Zeljka Bijelic Cimirotic,zapisala!
Nista ne znam osim prica sa kojima sam odrasla uz sis,vatru i pecenjke moga djetinjstva. To su price koje sam ja kao dijete upijala i zapamtila Price kao sto Copic kaze u Basti sljezove boje o divnom narodu,ponosnom i pametnom sa vjerom u prsima Jedna od tih je prica o mostu u Trebinju :
"""U davna vremena kada su ljudi bili dervisi,hriscani i hebreji. Kada su bili djedovi,didovi i babe ,zemlja je vodjena od njih prosvjetljenih koji su samo u jednoga vjerovali neki su ga zvali Bog neko Alah neko El ,nisu vjerovali u predstavnike i sinove i proroke vec njihov zakon je bio zakon 12(Apostola,Imama),12 puteva u 3 u 7 u 72 puta nebrojena lica i iskustva na tom putu u toj drevnoj zemlji zivio je Ali Pasa (baba dervis )koga su ljudi zvali Arslan ili Aslan-Lav i bio je baba od Ioannine. Bio je postovan. U to vrijeme janicari su jako veliki ortodoxni ljudi koji su vjerovali u rijec Mohameda. Kod nas po zakonu devshirme (to znaci svakog 5 dijete koji nisu vjerovali u Mohameda odvodili i prekrstavali)Aslan je bio jako mocan i njegova flota je branila donji dio Jadrana sve do Grcke. Postovali su se medjusobno i vezala ih je medjusobno vjera u jednoga tako da su se djedovi,didovi i babe drzali zajedno i zasjedali. Arslan je uzeo za zenu kcer djeda kuce Bosanske Zvala se Vasilija i bila je iz Trebinja. Volio je kao svoju cerku i da bi je spasio uzeo je za zenu. Arslan je bio cuvar Tarikata koju je napravio najuceniji od svih Hayyan iz Persije isto dervis. Arslan je bio izdan ili prodan od svojih tako da su Osmanlije u jednoj noci pobile sve sto je bilo njegovo. Kcer je noc prije spasao sa Tarikatom i poslao negdje. U njegovo ime je taj most.. u sjecanje na izgubljeno znanje i kada su ljudi bili ljudi. On je bio baba Albanije i Sandzaka a Kosovo su branili zajedno sa nama. Izasla sam u svijet i procitala i gledala film "The Chronicles of Narnia" i cula da je neka Amerikanka bila u Albaniji i da je napisala trilogiju o Tarikatu .Tarikat je sah ali nije sah vec knjiga nad knjigama od Hajjana.
·
Saturday, May 21, 2011
Friday, May 13, 2011
Ekumenska ljubav-Lupiga
Reisu-l-ulema Chuck ef. Norris by Boris Dežulović
ritn by: Ivor Car
Ekumenska ljubav
‚Degradiranje’ vjeronauka, koje je ministarstvo obrazovanja sarajevskog kantona ‚počinilo’ tako što je odlučilo da se vjeronauk ubuduće ne računa pod opći školski uspjeh, određenim strukturama nipošto nije prihvatljivo. Ljutito je reagirao, kako Rijaset Islamske zajednice, tako i Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije. Te se teme uhvatio i Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni, gdje je pokušao objasniti zašto su se ove ideje, upravo u Rijasetu i Katehetskom uredu, već puno ranije morali sjetiti
Ekumenska ljubav
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Znaš li, kaže, da je Chuck Norris oborio Allaha iz vjeronauka? Baš se Allah nasekirao, odgovorih ja. Ionako mu po novome ne ulazi u opći uspjeh. Sva je sreća da mu Chuck Norris ne predaje fiziku, kemiju i biologiju. I da mu Arzija Mahmutović nije kantonalna ministrica obrazovanja. Morao bi Allah popravljati prosjek na fizičkom.
Ne prestaje, eto, halabuka što se nadigla nakon odluke kantonalnog ministra obrazovanja Emira Suljagića da se u sarajevskim školama ocjena iz vjeronauka ne računa u opći uspjeh. Banalno očekivano, do koeficijenta na pobjedu Novaka Đokovića, javili su se naposljetku zajedno rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice Muharem ef. Omerdić i pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije monsinjor Petar Jukić, pa u ekumenskoj groznici poslali Suljagiću klasično prijeteće pismo.
"Tražimo da opozovete svoju odluku broj 11-01-38-18845/11 od 22. aprila 2011. godine, i da nas o svojoj odluci u vezi s ovim slučajem obavijestite u roku od sedam dana", kažu u tom dirljivom pismu efendija i monsinjor. "U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana..."
- U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana... - grickao je olovku monsinjor.
- ...ne bude opozvana... - ponavljao je zamišljeno efendija.
- Znam - sjetio se monsinjor. - Stavit ćemo ovako: u slučaju da odluka ne bude opozvana, osjetit ćete Jahvin gnjev. Poslat će Jahve na kantonalno ministarstvo najezdu zmija i skakavaca. I ognjene strijele. I sedam godina suše i poplave. I gladi. I pomor sve novorođene djece.
- Odlično, ali ne može Jahvin gnjev. Osjetit će Allahov gazab.
- Gazab? Kakav gazab?!
- Gazab, bogati. Dželal.
- Šta je dželal???
- Slično što i gazab. Gnjev, srdžba, ljutnja, razumiješ, samo dželal. Kako nisi čuo za dželal, u kojoj si medresi išo na vjeronauku?
- Nema dželala u Jahvinom Zakonu.
- Kad učiš rimsko pravo, a ne istanbulsko. Da stavimo onda samo "Zakon", pa kom opanci, kom obojici.
- Može. Pišem onda ovako: "U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana, iskoristit ćemo sve raspoložive zakonske mogućnosti zaštite dostignutog statusa predmeta vjeronauka."
- Može li bar na kraju "Amin ja Rabbel-alemin"?
- Stavit ću samo "amin". Amen! Čuj mene, "amin"?!
- Ne može "amen". Radije onda ništa.
- Znači ništa.
- Stavi samo dolje ono "U Sarajevu", i datum.
- Može, koji je danas?
- Dvaesčetvrti Džumade-l-ula 1432. po Hidžri.
Iste večeri efendija i monsinjor izvadili su iz kaldrme jednu granitnu kocku, umotali je u svoje prijeteće pismo, pa se dovezli do zgrade kantonalnog Ministarstva obrazovanja, pogodili ministrov prozor i na skuteru pobjegli u noć.
Dirljiva je ta ekumenska ljubav između efendija, monsinjora i vladika, koji se na ničijoj zemlji između dva duboka rova okupe svaki put kad netko dirne u neupitne zajedničke vrijednosti. Ne mogu se tri glave složiti oko budalaština kao što su ljubav među bližnjima, tolerancija, poštovanje, suživot ili mir, ali čim netko spomene homoseksualce, Djeda Mraza, ženska prava ili neobavezni vjeronauk, skoče sva trojica složno, uigrano i uvježbano kao da ih je lično Bogdan Tanjević zonsku obranu trenirao. Tri se neupitne i nepomirljive dogme lijepo slažu samo oko neupitnosti svojih nepomirljivih dogmi.
A da je malo pameti ispod ahmedije, mitre i kamilavke, shvatili bi da ništa njihovog boga ne vrijeđa kao ocjena iz školskog vjeronauka. Pouzdano znam da Emir Suljagić nije to imao na pameti - njegova nije tako zlonamjerna kao moja - ali ocjenjivanje vjeronauka, barem u filozofsko-teološkom smislu, besmisleno je poput, štajaznam, onog idiotskog ocjenjivanja umjetničkog dojma u skijaškim letovima. Čovjek je skočio stotinu osamdeset metara, pa ni po božjoj ni po ljudskoj pravdi ne može onaj koji je skočio stotinu sedamdeset šest biti bolji od njega.
Sve, naime, dok je obavezan, ali izborni školski predmet, konfesijski vjeronauk - osim ako me imami i nemami uvjere u suprotno, što bi bilo jako zanimljivo - pretpostavlja da čeljad u klupama vjeruje u Svemogućeg. Učenik dakle vjeruje ili ne vjeruje, i ocjena njegovog znanja toj vjeri ništa ne znači. Ispalo bi inače - to je onaj jako zanimljivi dio - da nesretno dijete koje dobije jedinicu iz vjeronauka ne vjeruje u Boga. Pa će ga zato vidjeti kad dođe kući.
Ili bi, daleko bilo, ispalo da ga djeca upisuju samo da pomoću njega ispravljaju prosjek i loše ocjene iz bezbožne biologije. Na ovaj način, sve dok ocjena iz vjeronauka ulazi u opći uspjeh, on je ravnopravan ostalim predmetima - onima dakle u kojima se djecu ne pita žele li to učiti, i vjeruju li da je čovjek nastao od majmuna ili da je Zemlja okrugla - i koji su često čak u izravnoj koliziji s vjerskom dogmom. Ne može, jebiga, Husretova majka doći u školu i reći da se u njihovoj obitelji ne vjeruje u fiziku i kemiju, pa da bi oni maloga ispisali iz tih predmeta.
Zato su se, eto, isključivanja vjeronauka iz općeg uspjeha prije ministra morali sjetiti časni efendije. Ovako, zbog uvredljivog tretmana Boga i vjere sustići će ih Njegov gnjev. Dobro, gazab, dželal, što li već.
Neće im pomoći ni petica iz vjeronauka.
ritn by: Ivor Car
Ekumenska ljubav
‚Degradiranje’ vjeronauka, koje je ministarstvo obrazovanja sarajevskog kantona ‚počinilo’ tako što je odlučilo da se vjeronauk ubuduće ne računa pod opći školski uspjeh, određenim strukturama nipošto nije prihvatljivo. Ljutito je reagirao, kako Rijaset Islamske zajednice, tako i Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije. Te se teme uhvatio i Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni, gdje je pokušao objasniti zašto su se ove ideje, upravo u Rijasetu i Katehetskom uredu, već puno ranije morali sjetiti
Ekumenska ljubav
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Znaš li, kaže, da je Chuck Norris oborio Allaha iz vjeronauka? Baš se Allah nasekirao, odgovorih ja. Ionako mu po novome ne ulazi u opći uspjeh. Sva je sreća da mu Chuck Norris ne predaje fiziku, kemiju i biologiju. I da mu Arzija Mahmutović nije kantonalna ministrica obrazovanja. Morao bi Allah popravljati prosjek na fizičkom.
