Gradascevic u Sarajevu biva proglasen za bosanskog namjesnika i Bosna postaje nezavisna. Husein Kapetan Gradascevic se potpisuje kao "Vrhovni Komandant Bosne Izabran Voljom Naroda." U Julu 1831 godine, prosao je sa vojskom kroz bosnjacki Sandzak i Tutin, te logorovao u Mitrovi. Po tutnjavi te silne bosanske vojske, grad Tutin u Sandzaku dobija svoje sadasnje ime. Videci da porta ne kani ispuniti vec dogovorene zahtjeve, Husein Kapetan Gradascevic postavlja novi zahtjev - da Bosna postane nasljedna knezevina. Hercegovacki kapetani pod vodstvom Ali-pase Rizvanbegovica odvajaju se od Revolucija Husein Kapetana Gradascevica. Sultan 1832 godine salje snaznu vojsku od 30,000 vojnika na Bosnu. Nakon krvave borbe na Sarajevskom Polju u kojoj je bilo velikih gubitaka na obje strane, bosanska vojska, na celu sa Gradascevicem iznenada gubi tlo pod nogama i biva porazena na Sarajevskom polju, gdje Gradascevic izrice svoje poznate rijeci: "Ovo je posljednji dan nase slobode!" Husein Kapetan Gradascevic potom nalazi sigurnost u Austriji i dobiva pomilovanje od Sultana uz uvjet da se ne vraca u Bosnu. Njegovo dozivotno odrediste je bilo Trapezunt (Trabzon na obali Crnog Mora). Tugujuci za Bosnom odlazi u Carigrad, gdje je bio zatocen, i mucki otrovan 1834 godine.
U cuvenom razgovoru sa turskim beglerbegom, kada mu je turski beglerbeg rekao: "Nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine... Gines za drzavu koja nikad nije postojala niti ce." Husein Kapetan Gradascevic mu je odgovorio sljedecim rijecima: " Ima Bosne, beglerbeze i Bosnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti ce i poslije vas!
Ali-pasa Rizvanbegovic-Stocevic
Stolac (1761-1851).Potjece iz stare bosanske kapetanske familije.Borio se protiv "Zmaja od Bosne", Husein-kapetana Gradascevica 1831. godine. Da bi ga dobio na svoju stranu i vezao ga za sebe, sultan je odvojio Hercegovinu od Bosne i 1832. godine, postavio ga za hercegovackog vezira.Ubijen je po naredbi Omer-pase Latasa 1851. godine. Najpoznatiji je po uvodjenju melioracije i naredjivao da se uzgaja razno juzno voce, povrce i svilena buba.
BOSNJAK MEHMED-PASA SOKOLOVIC
U srpskoj historiografiji ovaj veliki Bosnjak je smatran bosanskim Srbinom i to na osnovu posrednih izvora da je njegov brat bio Makarije Sokolovic. Nadalje, srpska historiografija kreditira Mehmed-pasu Sokolovica da je navodno preveo u islam citav svoj rodni kraj u gornjem Podrinju, te da je ucestvovao u obnavljanju Pecke patrijarsije navodno zbog privrzenosti svom "porijeklu." Ovakve konstatacije srpskih historiografa ne samo da su nacionalno-romanticarske, nego su i historijski neutemeljene.
MOSTARAC HUSAGA CISIC
Husaga Cisic je nas prvi politicar koji je u Titovoj Jugoslaviji otvorio pitanje polozaja Bosnjaka i Bosne.
Otjerao Pavelicevog Dzafer-bega i generala Ambrosija
Ono sto Cisicevu licnost cini iznimnom jeste da nije postojao nesklad izmedju njegovog intelektualnog i moralnog stava s jedne strane i prakticno politickog angazmana, s druge strane. Nacionalna samosvijest i borba za prava Bosnjaka nije ga nikada ogranicila. Sa simpatijama je 40-tih gledao na okupljanje antifasisticke omladine i ilegalaca u njegovoj kuci. Bio je jedan od inicijatora Mostarske rezolucije kojom su bosnjacki intelektualci osudili ustaska zlodjela. Vlasti NDH su ga uzalud pokusale pridobiti. Dzafer-beg Kulenovic, Pavelicev covjek za "muslimanska pitanja" pokusao ga je vrbovati, ali ga je Cisic otjerao iz svoje kuce. Neobavljena posla se vratio i rodjak talijanske kraljevske porodice, general Ambrosi, koji ga je 1942. godine, takodjer, uzalud zelio privuci na stranu fasizma.
