,,,,dogadjaj iz 1737..
U gatačkoj općini postoji selo Dobropolje u kome su od davnina, pored ostalih, živjele porodice Škaljića. Odakle i kad su ovdje doselile nije tačno utvrđeno. Prema jednoj legendi, one su u Dobropolje stigle kao izbjeglice iz oblasti Herceg-Novog u doba bečkog rata 1683.-1699. godine. Možda bi današnje selo Škaljari kod Kotora moglo asocirati na njihovo porijeklo. U Gacku se pričalo, a to je zabilježio i Dedijer dr. Jevto da je Škaljića sablja bila treća od Hercegovine kod turskog sultana, što upućuje na činjenicu da se radilo o porodici sa ratničkom tradicijo
Ranije je postojalo dosta opširno predanje o izvjesnom hodži Škaljiću iz Dobropolja. Predanje je danas sasvim blijedo i konfuzno, te ukoliko ga do sada niko nije zabilježio kompletnog, skoro ga je nemoguće otrgnuti od zaborava. Prema narodnom predanju, navedeni hodža je živio u 18. vijeku, a njegova porodica je bila u dosluhu sa domaćim hajducima i sa povjerenikom ruskog cara, gatačkim knezom Vladislavićem, kome je ona mnogo ”valjala” dok su Vladislavići živjeli u Hercegovini. Vladislavići su se Škaljićima za to kasnije odužili kad je hodža pao u rusko sužanjstvo. To se desilo 14. jula 1737. godine u bici pod ruskim gradom Ozijom (Očakov) istočno od Odese u Besarabiji u ratu između Turske i Rusije. U turskoj vojsci je bilo dosta muslimana iz Bosne i Hercegovine, među kojima i hodža Škaljić. Ovom vojskom je komandovao bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić. On je prije bitke kao muhafiz čuvao južnu rusku granicu sa 20.930 vojnika i branio Oziju. U ovoj vojsci je bilo: zaima, kapetana, spahija, bešlija, sejmena, nefera i drugih. Turci su poraženi, a dio njihove vojske zarobljen. Zapamćeno je da je pod Ozijom poginuo beg Ljubović iz Nevesinja sa četiri sina. Rusi su Oziju barutom razorili.
BEGOVI I OFICIRI
Prema navodima dr. Safvet-bega Bašagića pod Ozijom je zarobljeno 7.743 vojnika iz Bosne i Hercegovine. On navodi da su bili u sužanjstvu na tri mjesta. Iz ropstva se u februaru 1740. godine vratilo manje od. 2.000 sužanja koji su pričali o nečuvenim patnjama i stradanjima u Rusiji. Hamdija Kreševljaković u djelu Kapetanije u Bosni i Hercegovini, navodi dvojicu bosansko- hercegovačkih kapetana, ljubuškog i tuzlanskog koji su pod Ozijom pali u rusko ropstvo. Mula Mustafa Ševki Bašeskija u Ljetopisu spominje sužnje sa Ozije. Bilo ih je još živih 1795. godine koji su tada imali preko osamdeset godina. Neki su dobro govorili ruski jezik. S. Bašagić navodi da je pod Ozijom zarobljen Mehmed-beg Malkoč sa Pruščanima koje je u tom ratu predvodio.
Prema kazivanju hodže Škaljića, Rusi su sve zarobljenike iz naših krajeva iskupili na jednu poljanu tražeći da se izdvoje na jednu stranu begovi i oficiri, a na drugu ostali vojnici. Pošto je utvrđen identitet, vojni sud je na licu mjesta na smrt osudio neke begove koji su tu posječeni. Prvi je posječen bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić, a za njim i ostali. Ni jedan nije pošteđen. Prema pjesmi koja se ranije čula u Jaseniku kod Gacka zarobljenog Bećir-pašu je Sava Vladislavić pitao pod Ozijom:
”Znaš li, pašo, ne znali te ljudi,
Kada moju kuću raskućište,
Posjekoste mog brata Todora,
Mog Todora brata rođenoga,
I krvlju mi vatru pogasiste...”
Škaljići nisu bili na spisku optuženih kao ni gatački Hasanbegovići. General Vladislavić komandant područja Ozije ih je poštedio. Među preostalim zarobljenicima primijećen je jedan koji se posebno isticao visinom, te je tako na sebe svratio pažnju. Zapazili su ga oficiri i pozvali na razgovor, kojom prilikom je ustanovljeno da se radi o hodži Škaljiću. Po fizičkom izgledu im se jako dopao. Bio je mlad, visok, snažan i naočit Gačanin. Navodno su mu predlagali da se pokrsti što je on u početku odbijao. Spomenuo je Rusima saradnju njegove porodice sa Vladislavićima. General se ubrzo pojavio, te su ga oficiri upoznali sa hodžinom izjavo. Čim ga je ugledao Vladislavić mu je pohitao u zagrljaj, jer ga je, navodno, po ocu poznao. Prema hodži, kao zarobljeniku, od tada je primjenjivan poseban tretman. Vladislavić ga je, ipak, nagovorio da se pokrsti što, je on iz nužde učinio. Kasnije je uz pomoć - preporuku Vladislavića školovan, proizveden u sveštenika i zaposlen u jednoj od moskovskih parohija. Oženili su ga Sofijom iz carske porodice sa kojom je stekao dva sina. Jednome od njih je bilo ime Andrej. Škaljić je postao bogat, dobio ime Petar i uživao veliki ugled.