Ne prestaje, eto, halabuka što se nadigla nakon odluke kantonalnog ministra obrazovanja Emira Suljagića da se u sarajevskim školama ocjena iz vjeronauka ne računa u opći uspjeh. Banalno očekivano, do koeficijenta na pobjedu Novaka Đokovića, javili su se naposljetku zajedno rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice Muharem ef. Omerdić i pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije monsinjor Petar Jukić, pa u ekumenskoj groznici poslali Suljagiću klasično prijeteće pismo.
"Tražimo da opozovete svoju odluku broj 11-01-38-18845/11 od 22. aprila 2011. godine, i da nas o svojoj odluci u vezi s ovim slučajem obavijestite u roku od sedam dana", kažu u tom dirljivom pismu efendija i monsinjor. "U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana..."
- U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana... - grickao je olovku monsinjor.
- ...ne bude opozvana... - ponavljao je zamišljeno efendija.
- Znam - sjetio se monsinjor. - Stavit ćemo ovako: u slučaju da odluka ne bude opozvana, osjetit ćete Jahvin gnjev. Poslat će Jahve na kantonalno ministarstvo najezdu zmija i skakavaca. I ognjene strijele. I sedam godina suše i poplave. I gladi. I pomor sve novorođene djece.
- Odlično, ali ne može Jahvin gnjev. Osjetit će Allahov gazab.
- Gazab? Kakav gazab?!
- Gazab, bogati. Dželal.
- Šta je dželal???
- Slično što i gazab. Gnjev, srdžba, ljutnja, razumiješ, samo dželal. Kako nisi čuo za dželal, u kojoj si medresi išo na vjeronauku?
- Nema dželala u Jahvinom Zakonu.
- Kad učiš rimsko pravo, a ne istanbulsko. Da stavimo onda samo "Zakon", pa kom opanci, kom obojici.
- Može. Pišem onda ovako: "U slučaju da Vaša odluka ne bude opozvana, iskoristit ćemo sve raspoložive zakonske mogućnosti zaštite dostignutog statusa predmeta vjeronauka."
- Može li bar na kraju "Amin ja Rabbel-alemin"?
- Stavit ću samo "amin". Amen! Čuj mene, "amin"?!
- Ne može "amen". Radije onda ništa.
- Znači ništa.
- Stavi samo dolje ono "U Sarajevu", i datum.
- Može, koji je danas?
- Dvaesčetvrti Džumade-l-ula 1432. po Hidžri.
Iste večeri efendija i monsinjor izvadili su iz kaldrme jednu granitnu kocku, umotali je u svoje prijeteće pismo, pa se dovezli do zgrade kantonalnog Ministarstva obrazovanja, pogodili ministrov prozor i na skuteru pobjegli u noć.
Dirljiva je ta ekumenska ljubav između efendija, monsinjora i vladika, koji se na ničijoj zemlji između dva duboka rova okupe svaki put kad netko dirne u neupitne zajedničke vrijednosti. Ne mogu se tri glave složiti oko budalaština kao što su ljubav među bližnjima, tolerancija, poštovanje, suživot ili mir, ali čim netko spomene homoseksualce, Djeda Mraza, ženska prava ili neobavezni vjeronauk, skoče sva trojica složno, uigrano i uvježbano kao da ih je lično Bogdan Tanjević zonsku obranu trenirao. Tri se neupitne i nepomirljive dogme lijepo slažu samo oko neupitnosti svojih nepomirljivih dogmi.
A da je malo pameti ispod ahmedije, mitre i kamilavke, shvatili bi da ništa njihovog boga ne vrijeđa kao ocjena iz školskog vjeronauka. Pouzdano znam da Emir Suljagić nije to imao na pameti - njegova nije tako zlonamjerna kao moja - ali ocjenjivanje vjeronauka, barem u filozofsko-teološkom smislu, besmisleno je poput, štajaznam, onog idiotskog ocjenjivanja umjetničkog dojma u skijaškim letovima. Čovjek je skočio stotinu osamdeset metara, pa ni po božjoj ni po ljudskoj pravdi ne može onaj koji je skočio stotinu sedamdeset šest biti bolji od njega.
Sve, naime, dok je obavezan, ali izborni školski predmet, konfesijski vjeronauk - osim ako me imami i nemami uvjere u suprotno, što bi bilo jako zanimljivo - pretpostavlja da čeljad u klupama vjeruje u Svemogućeg. Učenik dakle vjeruje ili ne vjeruje, i ocjena njegovog znanja toj vjeri ništa ne znači. Ispalo bi inače - to je onaj jako zanimljivi dio - da nesretno dijete koje dobije jedinicu iz vjeronauka ne vjeruje u Boga. Pa će ga zato vidjeti kad dođe kući.
Ili bi, daleko bilo, ispalo da ga djeca upisuju samo da pomoću njega ispravljaju prosjek i loše ocjene iz bezbožne biologije. Na ovaj način, sve dok ocjena iz vjeronauka ulazi u opći uspjeh, on je ravnopravan ostalim predmetima - onima dakle u kojima se djecu ne pita žele li to učiti, i vjeruju li da je čovjek nastao od majmuna ili da je Zemlja okrugla - i koji su često čak u izravnoj koliziji s vjerskom dogmom. Ne može, jebiga, Husretova majka doći u školu i reći da se u njihovoj obitelji ne vjeruje u fiziku i kemiju, pa da bi oni maloga ispisali iz tih predmeta.
Zato su se, eto, isključivanja vjeronauka iz općeg uspjeha prije ministra morali sjetiti časni efendije. Ovako, zbog uvredljivog tretmana Boga i vjere sustići će ih Njegov gnjev. Dobro, gazab, dželal, što li već.
Neće im pomoći ni petica iz vjeronauka.
Monday, May 2, 2011
San o sofri,,Smailovic
Glad i nije nešto, ako čovjek pregladni. Seoski nadničar Nurif Smaka je na svom stomaku osjetio kako je gladovati i kako je čovjeku kada pregladni. Nije se jednom dogodilo da gladan zamrkne, a još gladniji osvane. Lakše mu je bilo da se prisjeti koliko se puta najeo u životu.
Od mrvica, koje je dobijao radeći za cazinske gazde za svoj tegoban rad od zvijezde do zvijezde, odvajao od svojih usta i dijelio na ravnopravne dijelove za bremenitu Sadiku i dječicu koja su bila jedno drugom od uha do uha. Nurifova nesvakidašnje mršava i sitna ženica, koju su mu priveli oni za koje je nadničio, izrodila je desetero djece. Bila je plodnija od svake gazdinske njive. Primakne joj se – rodi dijete. Jedanaesto je na putu. Kada zaplače, valja i njega ljuljati i nahraniti.
I dok su drugi raspredali priču kako se sirotinji daju djeca, a bogatima dukati, siroti Nurif je gurao svoj točak sudbine, a da nikada nikome nije kazao kako su mu djeca teret. Svako je volio jednako, a branio se istinom: ”Imam desetero, koliko imam prsta na rukama. Koji god prst da porežem, boli!”
Za svoju tegobnu sudbinu nije nikoga okrivljavao.
”Sadikina brazda, moje sjeme… Ja druge njive nejmam”. govorio je, orao po Sadikinom busenu i durao. Kada bi ga naružili, kako mora pripaziti na sjetvu između mršavih nogu one koja mu se više primiče nego li izmiče, on bi se nasmijao i kazao da su žena i djeca njegovo jedino blago.
”Ona moraju jesti, ja ne moram!” – branio se.
Koliko su Nurif i Sadika voljeli svoju dječicu, znaju to oni koji su htjeli da znaju: nikada nisu ni vidjeli ni čuli da su digli ruku na maksume.
Sandra Kelava: Ilustracija
Više je bilo onih koji su zbijali šalu na račun ovih siromaha. Ruku na srce, u tome je bilo i onog zdravog humora, koji je mamio smijeh i simpatije. Sadikinu i Nurifovu ljubav su poredili sa horozom kreštavcem i kokicom pirgom.
”Malehni oni, pa malehna i djeca” – govorilo se.
Dok su prolazili seoskim puteljkom, dobri ljudi su u njima vidjeli ono ljepše. Poput pjetlića Nurif je išao ispred svoje kokice, a za njom, po visini i starini, trčkarali su pilići. Najmanji u koloni je bio Ahmica. Jedva da je bio odvajao od zemlje, posrtao je, padao, ustajao i pritrčkivao…
Kada bi nečija prijetnja poput jastreba kidisala na njih, pilići bi se, u trku, za tren našli uz majku. Ona bi čučnula da ih sve prigrli i zaštiti od uljeza. Jastreb bi udario u prazno. Čim bi opasnost prošla, iz krila i ispod dimija prvo bi izvirile glavice, a onda bi se goluždravci, uz razdragano pijukanje, razletili na sve strane. Sajma bi ih prebrojavala. Najlakše ih je razlikovala i prepoznavala po boji perja. Činili su šareno jato. Četvero je bilo crno, troje bijelo, dvoje žuto jedno riđe pile.
Kada bi ožednili ili ogladnili, Sadika je posipala mrvice i prizivala dječicu: ”Pi-piii-piii… Dođite: Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!” Niti jedno nije smjelo ostati ni žedno ni gladno.
Mrvice je donosio Nurif.
Odlazio je po mraku.
Dolazio je po mraku.
Djeca ga danima nisu viđala.
Više iz sažaljenja nego li iz samilosti, cazinske gazde Nurifu sklepaše brvnaru na kraju sela. Gurnuše ga ukraj. Da nikome ne smeta.
Među onima, za koje je nadničio, najšire ruke je bio Salih-beg Hasanović i njegova žena Rasema. Nije im bilo suđeno da imaju djece. Imali su sve drugo, a kao da nisu imali ništa. Nurif je nerijetko mogao da čuje iz Raseminih usta, kako bi se rado mijenjala da može, kao što ne može, sa njegovom siroticom Sajmom.
”Moj, ti, dobri Salih-beže, jedino bogastvo je u evladu” – kazivala je i umivala se suzama.
Jednom, i više mjednom, jezik begovice je kliznuo kako ne valja. U naletu žala što će cijelo bogatstvo ostati bez nasljednika, ujela je Nurifa za srce. Lomeći prste na rukama, priupitala ga je: ”Nurife, daj mi ono dijete što ga Sadika nosi u stomaku!”
”Ne dam!” – potresao se Nurif. ”Sve mi uzmi, ali dijete ti ne dam!” – kazao je.