Hapsen, pritvaran, interniran
Husaga Cisic je rodjen 15. decembra 1878 godine u Mostaru, gdje je proveo i najveci dio svog zivota. Izuzetnu paznju je pridavao licnom obrazovanju. Prilazi Pokretu za vjersko prosvjetnu-autonomiju Bosnjaka u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, kojeg je pokrenuo ali-efendija Dzabic. Zajedno s prijateljima je pokrenuo list "Musavat" gdje se istice izuzetno ostrim clancima protiv austrougarskih vlasti. Formirao je i stranku Muslimansko demokratsku organizaciju. Zbog svog pisanja je bivao hapsen, pritvaran, a potom u tri navrata interniran na Bivolje Brdo kod Capljine, u Bihac, te Arad. Tokom Prvog svjetskog rata je bio mobilisan u kaznjenicku jedinicu Djera, a potom u IV bosanskohercegovacku regimentu sa kojom je ratovao u Italiji gdje je ranjen. Bio je predsjedavajuci Gradskog vijeca Mostara, pa predsjednik Opstine Mostar, predsjednik Vakufsko-meafirskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te clan III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.
Borac za nacionalno dostojanstvo Bosnjaka
Ove godine navrsava se tacno 134 godina od rodjenja Mostarca Huseina Husage Cisica, velikog bosnjackog politicara i intelektualca, iznimne licnosti koja je dala pecat ne samo mostarskoj vec i ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine i posebno Bosnjaka u prelomnim vremenima s kraja 19., pocetkom i sredinom 20 stoljeca. Sira javnost svakako premalo zna o Cisicu, za sto se ponajvise ima zahvaliti decenijama komunisticke vladavine, kada se njegovo djelo smisljeno zataskavano, buduci da se radilo o jednom od najvecih boraca za prava Bosnjaka i Bosne. Jasno, Cisicevom presucivanju kumovao je svakako i tradicionalni nemar samih Bosnjaka. Nedavnim objavljivanjem Cisiceve knjige "Postanak i razvitak grada Mostara", mostarski intelektualci okupljeni oko Islamske stamparije (IC) Mostar, zapoceli su reafirmaciju djela ovog velikog covjeka. Husaga ce u historiji poglavito biti zapamcen kao nas prvi politicar koji je u Titovoj Jugoslaviji otvorio pitanje polozaja Bosnjaka i Bosne u toj novoformiranoj drzavi. On je tako na Trecem zasjedanju AVNOJ-a podnio amandman na novi Ustav socijalisticke Jugoslavije i jasno istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda i BiH kao republike. Naime, mada je Bosna i Hercegovina usla u sastav Federacije kao jedna od sest ravnopravnih Republika, Bosnjacima nije bilo mjesta kao "sestoj buktinji" na grbu nove drzave, koja je trebala biti njihov simbol. Cisic je predlagao unosenje seste buktinje u drzavni grb Jugoslavije, zato sto su Bosnjaci, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonoca i Crnogoraca, sesta jugoslavenska nacija. No, tadasnji ministar za konstituantu, kasniji disident Milovan Djilas je Cisicu odgovorio da to da li su Bosnjaci nacija jeste "teorijsko pitanje koje se ne moze rjesavati jednim dekretom". S obzirom da njegov prijedlog nije usvojen, Cisic je prigovorio Predsjednistvu Ustavotvorne skupstine i s tim u vezi bio jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava socijalisticke Jugoslavije! Za taj cin je u postratnoj Jugoslaviji, kada se sa "unutrasnjim neprijateljima" zestoko obracunavalo, trebalo je isuvise hrabrosti.
