Sredisttem BiH u jednom danu

Pisati o Sarajevu i Bosni i Hercegovini danas se više ne može bez spominjanja triju naroda koji u njoj žive. Navedeni po brojnosti i golubovi na grani će znati da je riječ o Muslimanima, Srbima i Hrvatima. Bosance se kao narod ili naciju najčešće spominje u vicevima ili pjesmama. Bosanca opjevanog u pjesmi Bijelog Dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“ svaka ozbiljnija demografska statistika neće uzeti u obzir, iako bi mu svaki kriterij koji se poziva na mentalitet svakako podario legitimnost. Međutim, reći da u Bosni i Hercegovini žive Muslimani, Srbi i Hrvati daleko je nepreciznije, nego priznati Bosance kao nacionalnost. Prije svega, biti Muslimanom oznaka je pripadnosti jednoj vjeri, islamu, a ne nekom narodu. S druge strane, nije riječ o Srbima i Hrvatima koji su se doselili iz matičnih država Srbije i Hrvatske, već o autohtonom srpskom i hrvatskom stanovništvu koje tu živi stoljećima. Pa tako, nastavljajući ovu svojevrsnu heideggerovsku analizu dolazimo do upute da bi puno preciznije bilo reći da je Bosna i Hercegovina država, zapravo, ovih triju naroda: Bosanskih Muslimana (otud Bošnjaka, a Bošnjaci su već nacionalnost), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, dakle, jednostavno vezati uz nacionalnost i prefiks „bosanski“ kao što se i uz Hrvate koji žive u okolici Gradišća, danas u Austriji, vezao prefiks „gradišćanski“ pa ih nazivamo Gradišćanskim Hrvatima. Međutim, ni to nije sve. Dvojnost naziva države (Bosna i Hercegovina) tjera nas da do kraja budemo pošteni i priznamo odatle izvedene dvojnosti svake nacionalnosti koja živi u njoj. Odatle ćemo još imati i Hercegovačke Muslimane, Hercegovačke Srbe i Hercegovačke Hrvate. Upravo dvojnost naziva države napose otkriva i dva vladajuća mentaliteta u naroda koji u njoj žive: bosanskog i hercegovačkog, a koji spomenuti narodi međusobno dijele. BiH je otuda složena i kompleksna država s kojom treba pažljivo ''rukovati'', gotovo bi rekli „u rukavicama“, pogotovo ako se potegne jedna ovakva priča o nacionalnostima. Moje, pak, općenito stajalište o nacionalnostima je više ideološkog, a odatle metaforičkog tipa; govori da i tu postoji neka podjela. Pa tako, postoji svijetla strana nacionalnosti odnosno „svijetlo“ osjećanja pripadnosti svojoj naciji i ono drugo – tamno. Nema tu mnogo filozofije: svijetla strana spremna je na suživot i učenje od drugih naroda dok tamna u drugim narodima vidi potencijalnog neprijatelja i nikad nikome nije spremna do kraja vjerovati. Nije teško pogoditi koja je strana nacionalnosti odgovorna za rat koji se dogodio na ovim prostorima.Trepsic