Ispričala je to Salih-begu. ”Pogledao me je, a kao da me je sabljom sasjekao” – požalila se.
”Moja ti, Rasko, teško si ogriješila dušu… Traži halal i rastereti svoje srce!” – razborito je kazao Salih-beg i pozvao se na vjeru i postekiju na kojoj se klanja Bogu. ”Od dragog Boga ću iskati da ti oprosti grijeh počinjen u velikoj želji da imamo nasljednika…”
Rasema je zaplakala.
”Bog je tako htio, a Njegova je najpreća” – pokušao je utješiti ženu, onaj koji je više i češće od drugih darovao Nurifovu kuću. Redovno je davao zekjat i vitre njegovoj djeci. Kada su drugi davali šakom, on je davao kapom. Kada su njegovu dječicu napajali surutkom, on je – mlijekom. Ako su drugi nudili sir, Salih i Rasema su davali kajmak.
Vremenom, mrvice Hasanovića za Nurifa su bile slađe od nečijih brda halve.
Ruku na srce, koliko god je ko davao Smakama, uvijek je bilo nedovoljno za mnogobrojna usta.
Na sirotinjskoj sofri, uz kukuruzni hljeb, najčešće su gladna usta čekala pura i krompir. Prava rijetkost je bila da zamiriše meso. Otud, u toj sirotinjskoj kući, bajramski blagdani su dočekivani s posebnom radošću… Zajedno sa ramazanskim somunima i kurbanskim mesom, zamirisale bi duše Nurifovih siročića.
Bilo je tako kako je bilo: uvijek više usta nego kašika.
Nurifu je najmanje ostajalo.
Uspavljivala ga je i budila želja: ”Bože, daj mi bar jednom da se najedem, makar odmah crko!”
Požalio bi se onima koji su osjetili glad. Tješili su ga tako kako su mogli i znali: ”Nurife, nije dobro ni kada se prejedeš, valjaćeš se od bolova u želucu… Niti možeš leći, niti se možeš uspraviti.”
Oni, koji su ga slanim mrvicama pitali, slatkom šalom su sebe hranili: ”Ko gladuje duže živi moj Nurife… To je naučno dokazano!”
Stomaka sraslog s kičmom, Nurif je govorio onako kako su crijeva krčala: ”Gladovanje je bolest koja ne boli, ali čovjeku dođe takva mučnina da bi povratio želudac. Pozeleni od muke. Povratio bi od nekog zora, ali nemaš šta povratiti. Crijeva krče, prepliću se poput gujavica na suhom, otimaju se za mrvicu koje nejma, za kap mlijeka kojeg nejma…”
Kakva fajda od saznanja koliko je puta pregladnio? Kome i zašto takvo saznanje? On, Nurif, najbolje je znao da sit gladnome ne vjeruje!
Stotinu puta je poželio da ga nejma, samo da se ne pati i ne gleda one koji uz njega pate. Jednom, i ne jednom, vidio je sebe kako visi na sa omčom oko vrata. Dolazio je na pomisao da se baci pod voz, da skrati muke, ali, čim bi pomislio na svoju dječicu, odustajao je. Voz bi prohuktao dalje, a on bi kleknuo na zemlju i molio: ”Bože, znam da je grijeh oduzeti sebi život, jer život si mi darovao Ti, Svemilosni i Svemogući Gospodaru.”
One noći, kada se vratio iz čaršije sa ispraćaja na hadždž Salih-bega Hasanovića, kao i obično gladan je prilegao na slamarici. Glad je potiskao zadovoljstvom što je budućem hadžiji mogao izdvojiti nekoliko metalnih novčića da se nađu na putu za Mekku. Ovaj je odbijao da uzme, ali ga nije mogao odbiti.
”Dajem s halalom Salih-beže” – kazao je i gurnuo kesu u džep. ”Uzmi hadžija, grijeh ti je da me odbiješ!”
Bijeli hljeb, kog je kupio u čaršijskoj pekari, nije pomišljao da načne. Donio ga je djeci. Da oslade dušu bijelim hljebom. On je gledao. Djeca su jela. I dok su se njegovi siročići otimali za bijele mrvice, zadrijemalo mu se.
Zaspao je.
Usnio je najčudniji san.
Kao, on, Nurif Smaka, zasjeo za orgomnu sofru, a na sofri brda i doline od hrane. Neka od jela nikada prije nije vidio. Carska večera. Mogao je birati: begova čorba, pilav kakvog je sultan na Bosforu jeo, songandolme kojima su sladila usta sultanije, bureci iz kojih su virili komadi sjeckanog mesa, janjetina s ražnja, kadaif, baklave, agde, med i medovina…
On gleda hranu, a kao da hrana gleda njega.
Ne može vjerovati da je sam sjeo za sofru.
”Sadika ženo, ne mogu ovo sam jesti!” – kazao je i doviknuo: ”Zovi djecu!”
Čuje i vidi Sadiku. Razletila se po ćoškovima i budi piliće. Zove ih radosnim glasom: ”Diž’ te se… Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!”
”Nemoj koje zaboraviti” – moli je Nurif.
Kada su svi posjedali, još je bilo mjesta.
”Sadikice draga, nećemo još početi jesti…” – podignute obrve veli Nurif. ”Ima još gladnih… Pohiti po Sabita u komšiluk, možda je gladan legao… Nije imao ko ni Selimu spremiti večeru, Bogoti zovni i njega…”
Sadika je već na nogama. Prije nego što je do vrata stigla, Nurif se sjetio stare i bolesne Muzaferovice… ”Zovni i nju, ona voli baklavu, a more biti i kadaif… Pohiti Sajmo da se begova čorba ne ohladi!”
Komšije stigoše i posjedaše oko sofre.
”Ima li još mjesta?” – pita Nurif.
”Nejma!” – kaže Sajma.
”E- e, sad, s bismiletom, pa bujrum...!” – radostan je domaćin.
Kada je pošao kašikom da srkne begovu čorbu iz tanjura, u jednom trenutku, sve je nestalo. Kao da je neko magijom sklonio sofru i sa sofrom hranu.
Od tuge, čuđenja, čega li, Nurif se trznuo iz sna. Kada je otvorio oči, vrh njegove glave stajao je trgovac Salem Arnaut.
”Hlupao sam na vrata, ali me nisi čuo. Spavao si kao top. Ni djeca te nisu mogla probuditi…” – govorio je onaj iznad njega.
Nurif se nije dizao. Nije mogao. Opijen snom, kakvog valjda niko nije usnio, treptao je očima poput prevarenog djeteta. Sve se u jedan mah raspršilo kao mjehuri od sapunice.
”Došao sam lijepim poslom…” – kazao je trgovac. ”U amanet mi ostavio hadžija Salih-beg Hasanović, prije nego što je krenuo na daleki put…”
Nurif je podigao glavu.
”Tvoja djeca se već raduju…” – kazao je ozarenim glasom musafir.
”Istrčala su van, jedno preko drugog… Ni Sadika nije sačekala da te probudim… poletila je i ona u avliju!”
Ništa mu nije bilo jasno. Protrljao je oči da bolje vidi onoga koji mu je govorio: ”Dobio si posao i bićeš svoj gazda...! Tako je kazao i hadžija Salih-beg, da mu Dragi Bog hadždž upiše u sevap.”
”Ko, gazda? Kakav bolan ja gazda?” – skočio je na noge Nurif.
”Ako odeš do prozora i pogledaš, sve će ti se samo kazati” – uz blaženi osmijeh uzvratio je trgovac Salem.
Pogledao je kroz prozor.
”Vidiš li onog konja?”
”Vidim!”
”Je li upregnut?”
”Jeste… Vidim i konjska kola!”
”E, Nurife, ono je sve tvoje!”
Zavrtilo mu se u glavi. Čuo je i nije čuo kada je gost govorio: ”Salih- beg mi je uredno sve platio i kazao kako je to nijet njegov i njegove žene Raseme, da mu Dragi Allah upiše i ovaj sevap. Njemu sevap, a tebi posao. Obraduj ga, kada se vrati s hadždža, da si već nekome prevezao drvo, sijeno, fasungu iz prodavnice… Svoju muku naplati. K’o, svoje! Hadžija ne sumnja u tvoje poštenje, i to je rekao…”
Nurif je još nešto kanio izustiti, ali riječ nije prelazila preko usana. Nije stigao zadržati gosta. Ostao je u ušima njegov glas: ”Ja sam svoje završio, a ti gledaj kako ćeš svoje!”
Već sutradan Nurif je sjedio za svojom sofrom. Doduše, nije bila onako velika kao u snu, ali su oko nje komotno posjedali Nurif, Sadika i njihovo desetoro djece.
Još je bilo mjesta.
Pozvao je i komšije da mu slađe bude.
Prije nego što je stavio zalogaj u usta, još jednom se krenuo iza sebe i pogledao ima li još neko gladan.
Počeo je da jede
Od mrvica, koje je dobijao radeći za cazinske gazde za svoj tegoban rad od zvijezde do zvijezde, odvajao od svojih usta i dijelio na ravnopravne dijelove za bremenitu Sadiku i dječicu koja su bila jedno drugom od uha do uha. Nurifova nesvakidašnje mršava i sitna ženica, koju su mu priveli oni za koje je nadničio, izrodila je desetero djece. Bila je plodnija od svake gazdinske njive. Primakne joj se – rodi dijete. Jedanaesto je na putu. Kada zaplače, valja i njega ljuljati i nahraniti.
I dok su drugi raspredali priču kako se sirotinji daju djeca, a bogatima dukati, siroti Nurif je gurao svoj točak sudbine, a da nikada nikome nije kazao kako su mu djeca teret. Svako je volio jednako, a branio se istinom: ”Imam desetero, koliko imam prsta na rukama. Koji god prst da porežem, boli!”
Za svoju tegobnu sudbinu nije nikoga okrivljavao.
”Sadikina brazda, moje sjeme… Ja druge njive nejmam”. govorio je, orao po Sadikinom busenu i durao. Kada bi ga naružili, kako mora pripaziti na sjetvu između mršavih nogu one koja mu se više primiče nego li izmiče, on bi se nasmijao i kazao da su žena i djeca njegovo jedino blago.
”Ona moraju jesti, ja ne moram!” – branio se.
Koliko su Nurif i Sadika voljeli svoju dječicu, znaju to oni koji su htjeli da znaju: nikada nisu ni vidjeli ni čuli da su digli ruku na maksume.