O ovim Cisicevim amandmanima i glasanju protiv Ustava Jugoslavije doskora se nije nista znalo. Komunisticke vlasti ocito su se potrudile da sakriju, prije svega, razloge koji su Cisica, ciji su sinovi Husref i Mithad dali zivote u borbi protiv fasizma, ponukali na ovakvu reakciju. No, u svome dopisu Predsjednistvu Skupstine naroda Ustavotvoren skupstine od 18. januara 1946 godine Cisic sasvim jasno istice nepravdu koja je nanesena Bosnjacima. - Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bosnjana ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo rijeci u nacionalnim i drzavno-pravnim pitanja nase uze otadzbine Bosne i Hercegovine – navodi se u Cisicevom dopisu. Protivio se stavovima da je BiH zasnivana ravnopravnosti Srba i Hrvata, isticuci da BiH na ravnopravnostima ta dva naroda, bez Bosnjaka, nema izgleda za opstanak. Husaga je jos tada ukazao na srpski nacionalizam: - Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, nasa uza otadzbina BiH spada u zivotni prostor srpske nacije, kao i jos mnoge druge nacionalno ne prociscene zemlje, te se zato namece duznost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklope u svoj nacionalni matinjak, kao sastavni dio njegov – istakao je Cisic, napomenuvsi da Bosnjaci "mirne duse ne podnose da se na tako problematican nacin progira ugled njihove uze otadzbine BiH". Jedan od istrazivaca djela Husage Cisica, profesor sociologije iz Mostara Enes Ratkusic cijeni kako je Cisicev doprinos, u kontekstu ukupne borbe za nacionalnu i politicku afirmaciju Bosnjaka i BiH, izniman. - Razumijevajuci i sagledavajuci sve to u danasnjim povijesno-politickom kontekstu, bez imalo straha ode eventualne nedosljednosti, moze se zakljuciti sljedece – vecina danasnjih bosnjackih predstavnika u vlastima nije dostojna ni da spomene njegovo ime, a kamoli da se s njim poredi – rekao je Ratkusic. On dodaje da je Husaga bio dobrano otvorio put borbi Bosnjaka za nacionalnu afirmaciju, ali da znacajan broj bosnjackih politicara i intelektualaca, kao i danas, nije bio dosljedan Husaginom putu. - Posebna prica su politicari, ali i intelektualci koji su dosli nakon Husaginog politickog sklanjanja, od vladajuce komunisticke garniture, koji su rjesenje tzv. "muslimanskog pitanja" u to vrijeme vidjeli iskljucivo u srpskom ili hrvatskom opredjeljivanju. Vecina ih nije bila dorasla vremenu u kojem su zivjeli – navodi Ratkusic. Poznati mostarski knjizevnik, rahmetli Alija Kebo pisuci o liku i djelu Husage Cisica naveo je da su "njegova stajalista, otvorenost, objektivnost i britkost smetali ljudima uskih pogleda i afiniteta, raznim zavidnicima, i smutljivcima koji su htjeli i hoce da bosnjacki narod bioloski istrijebe s ovih prostora".
Otjerao Pavelicevog Dzafer-bega i generala Ambrosija
Ono sto Cisicevu licnost cini iznimnom jeste da nije postojao nesklad izmedju njegovog intelektualnog i moralnog stava s jedne strane i prakticno politickog angazmana, s druge strane. Nacionalna samosvijest i borba za prava Bosnjaka nije ga nikada ogranicila. Sa simpatijama je 40-tih gledao na okupljanje antifasisticke omladine i ilegalaca u njegovoj kuci. Bio je jedan od inicijatora Mostarske rezolucije kojom su bosnjacki intelektualci osudili ustaska zlodjela. Vlasti NDH su ga uzalud pokusale pridobiti. Dzafer-beg Kulenovic, Pavelicev covjek za "muslimanska pitanja" pokusao ga je vrbovati, ali ga je Cisic otjerao iz svoje kuce. Neobavljena posla se vratio i rodjak talijanske kraljevske porodice, general Ambrosi, koji ga je 1942. godine, takodjer, uzalud zelio privuci na stranu fasizma.
Hapsen, pritvaran, interniran
Husaga Cisic je rodjen 15. decembra 1878 godine u Mostaru, gdje je proveo i najveci dio svog zivota. Izuzetnu paznju je pridavao licnom obrazovanju. Prilazi Pokretu za vjersko prosvjetnu-autonomiju Bosnjaka u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, kojeg je pokrenuo ali-efendija Dzabic. Zajedno s prijateljima je pokrenuo list "Musavat" gdje se istice izuzetno ostrim clancima protiv austrougarskih vlasti. Formirao je i stranku Muslimansko demokratsku organizaciju. Zbog svog pisanja je bivao hapsen, pritvaran, a potom u tri navrata interniran na Bivolje Brdo kod Capljine, u Bihac, te Arad. Tokom Prvog svjetskog rata je bio mobilisan u kaznjenicku jedinicu Djera, a potom u IV bosanskohercegovacku regimentu sa kojom je ratovao u Italiji gdje je ranjen. Bio je predsjedavajuci Gradskog vijeca Mostara, pa predsjednik Opstine Mostar, predsjednik Vakufsko-meafirskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te clan III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.