POVRATAK U HERCEGOVINU
Pored svega navedenog, Škaljića je zahvatilo kajanje i nostalgija za zavičajem. Misli su mu se vraćale u rodno selo Dobropolje. Jedan događaj koji se sasvim slučajno desio nakon skoro 16 godina provedenih u Rusiji, promijenio mu je tok života. On je u jednoj moskovskoj čajdžinici čuo dva čovjeka da razgovaraju našim jezikom. Prišao im je. Nije mogao da dođe sebi kad je saznao da su mu to zemljaci. Ova dvojica su, kako kaže predanje, bili izaslanici srpskog življa iz Hercegovine koji ih je poslao da od Rusije traže zaštitu i pomoć za oslobođenje od Turske. Škaljić im se požalio i uvjeravao ih da ne bi žalio umrijeti samo kad bi se mogao vratiti u Hercegovinu. Oni su mu predložili da ide sa njima ilegalno, na što je on pristao. Pričalo se da je ponio pune bisage zlatnog novca kojega je sa njima na troje podijelio. Odmah su krenuli na dug i naporan put u pravcu Moldavije i Karavlaške (Rumunija). Tako su stigli do Hercegovine. Škaljić se sada već u ozbiljnijim godinama poslije tolikih iskušenja, našao u svome Dobropolju. Ponovo je poslije toliko gospoština postao običan seoski hodža, kao što je počeo u mladim danima.
Čim je bjegstvo otkriveno na ruskom dvoru je nastala uzbuna. Carski dvor je preko turskog sultana intervenisao tražeći hodžin povratak. Stizala su razna pisma, molbe i obećanja. Njegova dva sina i žena su ga preklinjali da se vrati, ali je sve bilo uzalud.
O ovom događaju je postojala narodna pjesma u desetercu nastala u Gacku još za turskog vremena, koja je nažalost pala u zaborav. U njoj najvjerovatnije ima dosta fantazije. Sofija se u pjesmi naziva princezom. Nedorečene fragmente ove pjesme pokušao sam rekonstruisati u sljedećoj formi:
Hodža Škaljić u Rusiji bio
Tamo se je jadan osužnjio
Blizu mora i grada Ozije
Gdje su turske stradale spahije
Pod Ozijom u ljutome boju
Slobodu je izgubio svoju
Ovu bitku Rusi su dobili
I Škaljića živa zarobili
Mlada momka sa Gatačkog polja
Iz maloga sela Dobropolja
U ropstvu je vjeru promijenio
Ahmediju nogam pogazio
Avazile očenaš učio
Car je njime zadovoljan bio
Od dobre ga kuće oženio
Iz čuvene porodice carske
Od zenđila i oca i majke
Sa carem je sjedio i pio
I ime je svoje promijenio
Dva je imo u visinu metra
Od hodže su napravili Petra
Za nepunih dvanaest godina
Dva je stek’o u tuđini sina
I ako je u bonluku bio
Zavičaja svog se uželio
Te je hudan djecu napustio
Ludu djecu njemu najmiliju
I sa njima princezu Sofiju
On je zemlju ostavio rusku
I prebjego u državu Tursku
Bježao je od grada do grada,
Od Kijeva preko Bijograda
Prešao je preko vode Drine
I stigao do Hercegovine
Ali ljubav ni od šta ne preza
Knjigu piše Sofija princeza
Kćer jedina moskovskoga kneza
Iz Rusije kaurske busije
Spremi knjigu preko Carigrada
I Ušćupa carevoga grada
Ona pređe brda i planine
Dok ne dođe do Hercegovine
Kud će pusta kome će budžaku
Knjiga ode ravnu polju Gacku
Tatar carsku ispunio volju
Donese je selu Dobropolju
Dobropolju blizu Nadanića
Do čuvenog odžaka Škaljića
Tatar šćeše kuću da projaše
Poštp hodža na njivi bijaše
Tu mu tatar knjigu uručio
Njemu hodža dukat pokučio,
Ubrzo se oni rastadoše
A za hodžu muke nastadoše
Na knjizi je pečat razlomio
I odmah se jadu dosjetio
Jer na knjizi rukopis poznade
I potpise svoje djece mlade
Grozne suze od obraza lije
Žao mu je djece i Sofije
To bijaše knjiga žalovita
Dosta duga iz nje bije tuga
Riječi joj počinju ovako
Vrati nam se naš oče premili
Mi smo te se mnogo uželjeli
Sve smo tebi oprostili davno
Knez moskovski to govori javno
Kad ne žališ ruskinje Sofije
Što joj jadnoj za te srce bije
Zar ne žališ od srca evlada
Tvoju djecu dva posobca mlada
No comments:
Post a Comment