Sandra Kelava: Ilustracija
Više je bilo onih koji su zbijali šalu na račun ovih siromaha. Ruku na srce, u tome je bilo i onog zdravog humora, koji je mamio smijeh i simpatije. Sadikinu i Nurifovu ljubav su poredili sa horozom kreštavcem i kokicom pirgom.
”Malehni oni, pa malehna i djeca” – govorilo se.
Dok su prolazili seoskim puteljkom, dobri ljudi su u njima vidjeli ono ljepše. Poput pjetlića Nurif je išao ispred svoje kokice, a za njom, po visini i starini, trčkarali su pilići. Najmanji u koloni je bio Ahmica. Jedva da je bio odvajao od zemlje, posrtao je, padao, ustajao i pritrčkivao…
Kada bi nečija prijetnja poput jastreba kidisala na njih, pilići bi se, u trku, za tren našli uz majku. Ona bi čučnula da ih sve prigrli i zaštiti od uljeza. Jastreb bi udario u prazno. Čim bi opasnost prošla, iz krila i ispod dimija prvo bi izvirile glavice, a onda bi se goluždravci, uz razdragano pijukanje, razletili na sve strane. Sajma bi ih prebrojavala. Najlakše ih je razlikovala i prepoznavala po boji perja. Činili su šareno jato. Četvero je bilo crno, troje bijelo, dvoje žuto jedno riđe pile.
Kada bi ožednili ili ogladnili, Sadika je posipala mrvice i prizivala dječicu: ”Pi-piii-piii… Dođite: Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!” Niti jedno nije smjelo ostati ni žedno ni gladno.
Mrvice je donosio Nurif.
Odlazio je po mraku.
Dolazio je po mraku.
Djeca ga danima nisu viđala.
Više iz sažaljenja nego li iz samilosti, cazinske gazde Nurifu sklepaše brvnaru na kraju sela. Gurnuše ga ukraj. Da nikome ne smeta.
Među onima, za koje je nadničio, najšire ruke je bio Salih-beg Hasanović i njegova žena Rasema. Nije im bilo suđeno da imaju djece. Imali su sve drugo, a kao da nisu imali ništa. Nurif je nerijetko mogao da čuje iz Raseminih usta, kako bi se rado mijenjala da može, kao što ne može, sa njegovom siroticom Sajmom.
”Moj, ti, dobri Salih-beže, jedino bogastvo je u evladu” – kazivala je i umivala se suzama.
Jednom, i više mjednom, jezik begovice je kliznuo kako ne valja. U naletu žala što će cijelo bogatstvo ostati bez nasljednika, ujela je Nurifa za srce. Lomeći prste na rukama, priupitala ga je: ”Nurife, daj mi ono dijete što ga Sadika nosi u stomaku!”
”Ne dam!” – potresao se Nurif. ”Sve mi uzmi, ali dijete ti ne dam!” – kazao je.
Ispričala je to Salih-begu. ”Pogledao me je, a kao da me je sabljom sasjekao” – požalila se.
”Moja ti, Rasko, teško si ogriješila dušu… Traži halal i rastereti svoje srce!” – razborito je kazao Salih-beg i pozvao se na vjeru i postekiju na kojoj se klanja Bogu. ”Od dragog Boga ću iskati da ti oprosti grijeh počinjen u velikoj želji da imamo nasljednika…”
Rasema je zaplakala.
”Bog je tako htio, a Njegova je najpreća” – pokušao je utješiti ženu, onaj koji je više i češće od drugih darovao Nurifovu kuću. Redovno je davao zekjat i vitre njegovoj djeci. Kada su drugi davali šakom, on je davao kapom. Kada su njegovu dječicu napajali surutkom, on je – mlijekom. Ako su drugi nudili sir, Salih i Rasema su davali kajmak.
Vremenom, mrvice Hasanovića za Nurifa su bile slađe od nečijih brda halve.
Ruku na srce, koliko god je ko davao Smakama, uvijek je bilo nedovoljno za mnogobrojna usta.
Na sirotinjskoj sofri, uz kukuruzni hljeb, najčešće su gladna usta čekala pura i krompir. Prava rijetkost je bila da zamiriše meso. Otud, u toj sirotinjskoj kući, bajramski blagdani su dočekivani s posebnom radošću… Zajedno sa ramazanskim somunima i kurbanskim mesom, zamirisale bi duše Nurifovih siročića.
Bilo je tako kako je bilo: uvijek više usta nego kašika.
Nurifu je najmanje ostajalo.
Uspavljivala ga je i budila želja: ”Bože, daj mi bar jednom da se najedem, makar odmah crko!”
Požalio bi se onima koji su osjetili glad. Tješili su ga tako kako su mogli i znali: ”Nurife, nije dobro ni kada se prejedeš, valjaćeš se od bolova u želucu… Niti možeš leći, niti se možeš uspraviti.”
Oni, koji su ga slanim mrvicama pitali, slatkom šalom su sebe hranili: ”Ko gladuje duže živi moj Nurife… To je naučno dokazano!”
Stomaka sraslog s kičmom, Nurif je govorio onako kako su crijeva krčala: ”Gladovanje je bolest koja ne boli, ali čovjeku dođe takva mučnina da bi povratio želudac. Pozeleni od muke. Povratio bi od nekog zora, ali nemaš šta povratiti. Crijeva krče, prepliću se poput gujavica na suhom, otimaju se za mrvicu koje nejma, za kap mlijeka kojeg nejma…”
Kakva fajda od saznanja koliko je puta pregladnio? Kome i zašto takvo saznanje? On, Nurif, najbolje je znao da sit gladnome ne vjeruje!
Stotinu puta je poželio da ga nejma, samo da se ne pati i ne gleda one koji uz njega pate. Jednom, i ne jednom, vidio je sebe kako visi na sa omčom oko vrata. Dolazio je na pomisao da se baci pod voz, da skrati muke, ali, čim bi pomislio na svoju dječicu, odustajao je. Voz bi prohuktao dalje, a on bi kleknuo na zemlju i molio: ”Bože, znam da je grijeh oduzeti sebi život, jer život si mi darovao Ti, Svemilosni i Svemogući Gospodaru.”
One noći, kada se vratio iz čaršije sa ispraćaja na hadždž Salih-bega Hasanovića, kao i obično gladan je prilegao na slamarici. Glad je potiskao zadovoljstvom što je budućem hadžiji mogao izdvojiti nekoliko metalnih novčića da se nađu na putu za Mekku. Ovaj je odbijao da uzme, ali ga nije mogao odbiti.
”Dajem s halalom Salih-beže” – kazao je i gurnuo kesu u džep. ”Uzmi hadžija, grijeh ti je da me odbiješ!”
Bijeli hljeb, kog je kupio u čaršijskoj pekari, nije pomišljao da načne. Donio ga je djeci. Da oslade dušu bijelim hljebom. On je gledao. Djeca su jela. I dok su se njegovi siročići otimali za bijele mrvice, zadrijemalo mu se.
Zaspao je.
Usnio je najčudniji san.
Kao, on, Nurif Smaka, zasjeo za orgomnu sofru, a na sofri brda i doline od hrane. Neka od jela nikada prije nije vidio. Carska večera. Mogao je birati: begova čorba, pilav kakvog je sultan na Bosforu jeo, songandolme kojima su sladila usta sultanije, bureci iz kojih su virili komadi sjeckanog mesa, janjetina s ražnja, kadaif, baklave, agde, med i medovina…
On gleda hranu, a kao da hrana gleda njega.
Ne može vjerovati da je sam sjeo za sofru.
”Sadika ženo, ne mogu ovo sam jesti!” – kazao je i doviknuo: ”Zovi djecu!”
Čuje i vidi Sadiku. Razletila se po ćoškovima i budi piliće. Zove ih radosnim glasom: ”Diž’ te se… Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!”
”Nemoj koje zaboraviti” – moli je Nurif.
Kada su svi posjedali, još je bilo mjesta.
”Sadikice draga, nećemo još početi jesti…” – podignute obrve veli Nurif. ”Ima još gladnih… Pohiti po Sabita u komšiluk, možda je gladan legao… Nije imao ko ni Selimu spremiti večeru, Bogoti zovni i njega…”
Sadika je već na nogama. Prije nego što je do vrata stigla, Nurif se sjetio stare i bolesne Muzaferovice… ”Zovni i nju, ona voli baklavu, a more biti i kadaif… Pohiti Sajmo da se begova čorba ne ohladi!”
Komšije stigoše i posjedaše oko sofre.
”Ima li još mjesta?” – pita Nurif.
”Nejma!” – kaže Sajma.
”E- e, sad, s bismiletom, pa bujrum...!” – radostan je domaćin.
Kada je pošao kašikom da srkne begovu čorbu iz tanjura, u jednom trenutku, sve je nestalo. Kao da je neko magijom sklonio sofru i sa sofrom hranu.
Od tuge, čuđenja, čega li, Nurif se trznuo iz sna. Kada je otvorio oči, vrh njegove glave stajao je trgovac Salem Arnaut.
”Hlupao sam na vrata, ali me nisi čuo. Spavao si kao top. Ni djeca te nisu mogla probuditi…” – govorio je onaj iznad njega.
Nurif se nije dizao. Nije mogao. Opijen snom, kakvog valjda niko nije usnio, treptao je očima poput prevarenog djeteta. Sve se u jedan mah raspršilo kao mjehuri od sapunice.
”Došao sam lijepim poslom…” – kazao je trgovac. ”U amanet mi ostavio hadžija Salih-beg Hasanović, prije nego što je krenuo na daleki put…”
Nurif je podigao glavu.
”Tvoja djeca se već raduju…” – kazao je ozarenim glasom musafir.
”Istrčala su van, jedno preko drugog… Ni Sadika nije sačekala da te probudim… poletila je i ona u avliju!”
Ništa mu nije bilo jasno. Protrljao je oči da bolje vidi onoga koji mu je govorio: ”Dobio si posao i bićeš svoj gazda...! Tako je kazao i hadžija Salih-beg, da mu Dragi Bog hadždž upiše u sevap.”
”Ko, gazda? Kakav bolan ja gazda?” – skočio je na noge Nurif.
”Ako odeš do prozora i pogledaš, sve će ti se samo kazati” – uz blaženi osmijeh uzvratio je trgovac Salem.
Pogledao je kroz prozor.
”Vidiš li onog konja?”
”Vidim!”
”Je li upregnut?”