Borac za nacionalno dostojanstvo Bosnjaka
Ove godine navrsava se tacno 134 godina od rodjenja Mostarca Huseina Husage Cisica, velikog bosnjackog politicara i intelektualca, iznimne licnosti koja je dala pecat ne samo mostarskoj vec i ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine i posebno Bosnjaka u prelomnim vremenima s kraja 19., pocetkom i sredinom 20 stoljeca. Sira javnost svakako premalo zna o Cisicu, za sto se ponajvise ima zahvaliti decenijama komunisticke vladavine, kada se njegovo djelo smisljeno zataskavano, buduci da se radilo o jednom od najvecih boraca za prava Bosnjaka i Bosne. Jasno, Cisicevom presucivanju kumovao je svakako i tradicionalni nemar samih Bosnjaka. Nedavnim objavljivanjem Cisiceve knjige "Postanak i razvitak grada Mostara", mostarski intelektualci okupljeni oko Islamske stamparije (IC) Mostar, zapoceli su reafirmaciju djela ovog velikog covjeka. Husaga ce u historiji poglavito biti zapamcen kao nas prvi politicar koji je u Titovoj Jugoslaviji otvorio pitanje polozaja Bosnjaka i Bosne u toj novoformiranoj drzavi. On je tako na Trecem zasjedanju AVNOJ-a podnio amandman na novi Ustav socijalisticke Jugoslavije i jasno istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda i BiH kao republike. Naime, mada je Bosna i Hercegovina usla u sastav Federacije kao jedna od sest ravnopravnih Republika, Bosnjacima nije bilo mjesta kao "sestoj buktinji" na grbu nove drzave, koja je trebala biti njihov simbol. Cisic je predlagao unosenje seste buktinje u drzavni grb Jugoslavije, zato sto su Bosnjaci, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonoca i Crnogoraca, sesta jugoslavenska nacija. No, tadasnji ministar za konstituantu, kasniji disident Milovan Djilas je Cisicu odgovorio da to da li su Bosnjaci nacija jeste "teorijsko pitanje koje se ne moze rjesavati jednim dekretom". S obzirom da njegov prijedlog nije usvojen, Cisic je prigovorio Predsjednistvu Ustavotvorne skupstine i s tim u vezi bio jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava socijalisticke Jugoslavije! Za taj cin je u postratnoj Jugoslaviji, kada se sa "unutrasnjim neprijateljima" zestoko obracunavalo, trebalo je isuvise hrabrosti.
O ovim Cisicevim amandmanima i glasanju protiv Ustava Jugoslavije doskora se nije nista znalo. Komunisticke vlasti ocito su se potrudile da sakriju, prije svega, razloge koji su Cisica, ciji su sinovi Husref i Mithad dali zivote u borbi protiv fasizma, ponukali na ovakvu reakciju. No, u svome dopisu Predsjednistvu Skupstine naroda Ustavotvoren skupstine od 18. januara 1946 godine Cisic sasvim jasno istice nepravdu koja je nanesena Bosnjacima. - Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bosnjana ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama, ospore pravo rijeci u nacionalnim i drzavno-pravnim pitanja nase uze otadzbine Bosne i Hercegovine – navodi se u Cisicevom dopisu. Protivio se stavovima da je BiH zasnivana ravnopravnosti Srba i Hrvata, isticuci da BiH na ravnopravnostima ta dva naroda, bez Bosnjaka, nema izgleda za opstanak. Husaga je jos tada ukazao na srpski nacionalizam: - Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, nasa uza otadzbina BiH spada u zivotni prostor srpske nacije, kao i jos mnoge druge nacionalno ne prociscene zemlje, te se zato namece duznost svakom nacionalnom Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklope u svoj nacionalni matinjak, kao sastavni dio njegov – istakao je Cisic, napomenuvsi da Bosnjaci "mirne duse ne podnose da se na tako problematican nacin progira ugled njihove uze otadzbine BiH". Jedan od istrazivaca djela Husage Cisica, profesor sociologije iz Mostara Enes Ratkusic cijeni kako je Cisicev doprinos, u kontekstu ukupne borbe za nacionalnu i politicku afirmaciju Bosnjaka i BiH, izniman. - Razumijevajuci i sagledavajuci sve to u danasnjim povijesno-politickom kontekstu, bez imalo straha ode eventualne nedosljednosti, moze se zakljuciti sljedece – vecina danasnjih bosnjackih predstavnika u vlastima nije dostojna ni da spomene njegovo ime, a kamoli da se s njim poredi – rekao je Ratkusic. On dodaje da je Husaga bio dobrano otvorio put borbi Bosnjaka za nacionalnu afirmaciju, ali da znacajan broj bosnjackih politicara i intelektualaca, kao i danas, nije bio dosljedan Husaginom putu. - Posebna prica su politicari, ali i intelektualci koji su dosli nakon Husaginog politickog sklanjanja, od vladajuce komunisticke garniture, koji su rjesenje tzv. "muslimanskog pitanja" u to vrijeme vidjeli iskljucivo u srpskom ili hrvatskom opredjeljivanju. Vecina ih nije bila dorasla vremenu u kojem su zivjeli – navodi Ratkusic. Poznati mostarski knjizevnik, rahmetli Alija Kebo pisuci o liku i djelu Husage Cisica naveo je da su "njegova stajalista, otvorenost, objektivnost i britkost smetali ljudima uskih pogleda i afiniteta, raznim zavidnicima, i smutljivcima koji su htjeli i hoce da bosnjacki narod bioloski istrijebe s ovih prostora".
Subscribe to:
Posts (Atom)