”Jeste… Vidim i konjska kola!”
”E, Nurife, ono je sve tvoje!”
Zavrtilo mu se u glavi. Čuo je i nije čuo kada je gost govorio: ”Salih- beg mi je uredno sve platio i kazao kako je to nijet njegov i njegove žene Raseme, da mu Dragi Allah upiše i ovaj sevap. Njemu sevap, a tebi posao. Obraduj ga, kada se vrati s hadždža, da si već nekome prevezao drvo, sijeno, fasungu iz prodavnice… Svoju muku naplati. K’o, svoje! Hadžija ne sumnja u tvoje poštenje, i to je rekao…”
Nurif je još nešto kanio izustiti, ali riječ nije prelazila preko usana. Nije stigao zadržati gosta. Ostao je u ušima njegov glas: ”Ja sam svoje završio, a ti gledaj kako ćeš svoje!”
Već sutradan Nurif je sjedio za svojom sofrom. Doduše, nije bila onako velika kao u snu, ali su oko nje komotno posjedali Nurif, Sadika i njihovo desetoro djece.
Još je bilo mjesta.
Pozvao je i komšije da mu slađe bude.
Prije nego što je stavio zalogaj u usta, još jednom se krenuo iza sebe i pogledao ima li još neko gladan.
Počeo je da jede
Vladislavici i Hasanbegovici
Žena Bećir-paše Čengića poticala je od roda Đulića iz okoline Mostara, vjerovatno iz Dubrava. Rusi su joj pod Ozijom zarobili brata Osmana koji je tamo pokršten. Njen sin Jakub je tamo posjećen. (Jovan Dučić: Grof Sava Vladislavić str. 19). Dučić navodi ovaj podatak prema naštampanoj srpskoj narodnoj pjesmi o navedenom događaju. Da li se u čitavoj ovoj legendi miješa ličnost hodže Škaljića sa Osmanom Đulićem, ili su obojica pokrštena, ne može se nešto sigurno zaključiti.
O porijeklu generala Vladislavića postoji predanje koje pored ostalog objašnjava veza između Vladislavića i gatačkih Hasanbegovića. U narodu se priča da se između gatačkih sela Jasenika i Berušice nekada davno nalazila kula kneza Vladislavića od više bojeva. Za toga kneza se misli da je bio obavještajac u službi ruskog cara. Bosanskohercegovački begovi Čengići iz fočanskog kraja odani sultanu su za to saznali i spremali se da ga uhvate i predaju turskim vlastima. Hasanbegovići su o toj namjeri obavijestili Vladislavića, te je on na vrijeme umakao u Crnu Goru, a odavde sa porodicom u Rusiju. Nije isključeno da u svemu tome nije učestvovala i porodica hodže Škaljića. Jedan iz porodice Vladislavića je, najvjerovatnije, taj ruski general pod Ozijom, koji nije zaboravio usluge svojih zemljaka gatačkih Hasanbegovića i Škaljića.
Na osnovu svega što je upamćeno i zabilježeno mogao bi se izvesti nesiguran zaključak da je hodža Škaljić, pored svega što ga je zadesilo mogao biti umiješan u neku špijunsku djelatnost. Zemljaci sa kojima se našao u Rusiji mogli bi prije biti Crnogorci nego Hercegovci.
Narod za Savu Vladislavića misli da je on sin kneza Luke Vladislavića iz Jasenika, te da je rođen oko 1660. godine, što potvrđuju i nesigurni historijski izvori. Sava je, nesumnjivo, dubrovački đak odakle je 1677. godine stigao u Carigrad kao dubrovački službenik, a iz Carigrada otišao u službu ruskog cara Petra prvog kao diplomata. Služio je još dva vladara: Katarinu Prvu i caricu Anu Joanovnu.(1) Pošto je za vrijeme bitke pod Ozijom Sava bio dosta star i uskoro iza toga 1738. godine umro, to bi taj general mogao biti Efim Ivanović Vladislavić, sin Savinog brata Jovana.
U historiji je već odavno poznato da je važna ličnost u organizovanju crnogorskog ustanka protiv Turske 1711. godine, pored njegovog vođe Hercegovca Mihajla Miloradovića, crnogorskog vladike Danila i drugih bio i diplomata ruskog cara Petra Prvog velikog Sava Vladislavić. Ustanici su pored ostalog napadali i turska utvrđenja po Gacku, ali bez značajnijeg uspjeha. Turska je poslije toga na Crnu Goru slala kaznene ekspedicije, i to prvu pod komandom Ahmet-paše, a drugu nešto kasnije 1714. godine koju je vodio bosanski vezir Numan-paša Ćuprilić. Negdje u to vrijeme su neki članovi porodice Vladislavića i Miloradovića preko Herceg-Novog i dubrovačke teritorije otputovali u Rusiju. Historijski dokumenti iz Dubrovačkog arhiva ukazuju da su 1712. godine dvije žene iz porodice Vladislavića iz Jasenika pisale pismo sa dubrovačke teritorije Ahmet-paši i molile ga za povratak u Jasenik. To su žena Duke Vladislavića, Sima i Kanda, žena Živka Vladislavića.
Današnji gatački Vukomanovići su prema porodičnoj tradiciji potomci nekadašnjeg kneza Vladislavića. Što se Save Vladislavića tiče, on je identičan s knezom Raguzinskim koji je dobio ime po Dubrovniku - Raguzi gdje se školovao, a odavde dospio na ruski dvor u diplomatsku službu.
Donji Vakuf, 30. aprila 1986. godine
(1) Carica Ana Joanovna (Ivanovna) vladala je od 1730-1740. godine i bila na vlasti za vrijeme bitke pod Ozijom.
Literatura:
- Dedijer dr. Jevto, ”Hercegovina”, Srpski etnološki zbornik XII Beograd, 1909.
- Dr. Safvet-beg Bašagić, ”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463-1850”, Sarajevo, 1900.
- Jovan Dučić, ”Grof Sava Vladislavić”, Sarajevo, 1969.
- Mula Mustafa Ševki Bašeskija, ”Ljetopis (1746-1804.)”, Sarajevo, 1968. Prevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović.
- Hamdija Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo, 1980.
- Fra Bono Benić, ”Ljetopis sutješkog samostana”, Sarajevo, 1979.
O porijeklu generala Vladislavića postoji predanje koje pored ostalog objašnjava veza između Vladislavića i gatačkih Hasanbegovića. U narodu se priča da se između gatačkih sela Jasenika i Berušice nekada davno nalazila kula kneza Vladislavića od više bojeva. Za toga kneza se misli da je bio obavještajac u službi ruskog cara. Bosanskohercegovački begovi Čengići iz fočanskog kraja odani sultanu su za to saznali i spremali se da ga uhvate i predaju turskim vlastima. Hasanbegovići su o toj namjeri obavijestili Vladislavića, te je on na vrijeme umakao u Crnu Goru, a odavde sa porodicom u Rusiju. Nije isključeno da u svemu tome nije učestvovala i porodica hodže Škaljića. Jedan iz porodice Vladislavića je, najvjerovatnije, taj ruski general pod Ozijom, koji nije zaboravio usluge svojih zemljaka gatačkih Hasanbegovića i Škaljića.
Na osnovu svega što je upamćeno i zabilježeno mogao bi se izvesti nesiguran zaključak da je hodža Škaljić, pored svega što ga je zadesilo mogao biti umiješan u neku špijunsku djelatnost. Zemljaci sa kojima se našao u Rusiji mogli bi prije biti Crnogorci nego Hercegovci.
Narod za Savu Vladislavića misli da je on sin kneza Luke Vladislavića iz Jasenika, te da je rođen oko 1660. godine, što potvrđuju i nesigurni historijski izvori. Sava je, nesumnjivo, dubrovački đak odakle je 1677. godine stigao u Carigrad kao dubrovački službenik, a iz Carigrada otišao u službu ruskog cara Petra prvog kao diplomata. Služio je još dva vladara: Katarinu Prvu i caricu Anu Joanovnu.(1) Pošto je za vrijeme bitke pod Ozijom Sava bio dosta star i uskoro iza toga 1738. godine umro, to bi taj general mogao biti Efim Ivanović Vladislavić, sin Savinog brata Jovana.
U historiji je već odavno poznato da je važna ličnost u organizovanju crnogorskog ustanka protiv Turske 1711. godine, pored njegovog vođe Hercegovca Mihajla Miloradovića, crnogorskog vladike Danila i drugih bio i diplomata ruskog cara Petra Prvog velikog Sava Vladislavić. Ustanici su pored ostalog napadali i turska utvrđenja po Gacku, ali bez značajnijeg uspjeha. Turska je poslije toga na Crnu Goru slala kaznene ekspedicije, i to prvu pod komandom Ahmet-paše, a drugu nešto kasnije 1714. godine koju je vodio bosanski vezir Numan-paša Ćuprilić. Negdje u to vrijeme su neki članovi porodice Vladislavića i Miloradovića preko Herceg-Novog i dubrovačke teritorije otputovali u Rusiju. Historijski dokumenti iz Dubrovačkog arhiva ukazuju da su 1712. godine dvije žene iz porodice Vladislavića iz Jasenika pisale pismo sa dubrovačke teritorije Ahmet-paši i molile ga za povratak u Jasenik. To su žena Duke Vladislavića, Sima i Kanda, žena Živka Vladislavića.
Današnji gatački Vukomanovići su prema porodičnoj tradiciji potomci nekadašnjeg kneza Vladislavića. Što se Save Vladislavića tiče, on je identičan s knezom Raguzinskim koji je dobio ime po Dubrovniku - Raguzi gdje se školovao, a odavde dospio na ruski dvor u diplomatsku službu.
Donji Vakuf, 30. aprila 1986. godine
(1) Carica Ana Joanovna (Ivanovna) vladala je od 1730-1740. godine i bila na vlasti za vrijeme bitke pod Ozijom.
Literatura:
- Dedijer dr. Jevto, ”Hercegovina”, Srpski etnološki zbornik XII Beograd, 1909.
- Dr. Safvet-beg Bašagić, ”Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463-1850”, Sarajevo, 1900.
- Jovan Dučić, ”Grof Sava Vladislavić”, Sarajevo, 1969.
- Mula Mustafa Ševki Bašeskija, ”Ljetopis (1746-1804.)”, Sarajevo, 1968. Prevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović.
- Hamdija Kreševljaković, ”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo, 1980.
- Fra Bono Benić, ”Ljetopis sutješkog samostana”, Sarajevo, 1979.
Skaljic suzan sa Ozije,,iz sela Dobropolja gatacka opstina
,,,,dogadjaj iz 1737..
U gatačkoj općini postoji selo Dobropolje u kome su od davnina, pored ostalih, živjele porodice Škaljića. Odakle i kad su ovdje doselile nije tačno utvrđeno. Prema jednoj legendi, one su u Dobropolje stigle kao izbjeglice iz oblasti Herceg-Novog u doba bečkog rata 1683.-1699. godine. Možda bi današnje selo Škaljari kod Kotora moglo asocirati na njihovo porijeklo. U Gacku se pričalo, a to je zabilježio i Dedijer dr. Jevto da je Škaljića sablja bila treća od Hercegovine kod turskog sultana, što upućuje na činjenicu da se radilo o porodici sa ratničkom tradicijo
Ranije je postojalo dosta opširno predanje o izvjesnom hodži Škaljiću iz Dobropolja. Predanje je danas sasvim blijedo i konfuzno, te ukoliko ga do sada niko nije zabilježio kompletnog, skoro ga je nemoguće otrgnuti od zaborava. Prema narodnom predanju, navedeni hodža je živio u 18. vijeku, a njegova porodica je bila u dosluhu sa domaćim hajducima i sa povjerenikom ruskog cara, gatačkim knezom Vladislavićem, kome je ona mnogo ”valjala” dok su Vladislavići živjeli u Hercegovini. Vladislavići su se Škaljićima za to kasnije odužili kad je hodža pao u rusko sužanjstvo. To se desilo 14. jula 1737. godine u bici pod ruskim gradom Ozijom (Očakov) istočno od Odese u Besarabiji u ratu između Turske i Rusije. U turskoj vojsci je bilo dosta muslimana iz Bosne i Hercegovine, među kojima i hodža Škaljić. Ovom vojskom je komandovao bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić. On je prije bitke kao muhafiz čuvao južnu rusku granicu sa 20.930 vojnika i branio Oziju. U ovoj vojsci je bilo: zaima, kapetana, spahija, bešlija, sejmena, nefera i drugih. Turci su poraženi, a dio njihove vojske zarobljen. Zapamćeno je da je pod Ozijom poginuo beg Ljubović iz Nevesinja sa četiri sina. Rusi su Oziju barutom razorili.
BEGOVI I OFICIRI
Prema navodima dr. Safvet-bega Bašagića pod Ozijom je zarobljeno 7.743 vojnika iz Bosne i Hercegovine. On navodi da su bili u sužanjstvu na tri mjesta. Iz ropstva se u februaru 1740. godine vratilo manje od. 2.000 sužanja koji su pričali o nečuvenim patnjama i stradanjima u Rusiji. Hamdija Kreševljaković u djelu Kapetanije u Bosni i Hercegovini, navodi dvojicu bosansko- hercegovačkih kapetana, ljubuškog i tuzlanskog koji su pod Ozijom pali u rusko ropstvo. Mula Mustafa Ševki Bašeskija u Ljetopisu spominje sužnje sa Ozije. Bilo ih je još živih 1795. godine koji su tada imali preko osamdeset godina. Neki su dobro govorili ruski jezik. S. Bašagić navodi da je pod Ozijom zarobljen Mehmed-beg Malkoč sa Pruščanima koje je u tom ratu predvodio.
Prema kazivanju hodže Škaljića, Rusi su sve zarobljenike iz naših krajeva iskupili na jednu poljanu tražeći da se izdvoje na jednu stranu begovi i oficiri, a na drugu ostali vojnici. Pošto je utvrđen identitet, vojni sud je na licu mjesta na smrt osudio neke begove koji su tu posječeni. Prvi je posječen bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić, a za njim i ostali. Ni jedan nije pošteđen. Prema pjesmi koja se ranije čula u Jaseniku kod Gacka zarobljenog Bećir-pašu je Sava Vladislavić pitao pod Ozijom:
”Znaš li, pašo, ne znali te ljudi,
Kada moju kuću raskućište,
Posjekoste mog brata Todora,
Mog Todora brata rođenoga,
I krvlju mi vatru pogasiste...”
Škaljići nisu bili na spisku optuženih kao ni gatački Hasanbegovići. General Vladislavić komandant područja Ozije ih je poštedio. Među preostalim zarobljenicima primijećen je jedan koji se posebno isticao visinom, te je tako na sebe svratio pažnju. Zapazili su ga oficiri i pozvali na razgovor, kojom prilikom je ustanovljeno da se radi o hodži Škaljiću. Po fizičkom izgledu im se jako dopao. Bio je mlad, visok, snažan i naočit Gačanin. Navodno su mu predlagali da se pokrsti što je on u početku odbijao. Spomenuo je Rusima saradnju njegove porodice sa Vladislavićima. General se ubrzo pojavio, te su ga oficiri upoznali sa hodžinom izjavo. Čim ga je ugledao Vladislavić mu je pohitao u zagrljaj, jer ga je, navodno, po ocu poznao. Prema hodži, kao zarobljeniku, od tada je primjenjivan poseban tretman. Vladislavić ga je, ipak, nagovorio da se pokrsti što, je on iz nužde učinio. Kasnije je uz pomoć - preporuku Vladislavića školovan, proizveden u sveštenika i zaposlen u jednoj od moskovskih parohija. Oženili su ga Sofijom iz carske porodice sa kojom je stekao dva sina. Jednome od njih je bilo ime Andrej. Škaljić je postao bogat, dobio ime Petar i uživao veliki ugled.
POVRATAK U HERCEGOVINU
Pored svega navedenog, Škaljića je zahvatilo kajanje i nostalgija za zavičajem. Misli su mu se vraćale u rodno selo Dobropolje. Jedan događaj koji se sasvim slučajno desio nakon skoro 16 godina provedenih u Rusiji, promijenio mu je tok života. On je u jednoj moskovskoj čajdžinici čuo dva čovjeka da razgovaraju našim jezikom. Prišao im je. Nije mogao da dođe sebi kad je saznao da su mu to zemljaci. Ova dvojica su, kako kaže predanje, bili izaslanici srpskog življa iz Hercegovine koji ih je poslao da od Rusije traže zaštitu i pomoć za oslobođenje od Turske. Škaljić im se požalio i uvjeravao ih da ne bi žalio umrijeti samo kad bi se mogao vratiti u Hercegovinu. Oni su mu predložili da ide sa njima ilegalno, na što je on pristao. Pričalo se da je ponio pune bisage zlatnog novca kojega je sa njima na troje podijelio. Odmah su krenuli na dug i naporan put u pravcu Moldavije i Karavlaške (Rumunija). Tako su stigli do Hercegovine. Škaljić se sada već u ozbiljnijim godinama poslije tolikih iskušenja, našao u svome Dobropolju. Ponovo je poslije toliko gospoština postao običan seoski hodža, kao što je počeo u mladim danima.
Čim je bjegstvo otkriveno na ruskom dvoru je nastala uzbuna. Carski dvor je preko turskog sultana intervenisao tražeći hodžin povratak. Stizala su razna pisma, molbe i obećanja. Njegova dva sina i žena su ga preklinjali da se vrati, ali je sve bilo uzalud.
O ovom događaju je postojala narodna pjesma u desetercu nastala u Gacku još za turskog vremena, koja je nažalost pala u zaborav. U njoj najvjerovatnije ima dosta fantazije. Sofija se u pjesmi naziva princezom. Nedorečene fragmente ove pjesme pokušao sam rekonstruisati u sljedećoj formi:
Hodža Škaljić u Rusiji bio
Tamo se je jadan osužnjio
Blizu mora i grada Ozije
Gdje su turske stradale spahije
Pod Ozijom u ljutome boju
Slobodu je izgubio svoju
Ovu bitku Rusi su dobili
I Škaljića živa zarobili
Mlada momka sa Gatačkog polja
Iz maloga sela Dobropolja
U ropstvu je vjeru promijenio
Ahmediju nogam pogazio
Avazile očenaš učio
Car je njime zadovoljan bio
Od dobre ga kuće oženio
Iz čuvene porodice carske
Od zenđila i oca i majke
Sa carem je sjedio i pio
I ime je svoje promijenio
Dva je imo u visinu metra
Od hodže su napravili Petra
Za nepunih dvanaest godina
Dva je stek’o u tuđini sina
I ako je u bonluku bio
Zavičaja svog se uželio
Te je hudan djecu napustio
Ludu djecu njemu najmiliju
I sa njima princezu Sofiju
On je zemlju ostavio rusku
I prebjego u državu Tursku
Bježao je od grada do grada,
Od Kijeva preko Bijograda
Prešao je preko vode Drine
I stigao do Hercegovine
Ali ljubav ni od šta ne preza
Knjigu piše Sofija princeza
Kćer jedina moskovskoga kneza
Iz Rusije kaurske busije
Spremi knjigu preko Carigrada
I Ušćupa carevoga grada
Ona pređe brda i planine
Dok ne dođe do Hercegovine
Kud će pusta kome će budžaku
Knjiga ode ravnu polju Gacku
Tatar carsku ispunio volju
Donese je selu Dobropolju
Dobropolju blizu Nadanića
Do čuvenog odžaka Škaljića
Tatar šćeše kuću da projaše
Poštp hodža na njivi bijaše
Tu mu tatar knjigu uručio
Njemu hodža dukat pokučio,
Ubrzo se oni rastadoše
A za hodžu muke nastadoše
Na knjizi je pečat razlomio
I odmah se jadu dosjetio
Jer na knjizi rukopis poznade
I potpise svoje djece mlade
Grozne suze od obraza lije
Žao mu je djece i Sofije
To bijaše knjiga žalovita
Dosta duga iz nje bije tuga
Riječi joj počinju ovako
Vrati nam se naš oče premili
Mi smo te se mnogo uželjeli
Sve smo tebi oprostili davno
Knez moskovski to govori javno
Kad ne žališ ruskinje Sofije
Što joj jadnoj za te srce bije
Zar ne žališ od srca evlada
Tvoju djecu dva posobca mlada
U gatačkoj općini postoji selo Dobropolje u kome su od davnina, pored ostalih, živjele porodice Škaljića. Odakle i kad su ovdje doselile nije tačno utvrđeno. Prema jednoj legendi, one su u Dobropolje stigle kao izbjeglice iz oblasti Herceg-Novog u doba bečkog rata 1683.-1699. godine. Možda bi današnje selo Škaljari kod Kotora moglo asocirati na njihovo porijeklo. U Gacku se pričalo, a to je zabilježio i Dedijer dr. Jevto da je Škaljića sablja bila treća od Hercegovine kod turskog sultana, što upućuje na činjenicu da se radilo o porodici sa ratničkom tradicijo
Ranije je postojalo dosta opširno predanje o izvjesnom hodži Škaljiću iz Dobropolja. Predanje je danas sasvim blijedo i konfuzno, te ukoliko ga do sada niko nije zabilježio kompletnog, skoro ga je nemoguće otrgnuti od zaborava. Prema narodnom predanju, navedeni hodža je živio u 18. vijeku, a njegova porodica je bila u dosluhu sa domaćim hajducima i sa povjerenikom ruskog cara, gatačkim knezom Vladislavićem, kome je ona mnogo ”valjala” dok su Vladislavići živjeli u Hercegovini. Vladislavići su se Škaljićima za to kasnije odužili kad je hodža pao u rusko sužanjstvo. To se desilo 14. jula 1737. godine u bici pod ruskim gradom Ozijom (Očakov) istočno od Odese u Besarabiji u ratu između Turske i Rusije. U turskoj vojsci je bilo dosta muslimana iz Bosne i Hercegovine, među kojima i hodža Škaljić. Ovom vojskom je komandovao bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić. On je prije bitke kao muhafiz čuvao južnu rusku granicu sa 20.930 vojnika i branio Oziju. U ovoj vojsci je bilo: zaima, kapetana, spahija, bešlija, sejmena, nefera i drugih. Turci su poraženi, a dio njihove vojske zarobljen. Zapamćeno je da je pod Ozijom poginuo beg Ljubović iz Nevesinja sa četiri sina. Rusi su Oziju barutom razorili.
BEGOVI I OFICIRI
Prema navodima dr. Safvet-bega Bašagića pod Ozijom je zarobljeno 7.743 vojnika iz Bosne i Hercegovine. On navodi da su bili u sužanjstvu na tri mjesta. Iz ropstva se u februaru 1740. godine vratilo manje od. 2.000 sužanja koji su pričali o nečuvenim patnjama i stradanjima u Rusiji. Hamdija Kreševljaković u djelu Kapetanije u Bosni i Hercegovini, navodi dvojicu bosansko- hercegovačkih kapetana, ljubuškog i tuzlanskog koji su pod Ozijom pali u rusko ropstvo. Mula Mustafa Ševki Bašeskija u Ljetopisu spominje sužnje sa Ozije. Bilo ih je još živih 1795. godine koji su tada imali preko osamdeset godina. Neki su dobro govorili ruski jezik. S. Bašagić navodi da je pod Ozijom zarobljen Mehmed-beg Malkoč sa Pruščanima koje je u tom ratu predvodio.
Prema kazivanju hodže Škaljića, Rusi su sve zarobljenike iz naših krajeva iskupili na jednu poljanu tražeći da se izdvoje na jednu stranu begovi i oficiri, a na drugu ostali vojnici. Pošto je utvrđen identitet, vojni sud je na licu mjesta na smrt osudio neke begove koji su tu posječeni. Prvi je posječen bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić, a za njim i ostali. Ni jedan nije pošteđen. Prema pjesmi koja se ranije čula u Jaseniku kod Gacka zarobljenog Bećir-pašu je Sava Vladislavić pitao pod Ozijom:
”Znaš li, pašo, ne znali te ljudi,
Kada moju kuću raskućište,
Posjekoste mog brata Todora,
Mog Todora brata rođenoga,
I krvlju mi vatru pogasiste...”
Škaljići nisu bili na spisku optuženih kao ni gatački Hasanbegovići. General Vladislavić komandant područja Ozije ih je poštedio. Među preostalim zarobljenicima primijećen je jedan koji se posebno isticao visinom, te je tako na sebe svratio pažnju. Zapazili su ga oficiri i pozvali na razgovor, kojom prilikom je ustanovljeno da se radi o hodži Škaljiću. Po fizičkom izgledu im se jako dopao. Bio je mlad, visok, snažan i naočit Gačanin. Navodno su mu predlagali da se pokrsti što je on u početku odbijao. Spomenuo je Rusima saradnju njegove porodice sa Vladislavićima. General se ubrzo pojavio, te su ga oficiri upoznali sa hodžinom izjavo. Čim ga je ugledao Vladislavić mu je pohitao u zagrljaj, jer ga je, navodno, po ocu poznao. Prema hodži, kao zarobljeniku, od tada je primjenjivan poseban tretman. Vladislavić ga je, ipak, nagovorio da se pokrsti što, je on iz nužde učinio. Kasnije je uz pomoć - preporuku Vladislavića školovan, proizveden u sveštenika i zaposlen u jednoj od moskovskih parohija. Oženili su ga Sofijom iz carske porodice sa kojom je stekao dva sina. Jednome od njih je bilo ime Andrej. Škaljić je postao bogat, dobio ime Petar i uživao veliki ugled.
POVRATAK U HERCEGOVINU
Pored svega navedenog, Škaljića je zahvatilo kajanje i nostalgija za zavičajem. Misli su mu se vraćale u rodno selo Dobropolje. Jedan događaj koji se sasvim slučajno desio nakon skoro 16 godina provedenih u Rusiji, promijenio mu je tok života. On je u jednoj moskovskoj čajdžinici čuo dva čovjeka da razgovaraju našim jezikom. Prišao im je. Nije mogao da dođe sebi kad je saznao da su mu to zemljaci. Ova dvojica su, kako kaže predanje, bili izaslanici srpskog življa iz Hercegovine koji ih je poslao da od Rusije traže zaštitu i pomoć za oslobođenje od Turske. Škaljić im se požalio i uvjeravao ih da ne bi žalio umrijeti samo kad bi se mogao vratiti u Hercegovinu. Oni su mu predložili da ide sa njima ilegalno, na što je on pristao. Pričalo se da je ponio pune bisage zlatnog novca kojega je sa njima na troje podijelio. Odmah su krenuli na dug i naporan put u pravcu Moldavije i Karavlaške (Rumunija). Tako su stigli do Hercegovine. Škaljić se sada već u ozbiljnijim godinama poslije tolikih iskušenja, našao u svome Dobropolju. Ponovo je poslije toliko gospoština postao običan seoski hodža, kao što je počeo u mladim danima.
Čim je bjegstvo otkriveno na ruskom dvoru je nastala uzbuna. Carski dvor je preko turskog sultana intervenisao tražeći hodžin povratak. Stizala su razna pisma, molbe i obećanja. Njegova dva sina i žena su ga preklinjali da se vrati, ali je sve bilo uzalud.
O ovom događaju je postojala narodna pjesma u desetercu nastala u Gacku još za turskog vremena, koja je nažalost pala u zaborav. U njoj najvjerovatnije ima dosta fantazije. Sofija se u pjesmi naziva princezom. Nedorečene fragmente ove pjesme pokušao sam rekonstruisati u sljedećoj formi:
Hodža Škaljić u Rusiji bio
Tamo se je jadan osužnjio
Blizu mora i grada Ozije
Gdje su turske stradale spahije
Pod Ozijom u ljutome boju
Slobodu je izgubio svoju
Ovu bitku Rusi su dobili
I Škaljića živa zarobili
Mlada momka sa Gatačkog polja
Iz maloga sela Dobropolja
U ropstvu je vjeru promijenio
Ahmediju nogam pogazio
Avazile očenaš učio
Car je njime zadovoljan bio
Od dobre ga kuće oženio
Iz čuvene porodice carske
Od zenđila i oca i majke
Sa carem je sjedio i pio
I ime je svoje promijenio
Dva je imo u visinu metra
Od hodže su napravili Petra
Za nepunih dvanaest godina
Dva je stek’o u tuđini sina
I ako je u bonluku bio
Zavičaja svog se uželio
Te je hudan djecu napustio
Ludu djecu njemu najmiliju
I sa njima princezu Sofiju
On je zemlju ostavio rusku
I prebjego u državu Tursku
Bježao je od grada do grada,
Od Kijeva preko Bijograda
Prešao je preko vode Drine
I stigao do Hercegovine
Ali ljubav ni od šta ne preza
Knjigu piše Sofija princeza
Kćer jedina moskovskoga kneza
Iz Rusije kaurske busije
Spremi knjigu preko Carigrada
I Ušćupa carevoga grada
Ona pređe brda i planine
Dok ne dođe do Hercegovine
Kud će pusta kome će budžaku
Knjiga ode ravnu polju Gacku
Tatar carsku ispunio volju
Donese je selu Dobropolju
Dobropolju blizu Nadanića
Do čuvenog odžaka Škaljića
Tatar šćeše kuću da projaše
Poštp hodža na njivi bijaše
Tu mu tatar knjigu uručio
Njemu hodža dukat pokučio,
Ubrzo se oni rastadoše
A za hodžu muke nastadoše
Na knjizi je pečat razlomio
I odmah se jadu dosjetio
Jer na knjizi rukopis poznade
I potpise svoje djece mlade
Grozne suze od obraza lije
Žao mu je djece i Sofije
To bijaše knjiga žalovita
Dosta duga iz nje bije tuga
Riječi joj počinju ovako
Vrati nam se naš oče premili
Mi smo te se mnogo uželjeli
Sve smo tebi oprostili davno
Knez moskovski to govori javno
Kad ne žališ ruskinje Sofije
Što joj jadnoj za te srce bije
Zar ne žališ od srca evlada
Tvoju djecu dva posobca mlada
Mali rajevi etnicke ociscenosti..
Cesto se mogu cuti tvrdnje da je u Bosni i Hercegovini uglavnom vec dovrsen proces etnicke teritorijalizacije, te da je zemlja prakticno razdijeljena na tri manje-vise homogena etnicka teritorija. Da te tvrdnje nisu lisene temelja, najbolje pokazuje etnicki sastav Republike Srpske, u kojoj je nasilnim i krvavim sredstvima, s kulminacijom u srebrenickom genocidu, udio nesrpskoga stanovnistva smanjen na simbolicnu mjeru, a povratak nepozeljnih inovjeraca i inonarodnjaka se uspjesno onemogucava sve do danas. No, istini za volju, Republika Srpska samo je najdrasticniji, ali ne i jedini primjer. Mnoge lokalne sredine pa i cijeli areali u Federaciji Bosne i Hercegovine takodjer su etncki prekomponovani i homogenizovani, u hrvatskom ili u bosnjackom smislu, te danas imaju posve drukcije etnicko-demografsko lice nego sto su ga imali do 1991/1992. (Najkrupniji primjer takve prekomponiranosti, s apsolutnom bosnjackom brojcanom vecinom, upravo je glavni grad drzave – Sarajevo.) Iako, dakle, uglavnom tacna s politicki apstraktnog i statistickog gledista, ova predodzba zahtijeva jednu vaznu korekciju. I pokraj sve masovnosti i upornosti najrazlicitijih vrsta etnickih ciscenja, ona nigdje nisu uspjela "idealno", nego su svugdje, manje ili vise, ostavila za sobom jedan broj drugih, i svugdje se stvorio povijesno novi odnos vecine i manjine. (Od toga su "postedjene" samo neke manje zone koje su uvijek i bile etnicki skoro potpuno homogene.) Na taj nacin je nastala vrlo komplicirana i razvedena slika, u kojoj se od mjesta do mjesta i od regije do regije pojedine etnicke zajednice smjenjuju u ulogama vecina i manjina: svaka je svakoj negdje vecina, negdje manjina
Sredisttem BiH u jednom danu
Pisati o Sarajevu i Bosni i Hercegovini danas se više ne može bez spominjanja triju naroda koji u njoj žive. Navedeni po brojnosti i golubovi na grani će znati da je riječ o Muslimanima, Srbima i Hrvatima. Bosance se kao narod ili naciju najčešće spominje u vicevima ili pjesmama. Bosanca opjevanog u pjesmi Bijelog Dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“ svaka ozbiljnija demografska statistika neće uzeti u obzir, iako bi mu svaki kriterij koji se poziva na mentalitet svakako podario legitimnost. Međutim, reći da u Bosni i Hercegovini žive Muslimani, Srbi i Hrvati daleko je nepreciznije, nego priznati Bosance kao nacionalnost. Prije svega, biti Muslimanom oznaka je pripadnosti jednoj vjeri, islamu, a ne nekom narodu. S druge strane, nije riječ o Srbima i Hrvatima koji su se doselili iz matičnih država Srbije i Hrvatske, već o autohtonom srpskom i hrvatskom stanovništvu koje tu živi stoljećima. Pa tako, nastavljajući ovu svojevrsnu heideggerovsku analizu dolazimo do upute da bi puno preciznije bilo reći da je Bosna i Hercegovina država, zapravo, ovih triju naroda: Bosanskih Muslimana (otud Bošnjaka, a Bošnjaci su već nacionalnost), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, dakle, jednostavno vezati uz nacionalnost i prefiks „bosanski“ kao što se i uz Hrvate koji žive u okolici Gradišća, danas u Austriji, vezao prefiks „gradišćanski“ pa ih nazivamo Gradišćanskim Hrvatima. Međutim, ni to nije sve. Dvojnost naziva države (Bosna i Hercegovina) tjera nas da do kraja budemo pošteni i priznamo odatle izvedene dvojnosti svake nacionalnosti koja živi u njoj. Odatle ćemo još imati i Hercegovačke Muslimane, Hercegovačke Srbe i Hercegovačke Hrvate. Upravo dvojnost naziva države napose otkriva i dva vladajuća mentaliteta u naroda koji u njoj žive: bosanskog i hercegovačkog, a koji spomenuti narodi međusobno dijele. BiH je otuda složena i kompleksna država s kojom treba pažljivo ''rukovati'', gotovo bi rekli „u rukavicama“, pogotovo ako se potegne jedna ovakva priča o nacionalnostima. Moje, pak, općenito stajalište o nacionalnostima je više ideološkog, a odatle metaforičkog tipa; govori da i tu postoji neka podjela. Pa tako, postoji svijetla strana nacionalnosti odnosno „svijetlo“ osjećanja pripadnosti svojoj naciji i ono drugo – tamno. Nema tu mnogo filozofije: svijetla strana spremna je na suživot i učenje od drugih naroda dok tamna u drugim narodima vidi potencijalnog neprijatelja i nikad nikome nije spremna do kraja vjerovati. Nije teško pogoditi koja je strana nacionalnosti odgovorna za rat koji se dogodio na ovim prostorima.Trepsic
Radobolja
Na istoj stranici Ali-hodZinu mahalu nazivam mahala Vakuf. Mahala uz ovu dzamiju nije nikad potpuno obnovljena, a damija je stradala ponovo od pozara izazvanog udarom groma 1922. godine. Munara ove dzamije prenesena je u Jablanicu 1934. godine i ozidana uz tamosnji mesdzid. Na prostorima ovih mahala i u njihovoj blizini sagradjeni su krajem turske uprave slijedeci objekti: Biskupova rezidencija u Vukodolu (jednim dijelom 1848. godine, dovrsena 1851. godine) i katolicka crkva posvecena sv. Petru i Pavlu 1866. godine. Zupni dvor uz ovu crkvu u kome zive mostarski franjevci sagradjen je za vrijeme Austro-Ugarske uprave u BiH 1892. godine. Godine 1894. sagradjena je na Raljevini skola Sestara milosrdnica. Sestre franjevke su uselile u otkupljenu kucu 1899, a njihova crkvica uz kucu izgradjena je 1932. godine. Kuca uz crkvicu s lijeve strane (uz harem Hadzi-Alije Lafe dzamije) sagradjena je 1910. godine.
PRICE O RADOBOLJI:
O tome kako je Radobolja dobila ime postoji vise prica. Jednu lijepu pricu, koju su stanovnici uz Radobolju prepoznavali u vise varijanti, zabiljezio je pisac i folklorist, Mostarac Ivan Zovko (Mostar, 20.08.1864. - 30.03.1900.) pod naslovom "O postanku Radobolje i njezina imena" "Glasnik zemaljskog muzeja", Sarajevo 1889. godine.
"... Jos u staro vrijeme, bila je po cijelom sirokom svijetu nastala velika susa. Sve rijeke po svoj zemlji bile su presusile. Ljudi i hajvan skapavali su po putovima od silne zedji i vrucine. Zito i sve mlive (sve vrste usjeva) bile su preplanule da od njih nije vise bilo ni glasa ni traga. Nad tim bozijim bizem narod se skamenjivao, kao crna kukavica i molio Boga da ga na cas prije od tog pokorenja izbavi. Vruce i pobozne molitve svide se Bogu i on posalje andjela da njima jedinim (onim kojim Radobolja koristi) dade vode i vise nikom jer je htio, da i na dalje ostane susa i zega po svakolikom svijetu, dok se god ljudi ne obrate i ne poboljsaju. Po zapovjedi Bozijoj andjeo sidje na zemlju i udari zlatnim stapom u jednu pecinu, i odmah voda protece. Svijet navali hrpimice, da se okrijepi i da napoji marvu. Ko bi god dolazio, andjeo bi ga, koji je sa zlatnom sipkom stajao na kamenu, opomenuo, neka se pozuri, govoreci "Radi bolje" (brzo). Jedan izmedju svijeta upitace andjela: "Za sto, da tako hitimo, bozji andjele?" Andjeo mu odgovori da ce opet udariti stapom, da presusi voda. Na to vas narod popada nicice na zemlju i stane se moliti Bogu, da to ne bude. Bog im uslisi molitvu i tako vode ne prestade teci. A od andjelovog "Radi bolje", ostane i ime rijeci "Radobolja".
Do sezdesetih godina ovog stoljeca, starosjedioci uz Radobolju prepricavali su pricu koja kaze da u vrelu Radobolje ima gola golcata "ko od majke rodjena" vila koja se u svako doba kupa na vrelu. Ljudi su je vidjali u staro vrijeme, kaze prica, kako se kupa u vrelu - izasla bi pred sabah, sjedila na kamenu, a cim sunce grane, ona opet umakne u vrelo." I ovu pricu spomenuo je Ivan Zovko u svom tekstu.
PRICE O RADOBOLJI:
O tome kako je Radobolja dobila ime postoji vise prica. Jednu lijepu pricu, koju su stanovnici uz Radobolju prepoznavali u vise varijanti, zabiljezio je pisac i folklorist, Mostarac Ivan Zovko (Mostar, 20.08.1864. - 30.03.1900.) pod naslovom "O postanku Radobolje i njezina imena" "Glasnik zemaljskog muzeja", Sarajevo 1889. godine.
"... Jos u staro vrijeme, bila je po cijelom sirokom svijetu nastala velika susa. Sve rijeke po svoj zemlji bile su presusile. Ljudi i hajvan skapavali su po putovima od silne zedji i vrucine. Zito i sve mlive (sve vrste usjeva) bile su preplanule da od njih nije vise bilo ni glasa ni traga. Nad tim bozijim bizem narod se skamenjivao, kao crna kukavica i molio Boga da ga na cas prije od tog pokorenja izbavi. Vruce i pobozne molitve svide se Bogu i on posalje andjela da njima jedinim (onim kojim Radobolja koristi) dade vode i vise nikom jer je htio, da i na dalje ostane susa i zega po svakolikom svijetu, dok se god ljudi ne obrate i ne poboljsaju. Po zapovjedi Bozijoj andjeo sidje na zemlju i udari zlatnim stapom u jednu pecinu, i odmah voda protece. Svijet navali hrpimice, da se okrijepi i da napoji marvu. Ko bi god dolazio, andjeo bi ga, koji je sa zlatnom sipkom stajao na kamenu, opomenuo, neka se pozuri, govoreci "Radi bolje" (brzo). Jedan izmedju svijeta upitace andjela: "Za sto, da tako hitimo, bozji andjele?" Andjeo mu odgovori da ce opet udariti stapom, da presusi voda. Na to vas narod popada nicice na zemlju i stane se moliti Bogu, da to ne bude. Bog im uslisi molitvu i tako vode ne prestade teci. A od andjelovog "Radi bolje", ostane i ime rijeci "Radobolja".
Do sezdesetih godina ovog stoljeca, starosjedioci uz Radobolju prepricavali su pricu koja kaze da u vrelu Radobolje ima gola golcata "ko od majke rodjena" vila koja se u svako doba kupa na vrelu. Ljudi su je vidjali u staro vrijeme, kaze prica, kako se kupa u vrelu - izasla bi pred sabah, sjedila na kamenu, a cim sunce grane, ona opet umakne u vrelo." I ovu pricu spomenuo je Ivan Zovko u svom tekstu.
Subscribe to:
Posts (Atom)